Nije prošlo nego dvadeset dana od izbora i već je jasno da je na njima najugodnije iznenađenje – Most nezavisnih lista, ekspresnom brzinom prešao »preko pune crte« i prometnuo se u neugodno iznenađenje na domaćoj političkoj sceni. Glavni je to rezultat dosad održavanih pregovora o slaganju vlasti, zbivanja u samom Mostu i oko njega i zrakopraznog prostora u kojem zemljom pilotira tehnička Vlada i predsjednica države bez ozbiljnijih mirnodopskih ovlasti.

Činjenica da pregovori traju već skoro tri, a uskoro će i četiri tjedna, nije ni po čemu sporna. Ne pregovara se o cijeni otkupa krumpira na veliko, nego o onome što bi bi buduća vlast trebala napraviti i tko bi u njoj mogao biti. Nestrpljivost javnosti u ovom dijelu priče je samo naznaka nedovoljne demokratske zrelosti iste, no, evo, zahvaljujući pat-poziciji nakon prebrojavanja glasova, svladat ćemo i tu lekciju iz početnice demokracije.

Problem je, međutim, sadržaj.

Reformiranje reformi

Kao što se dalo naslutiti i prije izbora, Most ima nekoliko izraženih deficita u samom svom ustroju. Ne radi se o stranci, već o alijansi nezavisnih igrača bez iskustva u nacionalnoj politici (ako isključimo isključenog Dragu Prgometa čiji je najveći domet u nacionalnoj politici bio da ga je kao svog zamjenika nekoliko godina ignorirao Tomislav Karamarko). Osim nekoliko osnovnih skica ideja o promjenama koje bi željeli napraviti, dečki i cure iz Mosta zapravo nisu imali razrađeniju političku ideju, pa ni ne čudi bauljanje koje je uslijedilo nakon šokantnih 19 mandata i pozicije onih koji bi morali odlučiti hoće li zemljom vladati plavi ili crveni. Stoga se dogodilo i mijenjanje programa nakon izbora i brzinsko skiciranje pregovaračkih pozicija koje, pritom, ne oskudijevaju zahtjevima za »reformama« koje su već provedene i dio su pravnog sustava ove zemlje (primjerice, strože kažnjavanje napada na obrazovne djelatnike).

Također, s dobronamjernošću nafrljenom do maksimuma, nije teško imati razumijevanja za breme pozicije u kojoj se našao Božo Petrov i njegova družina. U trenutku kad se opredijele, izvjesne su dvije stvari: instantno će ih zamrziti pola države i dio Mosta će isti – napustiti. Pod takvim pritiskom, takvim političkim utegom, poteze nije lako povlačiti ni mnogo, mnogo iskusnijim igračima.

No, sve što je preostalo je – katastrofa.

Most je, naime, probiznis stranka (alijansa lista). Osnovna nakana reformi o kojima govore je olakšavanje života poduzetnicima i smanjivanje poreznog tereta na kapital. Radnicima što i ako preostane. Sasvim je to, jasno, legitimna pozicija, ona iz političke početnice o ljevici i desnici. Samo, onda je priča iz kampanje o tome da je Most ideološki neopredijeljen jasna i masna laž (i to bez ulaženja u ideološku hrastovinu od koje su sazdani neki ljudi iz Mosta koji danas šapću na uho Boži Petrovu). Ogorčeniji bi je nazvali i prevarom birača, ali onima koji su ubacivali listiće u kutije nitko nije zabranjivao da se bolje informiraju, niti medijima da više inzistiraju.

Desni žmigavac

Na istom vonju nekako dolazi i ideja o »velikoj koaliciji« i »Vladi stručnjaka« koje bi imale zadatak spasiti posrnulu zemlju. Hrvatska je iz recesije izišla, u petak je objavljena vrlo solidna kvartalna stopa rasta gospodarsta i svi bitni trendovi su, hvala na pitanju, u dobrom plusu. Čemu onda služi forsiranje izvanrednog stanja i nacionalnog jedinstva? Jasno, održavanju jedinstva u Mostu, ali držanje cijele nacije za taoce svoje unutarnje neravnoteže je prilično rđav posao.

Ne postoji, valja ponoviti, niti jedan dobar razlog za suspendiranje demokracije u Hrvatskoj i za izbacivanje stranačkog nadmetanja, politike i političara iz vođenja zemlje. Priča o »stručnjacima« je protudemokratska rabota bila jučer, to je danas, a bit će i sutra. Stručnjaci za bavljenje politikom su, prilično je jednostavno, političari.

No, Mostu, sudeći makar prema materijalima za pregovore sa SDP-om i HDZ-om nije dovoljno da imaju vladu nacionalnog jedinstva i da u njoj budu stručnjaci, već imaju i dodatan osigurač – Ekonomski savjet, koji su predvidjeli kao ključnog donositelja smjernica za sve odluke vezane za gospodarstvo, čak i onih o tome smije li se, koliko i za što država zaduživati. O tome tko bi birao to paratijelo i tko bi u njemu bio – ni zuc. S obzirom na sve sličnosti s donedavno tajnovitim Nacionalnim vijećem Mosta, ne bi bilo loše iznijeti skromni prijedlog da se ono jednostavno preslika u Ekonomski savjet, pa da elegantno izbjegnemo daljnje komplikacije.

Ipak, najgora, najniža podvala koja je iz Mosta servirana javnosti je ona o tome da je hitno proglašenje gospodarskog pojasa na Jadranu jedan od izlučnih uvjeta za odluku o tome kojoj će se strani političkog spektra prikloniti. Nakon desetak dana pregovaranja o nizu drugih tema, nakon kampanje u kojoj je gospodarski pojas u najbolju ruku bio pod točkom »razno«, sad je to odjednom izlučni uvjet za koaliciju!

Nemoguće se oteti dojmu da se radi o prilično priprostom pokušaju približavanja cijele ove labave strukture HDZ-u, jer je dotadašnji tijek pregovora pokazivao lijevi žmigavac na za Most (dotad) ključnom pitanju – teritorijalnom preustroju zemlje. HDZ se, naime, županija ovakvih kakve su može odreži jedino kirurškom operacijom.

I opet – ako ljudi iz Mosta misle da bi im bilo bolje s HDZ-om, nema nikakvog problema da to jasno kažu i odu u koaliciju s Karamarkom i drugovima. Izmišljanje »izlučnih tema« u »sudačkoj nadoknadi« pregovora jednostavno je neiskrena mimikrija. Isto kao i priča o »nebitnošću« ideologije (vidjeli smo kako to funkcionira na ideji o ukidanje poreza na dividendu).

Što je najgore, osokoljeni tradicionalno pogrešnom interpretacijom izvrsnih rezultata prve postizborne ankete (golemih 19 posto duguju euforičnim danima nakon izbora, koji su u već ovom trenutku davno svršeno vrijeme), Mostovci bi mogli zaključiti da im se politika koju vode – isplati. I da možda ne bi bilo loše, kako bi ojačali vlastitu pregovaračku poziciju, još jednom ovih dana na izbore.