Nije lako ovih dana HDZ-u. Iako se u jednom trenutku činilo prilično izvjesnim da im je vlast na dohvat ruke, a novine su ispunile kombinacije resora i obećanja koalicijskim partnerima, iako se činilo da je aktualna Vlada na tlu i da treba još samo malo strpljenja do povratka u Banske dvore, stvarnost se pokazuje ipak nešto složenijom pričom.

  A put do izbora naredne godine posut nebrojenim zamkama i minama koje su krenule detonirati već ovih dana.

  Ankete su, recimo, od obračuna Milanovića s Linićem (i obratno), bile učinkovitije za raspoloženje HDZ-ovaca od farmakoloških pripravaka iste namjene. Možda je nekom i zasjao osmijeh i kad su objavljeni rezultati posljednjeg Crobarometra po kojem je SDP po prvi put od »početka vremena« sletio na treće mjesto. Ali, tko god je zbrojio dva broja, jasno mu je da su 2. i 3. stranka po anketnim postotcima trenutno mnogo bliže sklapanju saborske većine nakon izbora nego osmeročlana megakoalicija koju već dvije godine gradi Tomislav Karamarko.

Perje na vjetru

Referendumska inicijativa o preferencijalnom glasu i, puno više, smanjenu izbornog praga i zabrani predizbornih koalicija, stranački gledano, prst je u oko upravo Tomislavu Karamarku, mnogo više nego Zoranu Milanoviću i njegovoj onemoćaloj Kukuriku kompoziciji. HDZ je s mukom okupio dobar dio desnice i centra kako bi smanjio broj propalih desnih glasova i sinergijom ih pretvorio u pogonsko gorivo dolaska na vlast – nešto slično što je lijevi centar napravio nakon okupljanja u Kastvu daleko prije posljednjih parlamentarnih izbora.

  Kako bi vladala ta složena kompozicija, drugo je pitanje, no kako je vlast ipak najjače ljepilo, za pretpostaviti je da bi nekako brodila četverogodišnjim mandatom. I sad, baš sad, kad nevjerojatan uspon Oraha dovodi u pitanje cijeli trud – s desna dolazi bočni udar Željke Markić, koja bi mogla rasuti cijelu Veliku domoljubnu koaliciju (svojedobno jedan od njenih radnih naziva) u prah i pepeo. Od osam stranaka koje je čine, vrlo vjerojatno bi prag od dva ili tri posto prošlo tek njih pola. A HDZ bi, sa svojih cca tridesetak posto samostalnih glasova imao golemu postizbornu muku da »perje bačeno u vitar« opet sakupi. I čak kad bi u tome uspjeli, neka nova, postizborna vladajuća koalicija bila bi još nestabilnija i još raznorodnija od ove slagalice koju je dosad sastavio Karamarko.

  Što je najgore, dobar dio Crkve, one Crkve kojoj je HDZ stalno bio vjeran saveznik, stao je na stranu referendumske inicijative i tako joj povećao izglede da, unatoč čvrstom HDZ-ovom bojkotu prikupi dovoljan broj potpisa za referendumsku peticiju. Uspije li Markić u tome, bit će dramatično zanimljivo pratiti daljnji razvoj situacije i podjelu simpatija na desnici.  

  A onda su tu i ti nesretni predsjednički izbori. Za stranku koja se predstavlja stožernom strankom hrvatskog naroda, predsjednički izbori u mirnodopsko vrijeme su tek slijed brutalnih poniženja. Otkad je oružje utihnulo i okupacija završila, HDZ ne da se nije uspio približiti Pantovčaku, nego je samo jednom od tri pokušaja njihova kandidatkinja ušla u drugi krug. Bilo je to na poznatim izborima 2005. godine, onima kad su »i mrtvi glasali« i kad je Boris Mikšić ostao bez drugog kruga kad su počeli curiti glasovi iz dijaspore. Uvjerljivi poraz Jadranke Kosor iz drugog kruga te 2005. godine, tako je ostao najbolji HDZ-ov rezultat poslije Tuđmana – na izborima 2000. i 2010. godine njihovi Mate Granić i Andrija Hebrang nisu uspjeli dobaciti dalje od ispadanja u prvom krugu.

  Ni ovaj put neće biti značajno bolje, ne dođe li do dramatičnog preokreta u anketnim trendovima, Grabar Kitarović bi mogla ponoviti »uspjeh« Jadranke Kosor i ući u drugi krug, jer trećeg jakog kandidata koji bi je mogao preteći nema na vidiku. No, na vidiku ima Josipovićeve pobjede u prvom krugu, koja bi bila vruć šamar na licu HDZ-a i vrlo nezgodan uvod u godinu izborne bitke za stvarnu vlast u državi.

  Stoga je nervoza očita, a zadaća Grabar Kitarović izrazito odgovorna; valjalo bi makar izbjeći golemi poraz.

 

 Stari zavjet i novo blato

Kako je aktualna vlast, oživotvorena u likovima Zorana Milanovića i Ive Josipovića u više navrata od crkvenih velikaša proglašena »nenarodnom«, a u posljednje vrijeme su dečki nevjerojatno slikoviti, pa smo čuli i za »demonske zadahe« i slične ludorije koje kao da su rezultat odgođenog djelovanja solidnog predoziranja halucinogenima, za očekivati je bilo da će se s oltara čuti zagovor za Kolindu i zdrave hrvatske snage.

  Ono što ipak nije bilo za očekivati je tolika količina nepoštivanja vlastitih svetinja; slika Kolinde Grabar Kitarović kako s oltara čita Evanđelje, te eksploatacija iste od strane HDZ-a dosegle su dosad nepojmljivu razinu političke simbioze svjetovnog i duhovnog. U kojoj se, kao originalni tumač svetih riječi nameće blaga svjetovna božica, bivša pomoćnica glavnog tajnika NATO saveza za diplomaciju i još bivšija ministrica vanjskih poslova u Vladi Onog Čije Se Ime Ne Spominje. Njena slika kako s oltara crkve u Jelenju čita prvo čitanje Starog zavjeta, brzo je ukrasila web stranicu HDZ-a, te još bila zasoljena citiranom izjavom s njenog druženja s građanima o tome kako će ova nepogoda, zvana SDP, kad-tad proći.

  Teško je reći što je tu neukusnije; crkvena dozvola jednoj predsjedničkoj kandidatkinji, da u svrhu vlastite promocije koristi crkveni oltar, s podtekstom klasične religijske pasivno-agresivne poruke (ne)vjernicima, odnosno u ovom slučaju, valjda, neglasačima, ili HDZ-ovo obilato korištenje istog eventa za vlastite političko-marketinške svrhe. Teško je, doista, pronaći idealniji primjer valjanja religioznosti u blato dnevne politike i niske svjetovne koristi od ushićene Grabar Kitarović za oltarom u Jelenju.

  Dokaz je to, ipak, da se, unatoč ideološkim razmioilaženjima oko Željke Markić, vruća ljubav stožerne hrvatske stranke i stožerne hrvatske religijske zajednice nije posve ohladila. I da je sveti zadatak rušenja »nepogode koja će kad-tad proći« jači od povremenih neslaganja oko povijesnih silnica koje bi trebale oblikovati naciju.

  U trenutku dok je Grabar Kitarović još u igri i dok se još ne zna hoće li Markić uspjeti iskamčiti referendum, stvar izgleda relativno idiličnom. Ali, tko će pred sobom imati prvo čitanje Starog zavjeta i crkveni publikum ako/kad Kolinda izgubi, a Željka uspije raspisati još jedan referendum?