Dr. Giljača: Atmosfera je mučna, ali svi su zadovoljni

KBC Rijeka dosad je u dva turnusa poslao liječnike-specijalizante raznih struka u izbjeglički kamp u Slavonskom Brodu, a treća ekipa bit će poslana 7. siječnja. Dr. Vanja Giljača šef riječkog Hitnog trakta i koordinator timova koji odlaze u kamp, kaže da su se mladi bolnički liječnici rado odazvali ovom pozivu. 

– Od Ministarstva zdravlja smo primili poziv za sudjelovanjem u ovoj akciji zbrinjavanja migranata, a KBC Rijeka je odgovorio na taj poziv i dosad smo poslali šestero liječnika. To su specijalizanti svih struka zaposleni u KBC-u. Naši su liječnici ovdje prisutni 24 sata dnevno u smjenama od 12 sati. Vrlo smo se brzo organizirali i svi su se naši predstojnici rado odazvali. Naši su liječnici ovdje vrlo dobro prihvaćeni, a koliko god je ovo mučna atmosfera svi su jako zadovoljni, ističe dr. Giljača. 

Amar pak ne govori baš najbolje engleski, uspijevamo tek doznati da je iz Sirije, da je zadovoljan prihvatom u kampu u Slavonskom Brodu te da s njim putuje Danim, za koju kaže da je njegova obitelj i da su krenuli u Dansku. Kamp je prepun ljudi njihove dobi, ljudi u dvadesetima i ranim tridesetima. U kampu je i velik broj obitelji koje čine barem tri generacije, a novinarske kamere i objektivi svoj fokus najduže zadržavaju na djeci – djevojčice koje čekaju roditelje pokraj najlonskih vrećica i vreća za spavanje, a to je sve što u ovom trenutku predstavlja njihov imetak, dojenčad koju majke nose u naručju i dječak koji je sa sobom ponio svoju loptu. Svi oni zaslužuju svoj budući život provesti u miru, a Slavonski Brod jedna je od prvih stanica na tom putu. 

U zimskom prihvatnom centru za izbjeglice za njih trenutačno brine nekoliko stotina ljudi, što policajaca, što medicinskog osoblja, što volontera. Tijekom višesatnog obilaska kampa moguće je samo zaključiti da sve službe besprijekorno rade svoj posao i da Hrvatska treba biti ponosna na svoju organizaciju i pomoć u izbjegličkoj krizi.

Detaljna kontrola

– Samo untrag 24 sata u Hrvatsku je ušlo 3.276 izbjeglica. Izbjeglice se ovdje maksimalno zadržavaju tri sata. Prosječan dnevni broj izbjeglica koje ovdje prođu je između 3.000 i 4.000 ljudi. Dosad je u vrijeme izbjegličke krize u Hrvatsku ušlo 523.300 izbjeglica, a samo kroz ovaj kamp od 3. studenog prošlo je 210.450 ljudi. Od početka nismo imali niti jedan incident. Kroz ovaj kamp prolaze ljudi iz Sirije, Afganistana i Iraka. Dolaze vlakom iz Šida, a migranti se ovdje nakon detaljne kontrole registriraju i nakon toga daje im se sva potrebna potpora u hrani, odjeći i zdravstvenoj i psihosocijalnoj skrbi. Nakon toga ukrcavaju se u vlak i nastavljaju put prema Sloveniji. Kamp ima kapacitet 5.000 osoba, i osim što se ljudi koji se u njemu registriraju i fotografiraju, uzimaju im se otisci prstiju, a kamp nalazi se pod videonadzorom, kaže Kata Nujić glasnogovornica PU brodsko-posavske. 

Kad izađu iz registracijskog šatora izbjeglice dobivaju odjeću ako im je potrebna i lanč-pakete. Neki imaju poderane cipele pa ih mijenjaju, neki uzimaju zimske jakne, a neki potrepštine za djecu. Kad se dogodi razdvajanje obitelji koje putuju zajedno, u šatorima kroz koje prolaze mogu pročitati kako pronaći jedan drugoga, a u tome im uvelike pomažu prevoditelji. 

Nader Wahech jedan je od prevoditelja koji radi za UNICEF. Iz Sirije je u Hrvatsku došao prije godinu i pol kao stipendist. Hrvatski je učio na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a kad je započela kriza prijavio se za prevoditelja u Centar za mirovne studije. 

Sva potrebna pomoć

– Svaki dan ovdje imamo oko tri tisuće ljudi. Svi oni su zadovoljni kad vide ovaj kamp i kako se postupa s njima, dobiju svu potrebnu pomoć i svi su veseli kad odu na vlak. Ljudi su tamo preživjeli grozne stvari i vidjeli puno strahota, no sad su dobro jer su sad u miru i potražit će azil negdje u Njemačkoj ili Švedskoj. Svi svjedoče da je život u Siriji trenutačno strašno težak, živi se bez struje, bez hrane i u stalnom strahu. Svi kažu da je Hrvatska nakon Makedonije i Srbije nešto sasvim drugo, da im još nitko na putu nije toliko pomagao, kao što im se pomaže u ovom kampu. Najčešće prevodim i posredujem kod bolesnih ljudi koji traže lijekove i pregled kod doktora, objašnjava Wahech. 

Medicinske ekipe u kampu dežuraju 24 sata. U kampu rade liječnici primarne zdravstvene zaštite koji obavljaju trijažu i bolnički liječnici koji rade u stacionaru u kojem se teži slučajevi šalju na daljnju obradu. U prosincu medicinski dio logistike zimskog prihvatnog centra čine ekipe iz Primorsko-goranske županije, točnije liječnici iz Kliničkog bolničkog centra Rijeka te medicinski timovi iz Doma zdravlja PGŽ-a.

