Ne obuzima me nostalgija, niti razmišljam o godinama – smireno kaže slavna britanska glumica kad smo je odmah na početku razgovora pitali kako se osjeća kad joj dodjeljuju nagrade za životno djelo i karijeru pa dodaje: Mislim da o tome razmišljaju gledatelji i oni koji mi daju te nagrade. Prihvatila sam nagradu Europske filmske akademije jer sam prije nekoliko godina na ovom istom mjestu bila proglašena najboljom glumicom za ulogu u filmu »Bazen« Francoisa Ozona, pa mi je zadovoljstvo vratiti se na »mjesto zločina« po još jednu nagradu (smijeh).

Ova je nagrada posebna i zato što dolazi od institucije koja se brine o europskoj kinematografiji, a ja sam oduvijek tvrdila da sam europska glumica, ne samo britanska.

Razgovor sa Charlotte Rampling obavili smo dan prije dodjele Europskih filmskih nagrada održane u Berlinu u ugodnoj atmosferi jednog od salona luksuznog hotel Sofitel, udaljenog pet minuta hoda od mitskog kolodvora Zoo i memorijalne crkve Kaiser Wilhelm koja i danas stoji razrušena kao podsjetnik na bombardiranje Berlina i Drugi svjetki rat. Uz Nagradu za životno djelo Charlotte Rampling osvojila je i Nagradu za najbolju glumicu za ulogu u hvaljenoj drami »45 godina« redatelja Andrewa Haigha koja se upravo prikazuje u domaćim kinima kao i širom Europe. Ovaj tjedan kreće u američka kina, a u siječnju 2016. i u kina u Francuskoj, Belgiji, Kanadi i drugdje.

Povratak kući

Europska filmska diva koja se u svojoj bogatoj karijeri proslavila nizom eklektičkih uloga (»Noćni portir«, »Zardoz«, »Max, moja ljubavi«, »Angel Heart«, »Bazen«, »Melankolija«) izgleda upravo sjajno na pragu 70. godine života: elegantna, energična, nasmijana, izvrsne fizičke forme, a kao sugovornica pokazala se ugodnom, inteligentnom, šarmantom i »down to earth«, kako bi se reklo njezinim materinjim jezikom.

– Kad ste na početku i kad vam je svaka sljedeća uloga velika stvar ne razmišljate o karijeri jer bi to bilo preambiciozno i pomalo drsko – kaže naša sugovornica na pitanje o svojim glumačkim počecima, mladenačkim planovima i željama. Karijera se dogodi mnogo godina kasnije, a da toga niste niti svjesni, a onda dođete u određene godine i odaju vam počasti pa se pitate je to i najava kraja karijere (smijeh). To je dio svake profesije i karijere, ne samo glumačke – dodaje.

Snimali ste u Europi, Americi, Kanadi, ali nekako najviše u Francuskoj pa vas mnogi i smatraju francuskom glumicom. Vaš najnoviji film »45 godina« koji se upravo prikazuje širom Europe i svijeta nakon dugo vremena je prva prava britanska produkcija.

– Radila sam prije toga nešto za britansku televiziju, jednu seriju za BBC, pa je onda došao »45 godina«, ali nema tu nikakve namjere, niti planirane karijere s moje strane – radim tamo gdje me posao odvede u nekom trenutku. Istovremeno moram priznati da mi je bilo jako važno i drago što ću ponovno raditi u Engleskoj.

Zašto?

– Doživjela sam to kao povratak kući, i trebalo mi je to. Lijepo je putovati i snimati u drugim zemljama gdje se osjećam dobro i toplo, ali ponekad se čovjek jednostavno želi vratiti svojoj kući. Naravno da sam ulogu prihvatila jer mi se dopao scenarij, uloga je odlična i priča vrlo životna i emotivna, ali i taj aspekt snimanja »kod kuće« mi je bio važan. Ja sam rođena Engleskinja, odrasla sam u Engleskoj i živjela tamo do dvadeset i pete godine i to je dio mene, mog odgoja, moje kulture, moga senzibiliteta.

