Mit o Kreši Goliku kao najvećem majstoru hrvatske komedije koji mu je atribuiran zahvaljujući seminalnom komadu »Tko pjeva zlo ne misli«, a koji je u anketi što ju je 1999. među našim kritičarima proveo tadašnji filmski časopis Hollywood, proglašen najboljim hrvatskim filmom svih vremena, itekako je kao model utjecao na genezu hrvatske komedije. Svi su naime, očekivali da će se kad-tad pojaviti njegov relevantni nasljednik i njen ultimativni preporoditelj.

Triježnjenje nakon veselice

Budući da je u Golikovu slučaju riječ o specifičnom tipu »purgerske« komedije, Brešan to nije mogao biti. Zato se najnovija »topla« dramedija Antonija Nuića često najavljivala i opisivala kao nekakav iskreni »feelgood hommage Goliku«, iako je od Golika u njoj ostao tek onaj »Dobro nam došel prijatel«, čiji vinil stavlja Slaven (Filip Šovagović) na obiteljskoj soareji uoči vjenčanja njegove Jane (Iva Babić).

No Golik je ipak izdanak jednog drugog vremena i njegov romantizirani Zagreb danas više ne može biti isti, pa tako i njegov film teško da bismo mogli preimenovati u »Tko trubi, zlo ne misli«, iako Nuić voli razbijati kadrove njegovim »turističkim« vedutama, od Dolca pa nadalje. Jedina koja među njima iskače je ona s tvorničkim dimnjakom u tmurnom i maglovitom novogodišnjem zagrebačkom jutru, valjda jedinim u našoj metropoli iz kojeg još uvijek izlazi dim, jer su ga okružili šoping centri.

Zato je Nuićev humor puno bliži češkoj školi. I prvi dio njegova filma ambijentiran na vjenčanju Jane i Borisa (Bojan Navojec) u jednoj od onih tipičnih hotelskih dvorana rezerviranih za slične malograđanske rituale, s puno jela, pila i uzvanika, puno duguje uvodnim kadrovima vjenčanja filma »Libanky« (Medeni mjesec) Jana Hrebejka. No iako na Borisovoj svadbi jedan od gostiju poklanja mladencima Kniferov meandar, koji se baš ne uklapa u njenu razuzdanu atmosferu, jer samo čekamo kad će se dvoranom zaoriti zvuci Thompsona, što se ipak nije dogodilo, već dan nakon veselice nastupit će triježnjenje. U Hrebejkovu slučaju, ono će se dogoditi kad nenajavljeni gost pokloni mladoženji urnu s pepelom koja ga vraća u njegovo traumatizirano djetinjstvo ispunjeno bullyngom. A u Nuićevu slučaju, dramski kotač zamašnjak čine kockarski dugovi Borisova starijeg brata Drageca (glumi ga Bojanov stvarni stariji brat Goran Navojec), zaposlenog u očevoj klaonici.

Na urbanom terenu

Iako Boris cijelim filmom baulja kadrovima u fazi vječne omamljenosti od opijata, upravo taj nestašni sin i trubač u jazz bendu koji odbija nastupiti na pozornici zbog treme, pokušava učiniti sve da Drageca izvuče iz dugova. Ti pokušaji u koje autor ubacuje i gene mladog računovođe u očevoj klaonici, čiji nadimak Piko zapravo krije njegov status (kopi)la, čine središnji dio priče, da bi nas onaj treći finalni nanovo vratio obiteljskoj trpezi kojom dominira uvijek dobar apetit mame Klare (neodoljiva Ksenija Marinković) koja ne može odoljeti mirisima i slastima tramezzina s hobotnicom, samo što vjenčanje zamjenjuju Badnjak i Silvestrovo, gdje će nam Nuić podariti dostatnu dozu toliko potrebnog optimizma. Radujte se narodi.

Poput superiornijeg Jana Cvitkoviča čija je sjajna i doista urnebesna komedija »Šiška deluxe« prikazana sinoć na otvaranju Ciklusa slovenskog filma, a koja je uslijedila nakon dva autorova krajnje ozbiljna i dostatno mračna filma (»Kruh i mlijeko«, »Arheo«), tako se i Nuić nakon dva »ozbiljna« komada (»Sve džaba«, »Kenjac«) vraća na neki drugi »urbani« teren. Ono po čemu ćemo pamtiti taj povratak je izvrsni Zlatko Vitez u ulozi oca mesara te vjenčani ples Jane i Borisa koji može stati rame uz rame s dvije plesne scene koje su obilježile filmsko-plesnu 2014. – onu s Johnom Turturrom u Morettijevom filmu »Moja majka« i onu s Ralphom Fiennesom u Guadaginovu »A Bigger Splash«. A i truba će u završnici napokon zasvirati.