Specijalizant gastroenterologije dr. Boris Brozović u stacionaru pregledava pacijenta koji je kolabirao. Procjenjuje da najvjerojatnije ima neki infekt budući da ima temperaturu 39,2, a osim infuzije, dobio je venski paracetamol kako bi mu se snizila temperatura, antibiotik i uputu da se u Sloveniji i Austriji ponovo javi liječniku. 

Traumatične situacije 

– Osim ovakvih situacija, česte su nam i trudnice u   petom mjesecu trudnoće koje se javljaju zbog bolova ili krvarenja i njih najčešće upućujemo u bolnicu. Naravno, ukoliko se one slažu s tim. Određeni dio njih ne želi daljnju obradu u bolnici, već što brži transport prema odredištu. Komunikaciju nam uvelike olakšavaju prevoditelji koje imamo, a jedna od opcija nam je i Google prevoditelj. Ljudi koji nam dolaze nerijetko budu zapušteni, često su dehidrirani ili mokrom odjećom pa su pothlađeni. Ponekad je teško, da. Imati, primjerice, čovjeka kojem želite pomoći, a ne možete jer on to ne želi jer se boji da ga ne napusti njegova grupa. Najteže je kad su djeca u pitanju. Imali smo nedavno djevojčicu koja je najvjerojatnije iskočila iz vlaka i polomila oba gležnja i tako je hodala dva dana. Njezini roditelji su ipak pristali da ode u bolnicu, vratila se iz bolnice s longetama na obje noge i dalje nastavila svoj put. To su vrlo teške i traumatične situacije za te ljude, a onda i za nas, opisuje svoje dojmove dr. Brozović koji će Božić ipak provesti kod kuće sa svojom obitelji. Pomalo mu je žao otići iz kampa i rastati s ekipom koja, kako kaže, ovdje ulaže silnu brigu i trud oko izbjeglica, no istovremeno se raduje povratku domu za Božić kojeg će nakon iskustva u kampu u Slavonskom Brodu gledati drugim očima.  

Dr. Sabina Treber Ćulumović svojom je željom napustila vlastitu ordinaciju obiteljske medicine u Kastvu kako bi došla u Slavonski Brod pomagati izbjeglicama i kao koncesionarka u primarnoj zdravstvenoj zaštiti sebe u ovom slučaju može nazvati pravim zdravstvenim dragovoljcem.

Riječi pohvale

– Prvi put sam ovdje i sve je do maksimuma fantastično organizirano. Sam rad je upravo onakav kakav mi zdravstvenjaci volimo i ovo je jako ispunjavajuće iskustvo. Ponovila bih ga, mada imam 62 godine. Ima naravno trenutaka kad vam krenu suze, ali mi smo profesionalci i moramo dalje. Puno je trudnica, rodilja, danas smo primjerice pregledali dijete staro tek jedan dan čiji roditelji idu dalje. Sudbine su teške, gledamo ih kako u noći silaze s vlaka i strpljivo čekaju u redu. Naši su policajci fantastični, nema naguravanja, nema omalovažavanja i stvarno nemam riječi pohvale za Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo zdravlja koji su sve ovo organizirali, kaže dr. Treber Ćulumović.

Kako kaže dr. Branko Lakner, inače šef ispostave Doma zdravlja na Lošinju koji u Slavonskom Brodu boravi sa svojom lošinjskom ekipom, liječnici se prilikom trijaže susreću i s ranjenicima i invalidima, a nedavno su imali slučaj infarkta od kojeg je preminuo 60-godišnji Sirijac. Dosta je i posljedica nehigijenskih uvjeta života kojima su izložene izbjeglice. Ipak, dodaje, svi pacijenti imaju povjerenja u hrvatske medicinske ekipe. 

Trajne vrijednosti

–  Psihologija je ovdje vrlo bitna. Masa reagira na doček, a naši policajci su vrlo smireni kao i mi, uostalom. Ljudi koji vide da dolaze negdje gdje je nešto organizirano i mirno, i sami postanu mirni. Kod nas nema gužve, guranja i sve traje vrlo kratko. Kako je ovdje raditi? Pa jedno je to gledati na televiziji i čitati u novinama, a drugo doživjeti u osobnom kontaktu. Sudbine vas dirnu, to su ljudi koji bježe od nečeg strašnog i traže bolji život. Žalosno je kad pomislite da netko bježi samo s vrećicom u ruci, a to nas ovdje neminovno podsjeća na naš Vukovar. Obitelji su cijeli svoj život ostavile tamo negdje i sad cijeli svoj život nose sa sobom u vrećici ili dvije, odlazeći u nepoznato. To su ljudi koji za sebe samo traže bolji život i mir. Bliži se Božić koji za nas ovdje predstavlja obiteljski blagdan, a čovjek kad gleda ove ljude, mora se upitati kako oni doživljavaju ovo progonstvo. Ono što tješi jest da se kod njih vidi da su jako obiteljski povezani. Prolaze cijele obitelji s jako malom djecom koje još sa sobom vode baku i djeda i svi se drže na okupu, brinu jedni o drugima. Ljudi su to sa snažnim osjećajem za obitelj i vjerujem da čovjek treba vidjeti ovu stranu života i uvidi da su mnoge stvari prolazne u našim životima, a samo neke trajne i vrijedne, smatra dr. Lakner.