Snaga filma »45 godina« leži u odnosu dvaju glavnih likova koje tumačite vi i Tom Courtenay kao bračni par koji se iznenada susreće s događajem koji bi mogao u potpunosti izmjeniti njihove živote…

– Tom je bio predivan glumački partner, jako smo dobro sjeli jedno drugome. Glumačka podjela je za svaki film izuzetno važna – ako angažirate pogrešne glumce ništa ne može spasiti film, nema tog redatelja koji može izvući stvar ako pogrešni ljudi izgovaraju riječi iz scenarija. Tom je bio savršen za ulogu moga supruga i mislim da svatko tko gleda film može povjerovati da smo bračni par i da ja tog čovjek zbilja volim četrdeset i pet godina.

Nagrade su važne

Možete li odmah iz perspektive glumca nakon završetka snimanja znati hoće li film biti dobar, uspješan, kvalitetan?

– Ne možete, to bi bilo jako pretenciozno. Svaki film prolazi kroz nekoliko faza i od scenarija do filma mnogo toga se događa i utječe na rezultat i zato je stvaranje filma kompleksan i zanimljiv proces. Na tom putu scenarij je početak, pripreme i glumci koji pretvaraju dijaloge u nešto opipljivo sredina, a redatelj, snimatelj i ostali suradnici su završni pečat.

Jeste li uvijek sigurni u svoje glumačke sposobnosti i svoj glumački izbor? Preispitujete li se kao glumica?

– O da! Ne samo kao glumica, preispitujem se i u privatnom životu, oduvijek sam to činila i mislim da je to posve prirodno i normalno i da je to ono što nas tjera dalje u nove izazove i avanture. Život nije jednostavan, oni koji ne postavljaju pitanja sebi, i svima, i o svemu, misle da će tako život biti jednostavan, ali to je zabluda. Ljudi se vole zavaravati da je sve u redu, da nemaju problema, a kad pitanja isplivaju na površinu, kad ih problemi od kojih se bježalo stjeraju u kut, onda je mnogo teže pronaći izlaz. Mi se možemo praviti da se lavina ne događa, ali kad se nađete na njezinom putu i kad vas svom svojom snagom pokupi, onda više nema vrdanja.

Smatrate li da je Europska filmska nagrada potrebna europskoj kinematografiji? U nekim zemljam kao što je Francuska na primjer, ne doživljava se kao posebno važna, niti dobiva priznanje kakvo Akademija očekuje.

– Mislim da je problem što svaka europska država ima svoje nacionalne filmske nagrade. Francuzi imaju Cezara, Englezi imaju Baftu, Španjolci imaju Goyu itd. i to su nagrade koje postoje već dugi niz godina i ustoličile su se kao važnije i popularnije. Istovremeno, imate mnogo manjih zemalja koje nemaju svoje nacionalne filmske nagrade i mislim da je njima važno da postoji Europska filmska nagrada kao međunarodna pozornica na kojoj mogu pokazati svoje filmove.

Europa je u (geo)političkoj, ekonomskoj, organizacijskoj pa i sigurnosno krizi što je i nedavna tragedja u Parizu još jednom potvrdila. Smatrate li da umjetnost i kultura mogu pomoći u rješavanju problema s kojima se Europa suočava?

– Život mora ići dalje, to posebno vrijedi za kulturu i umjetnost koje više nego bilo što drugo spajaju ljude bez obzira na jezik, boju kože, kulturu. Nagrade generalno, pa tako i Europska filmska nagrada, su nešto što je potrebno, ljudi vole takve događaje koji su vrlo popularni, a ova nagrada je važna i zbog skretanja pozornosti na europski film. Za mnoge od ovih divnih filmova koji su bili nominirani veliki broj ljudi ne bi niti znao da ne postoji ova nagrada. Zamislite svijet bez festivala i nagrada.

Strast za glumom

Znate li da se priča da biste mogli biti nominirani za Oscara u kategoriji glavne ženske uloge za film »45 godina«?

– Čula sam da se govori o tome, ali osobno ne vjerujem da će se to dogoditi. Jako je lijepo čuti da se o tome priča, ali nekako mi se čini da je to ipak samo želja nekih medija i kritičara kojima se film dopao, a manje realnost.

Koliko bi vam to značilo?

