Prva hrvatska izvedba

"Sicilijanske večernje": Sjajna izedba monumentalnog Verdijevog djela

Svjetlana Hribar

Pod dirigentskim vodstvom Nikše Bareze, Opera zagrebačkog HNK-a ostvarila je ovo monumanetalno djelo vlastitim snagama – s iznimkom  tenora Michala Lehotskýjeg. Opera je izvedena integralno, predstava traje četiri i pol sata (s dvije pauze), ali je izvedba tako muzički kompaktna i strastvena, da proleti u trenu!



Dugo u zagrebačkoj Operi HNK-a nije bilo toliko zadovoljstva i ushita u aplauzu publike koliko nakon premijere Verdijeve opere »Sicilijanske večernje«, u subotu. To je produkcija u prvom redu sjajno izvedene, veličanstvene Verdijeve glazbe, a onda i promišljene režije i primjerenog vizualnog dojma.


Pod dirigentskim vodstvom maestra Nikše Bareze muški solistički trojac – Luciano Batinić, Ljubomir Puškarić i Michal Lehotský – plijenili su izražajnim zapjevom i proživljenošću svojih uloga. Svakom od njih Verdi je namijenio vrlo zahtjevne partove koji traže zrele pjevače, k tomu – kako intenzitet drame prema kraju predstave raste – pojačava se i zahtjevnost svih pjevačkih rola, da bi na kraju sve završilo u velikom finalu u kojem isto tako važnu ulogu ima zbor Opere HNK-a, u ovom slučaju pojačan Muškim zborom HRT-a. Moćan zvuk zbora, koji je bio perfektno uvježban i odgovorio svim zadacima, pridonio je da izvrsnost ove izvedbe bude potpuna.


Muški trolist


Što se ženske role tiče koja dramatski parira svim muškim ulogama, Verdi  je – danas to možemo slobodno reći – bio nemilosrdan prema sopranima, pogotovo budućim interpretatoricama. Pišući u pravilu za određenu pjevačicu i njene mogućnosti, stavio je na muke sve solistice koje nemaju onolik raspon glasa kakav je imao »model«,  tj. one u pravilu mogu  pokriti velik dio uloge, ali i obavezno u nekom dijelu role imaju poteškoća.  Uloga Helene je velikog raspona, traži gibljiv i lijep glas dramske snage u niskom registru, ali i koloraturnih mogućnosti u visokom, koji se javlja u završnici.  Adela Golac Rilović uspješno je pokrila veći dio role, time što je bivala sve bolja prema kraju predstave.




Tri muške uloge koje nose radnju psihološki su vrlo složeno profilirane, a libretist im nije dao ni šansu da se sretnu u svemiru svojih htijenja: Guy de Monfort kojeg pjeva Ljubomir Puškarić, ima svoju (za Sicilijance) mračnu, okupatorsku stranu, ali i ljudsku u kojoj čezne za ljubavlju nasilno začetog sina; Henri, mladi sicilijanac koji otkriva svoje francuske korijene (igra ga slovački tenor Michal Lehotský), od djetinjstva je zaljubljen je u Helenu (Adela Golac Rilović), koja pak jedinom svetom dužnošću smatra osvetu za  politički umorenog brata;  Procida, pjeva ga Luciano Batinić, spreman je za domovinu žrtvovati sve – prijateljstvo i vlastiti život.


Psihološka linija


Verdi je muškim likovima posvetio najljepše stranice opere »Sicilijanske večernje«, s naglaskom na baritonsku i basovsku rolu. Impresivan je bio prizor Monfortovog  susreta sa sinom kojeg je dao zatvoriti kao izdajnika, kako bi mu mogao otkriti da mu je otac…  Ljubomir Puškarić u ulozi Monforta naprosto je imponirao raskošnim glasovnim mogućnostima i glumačkim nijansiranjem lika. Michal Lehotský kao Henri imao je naporan zadatak – čitava rola visoko je impostirana – kojem je izvrsno odgovorio svojim lijepim glasom i primjerenom scenskom igrom. Luciano Batinić kao beskompromisni  domoljub Procida, plijenio je snažnim a izražajnim zapjevom, naprosto uživajući u svakom prizoru predstave.Redatelj Janusz Kica od početka je vodio psihološku liniju priče. Očito je to bilo već u uvertiri u kojoj smo vidjeli baletnu ilustraciju događanja »prije priče«, ali i u baletnom divertismanu, koji je posvetio odrastanju troje prijatelja. Svjestan da je bezizlaznost podjednako aktualna za aktere ovakvih sudbina danas, kao i u vremenu u koje je svoju operu postavio autor, Kica je naglasio univerzalnost izborom »nepovijesnih« kostima (Doris Kristić) i monumentalne, ali neutralne scenografije (Marko Japelj).

Vlastitim snagama


Na kraju recimo da je Opera zagrebačkog HNK-a ostvarila ovo monumentalno djelo izvrsnom izvedbom vlastitih snaga, što bi trebalo biti pravilo  repertoarnog kazališta. Osim tenora Michala Lehotskog k.g. – na premijeri su, dakle, pjevali sve redom solisti matične kuće. Uz spomenute, to su bili izvrsni Željka Martić kao Ninetta, Davor Radić (Robert), Ozren Bilušić i Ivica Trubić (časnici) i drugi. Uz baletne soliste Georgea Stanciua, Kornela Palinka i Atinu Tanović, nastupili su i učenici škole za klasični balet Roko Farkaš i Niko Kiš (koreograf Leonard Jakovina).Treba li reći da je orkestar bio izvrstan? Djelo je izvedeno integralno, predstava traje četiri i pol sata (s dvije pauze), ali je izvedba tako muzički kompaktna i strastvena, da proleti u trenu!