Moguće je da se u jednom trenutku mnogima učinilo da su se kockice posložile i da je pobjeda HDZ-ove megakoalicije na izborima zapečaćena potpisom centrističkog HSLS-a za ulazak u društvu čiji glavni igrač, Karamarko, izjavljuje kako treba srušiti Josipovića jer ovaj želi vratiti Hrvatsku u komunizam.

HSLS-ova nulta težina

Naime, već prva politička krivina je izbacila na površinu golemu količinu antagonizama i licemjerja u HDZ-ovoj koaliciji. Darinko Kosor je na javnoj televiziji izjavio kako je HSLS-u Karamarko ponudio mjesto ministra gospodarstva, što je drugi dan predsjednik HDZ-a demantirao. Isti dan se Kosor gadno pokačio i sa šefom HSS-a jer je zaboravio spomenuti da je Hrgova stranka bila dio koalicije u Zagrebu, na što mu je Hrg spočitnuo da nije prvi put da Kosor solira, a ovaj mu uzvratio da se bavi selom… Nova frka se sprema oko preferencijalnog glasanja jer ga dio koalicije (i HDZ-a!) podržava, a Karamarko je protiv. A slaganje političkog i gospodarskog programa, da se ne govori o uvijek skoro pa incidentnom slaganju izbornih lista – nije još ni počelo.

  Najgora stvar po koaliciju i HSLS je, međutim, prošla praktički nezapaženo u domaćoj javnosti. Naime, prva anketa koja je u cijelosti provedena nakon što su se socijal-liberali priključili koaliciji, Crodemoskop, pokazala je gadan rezultat – megakoalicija ima 30,5 posto glasova. Neloša brojka, pogotovo kad se uzme u obzir da je Kukuriku potonuo još malo, na 23,3 posto. Međutim, ono što je itekakav problem za HSLS i ostatak kompozicije je brojka iz istog istraživanja, samo mjesec dana ranije, dok su socijal-liberali još bili samostalni. HDZ-ova koalicija bez HSLS-a je u rujnu, naime, dobivala 30,5 posto glasova.

  U desetinku postotnog boda isto kao i sad kad imaju jednog člana više i to člana koji je izazvao znatnu nervozu u ostatku koalicije.

Brojke koje obećavaju – svima

Problem ima i svatko tko misli da mu je izborna pobjeda, u ovakvoj ili onakvoj kombinaciji nadohvat ruke. U HDZ-u makar odaju takav dojam, da hrvatski narod treba pregrmjeti još malo i sve će biti po starom, spasit će državu od sunovrata u komunizam i »region« (i bezboštvo i gej orgije na ćirlici i svašta još…). S ministarskim foteljama se, kako je izlanuo neoprezni Kosor, već opasno licitira, a iz razloga političke korektnosti nećemo spomenuti i moguće ostale stvari kakve bi se mogle dogovarati, a koje su bile modus operandi dok je koaliciju u kojoj su, gle čuda, bili i HDZ i HSS i HSLS (i još mnogi, koji se sad zgražaju nad porastom nacionalizma) vodio Onaj Čije Se Ime Ne Spominje.

  HDZ-ovom optimizmu argumente daju ankete koji njihovu koaliciju stavljaju na sedam postotnih poena ispred Kukuriku koalicije.

  Problema imaju i aktualni vlastodršci, ako smatraju da je samorazumljivo da će lijevi centar zadržati vlast u suradnji s Mirelom Holy i njenim Orahom, čiji je uzlet, navodno, oduševio i samog Al Gorea (o naglo zazelenjelom Ivi Josipoviću da se ne govori). Ne zato što bi ta koalicija bila nemoguća, zbog eventualno pretvrdog Oraha, ili što bi bilo vrlo teško obnašati vlast u situaciji kad su neke političke prakse, pa i programi, Kukuriku koalicije i Oraha dosta udaljeni (crpljenje nafte i plina u Jadranu, Plomin C na ugljen i slično). Nego zbog matematike.

  No, kad se brojke, uvažavajući sve anketne nepreciznosti i nezgrapnosti, te dosta veliku nužnu razinu aproksimacije, pogledaju pobliže, dobija se slika dramatično otvorene bitke za svaki glas i za svaki saborski mandat.

 

 Dosadna i predvidiva 2007.

Političkih grupacija sa po Crodemoskopu značajnijom biračkom podrškom ima ukupno četiri. Dakle, HDZ-ova koalicija (30,5 posto), Kukuriku (23,3), Orah (17,4) i Savez za Hrvatsku (6,4 posto). Najbliži ostali su predaleko – Bandić i Laburisti sa po 2,4 posto glasova. Ukoliko bi se sve ove postotke uzelo kao prosjek za svaku izbornu jedinicu (da, velika razina aproksimacije, ali u izostanku valjanog istraživanja po izbornim jedinicama i – nužna), 140 saborskih stolica bi se podijelilo među isturene četiri grupacije (koje, usput, tvori ukupno 20 stranaka). D’Hondt bi tu bio blagonaklon prema HDZ-u, ova stranka bi u svakoj jedinici dobila šest, dakle ukupno 60 zastupnika. Kukuriku bi ostao na 4 (40), Orah na 3 (30), a Savez za Hrvatsku imao bi ukupno 10 zastupnika. Ukupno, ljevica na jednu, desnica na drugu stranu (opet nužna aproksimacija), bi imali na hrpi po 70 mandata. I o većini bi odlučivala dijaspora (tri vrlo vjerojatna HDZ-ova zastupnika) i manjine (osam mandata). U ovakvim okolnostima, juriš na 76 saborskih zastupnika za formiranje Vlade bi učinio istovjetnu utrku Sanadera i Milanovića s kraja 2007. godine dosadnim filmom s predvidivim završetkom.

  S tim da je prednost HDZ-a danas, godinu dana pred izbore u trendovima (Kukuriku pada, oni na duže staze – rastu), a Milanovićevoj ekipi u – brojkama. Naime, ako bi postotak HDZ-a narastao za 2-3 postotna boda – ne bi se dogodilo ništa, raspodjela mandata ostala bi ista (6:4:3:1). No, ako bi Kukuriku u odnosu na HDZ smanjio razliku sa sedam na četiri do pet postotnih bodova, onda bi se karte drugačije promiješale. I Karamarkova i Milanovićeva koalicija imale bi po pet mandata, što bi desnicu vjerojatno presudno udaljilo od slaganja saborske većine krajem naredne godine.

  Naravno, sve ovo je samo mentalna vježba, poduprta s nekoliko anketnih brojki i dobrim on-line kalkulatorom za preračunavanje mandata po d’Hondtovoj metodi. O znanstvenosti njenih rezultata nema ni smisla pričati. Ipak, ona vrlo jasno ukazuje na činjenicu da su sve političke karte još itekako na stolu i da bi naredne godine mogli imati izuzetno dramatične izbore na čiji će se konačni ishod možda čekati i danima zatvaranja birališta.