– Ništa mi to ne bi značilo, vjerojatno bih i odbila nominaciju. Hahaha! Svako priznanje vam nešto znači, posebno kad dolazi od vaših kolega, lijepo je to. Nedavno sam dobila nagradu za najbolju glumicu za ulogu u »45 godina« od Udruženja kritičara iz Los Angelesa i Bostona, lijep je to osjećaj.

Jeste li ispred filmskih kamera jednako uzbuđeni danas kao i na početku karijere? Može li vas neka uloga i danas jednako uzbuditi, iznenaditi, razveseliti kao i nekada?

– Strast i želja za glumom je ista, ništa se nije promijenilo. Gluma je kreativan posao, film je jako lijepa umjetnost, teško da vam umjetnost može dosaditi, a ja sam imala sreću, i još uvijek je imam, da sam dobivala različite uloge i radila s talentiranim filmašima i glumcima. Velike stvari, velike uloge, veliki filmovi se ne događaju često, zato se i nazivaju »velikim« jer vam rijetko zakucaju na vrata, ali i u tome je draž… kad bi se to događalo non-stop izgubilo bi smisao.

Uloge i dalje dolaze s lakoćom?

– Uloga uvijek ima, pitanje je samo vidite li se vi u njima. Osobno nikad nisam imala previše problema prepoznati odgovara li mi uloga ili ne. Ne znam mogu li to tvrditi za svakoga glumca, ali kad vas emocije ponesu, to je to. Kad pročitam dobru ulogu istoga trena poželim biti ta osoba, želim je utjeloviti, nema tu velike filozofije, to je nešto što osjećate duboko u sebi. Onda slijedi izazov uloge, dokazivanje sebi i drugima da nisu napravili pogrešan izbor, izvedba… nema tu previše filozofije (smijeh).

Ljudski je žaliti

Možete li izdvojiti neke novije naslove koji vam posebno znače?

– Uvijek je teško izdvajati filmove kad vam svi znače nešto, ali padaju mi na pamet »Bazen« i »Ispod pijeska«, oba u režiji Francoisa Ozona. S njim sam snimila još filmova, ali ovi su mi posebno dragi, naročito »Bazen« koji mi je otvorio vrata za neke divne uloge i filmove kasnije. S Ozonom se jako dobro slažem, sjajan je redatelj, ali jednako je važno što smo kompatibilni i što iz mene izvlači ono najbolje ispred kamere. Nije to uvijek slučaj – redatelj može biti najbolji na svijetu, ali ako on i glavni glumci nisu na istoj frekvenciji to se jako dobro vidi u filmu.

Može li se karijera kontrolirati?

– Možda u nekoj mjeri, rekla bih manjoj, uloge možete odbijati ili prihvaćati, ponekad pogriješite, a ponekad ne, ali previše je faktora da biste sami mogli kontrolirati karijeru i da biste sami odlučivali o svojoj sudbini. Kad danas razmišljam o svojoj karijeri čini mi se da su se najbolje uloge i filmovi dogodili kada nisam previše razmišljala.

Jeste li ikada brinuli da će telefon jednoga dana prestati zvoniti?

– To će se jednoga dana i dogoditi, to je neizbježno, ali hvala Bogu nisam imala taj problem do sada, zbilja se ne mogu požaliti. Ono što se mijenja tijekom karijere je dinamika odnosa s redateljima. Kad sam bila mlađa u redateljima sam vidjela iskusne ljude od kojih sam ja učila, za mene su oni bili poput očeva koje pozorno slušate. Danas je situacija obrnuta, danas radim s redateljima koji su mlađi od mene i danas oni u meni vide iskustvo i znanje koji oni zbog svojih godina još nemaju.

Žalite li za nekim odlukama?

– Apsolutno. Zar ne žalimo svi? Žalim za nekim ulogama koje sam propustila, ali onda se pitate zašto se to dogodilo, pa shvatite da za sve postoji dobar razlog. Ili ste bili zauzeti drugim ulogama, ili ste bili bolesni, ili je postojao neki treći razlog. To je život, kad bismo ga u potpunosti mogli kontrolirati bilo bi dosadno. Ljudski je žaliti za nečim, ali ako vam je ostatak života uspješan, ako ste zadovoljni kako su vam se poslagale kockice, onda neke propuštene prilike nisu problem. Više su to neispunjene želje, ali rekla bih i ljudska pohlepa (smijeh).