Pri kraju obrazovanja profesori su vam savjetovali da promijenite prezime, da ne bi bili osuđeni isključivo na teme koje se vezuju za područje Balkana. To govori nešto o položaju stranaca u Njemačkoj, odnosno stranih umjetnika u njemačkoj umjetnosti.

– Istina je. Otvoreno si mi rekli da moje podrijetlo na početku karijere može biti i prednost, da bih radi pozitivne diskriminacije možda prije dobila posao, ali da je to, kad se gleda na duži rok, zapravo ograničenje. Zato su mi savjetovali da hitno promijenim prezime, odnosno da uzmem muževo prezime, a on se preziva Richter. Zanimljivo je da mi je to olakšalo svakodnevni život. Ranije su, primjerice, trgovci bili sumnjičavi prema meni kad bih rekla da mi nešto rezerviraju, da želim promisliti o kupnji, iako sam rođena u Njemačkoj i moj njemački je perfektan. Mislila sam da je stvar u meni, ali to je bilo vezano uz moje prezime. Kad sam ga promijenila, reakcija onih istih trgovaca na istu molbu bila bi: da frau Richter, nema problema frau Richter… Život mi je s njemačkim prezimenom postao lakši. Da ste me prije pitali jesam li diskriminirana zbog nenjemačkog prezimena, rekla bih da nisam, ali nakon što sam ga promijenila shvatila sam da razlika postoji.

Dvije Njemačke

To je ona linija političke korektnosti koja naizgled čini stvari boljima, a zapravo prikriva stvarno stanje stvari i ljudima zagorčava život.

– Da, nazivamo to pozitivnom diskriminacijom, ali ipak se pravi nekakva razlika. Prednost koju naizgled dobivate ispostavi se kao nedostatak. Neću nikakav bonus zbog toga što imam ovo ili ono prezime. U pitanju je neka vrsta rasizma.

Kako ste doživjeli svojedobnu izjavu njemačke kancelarke Angele Merkel da je projekt izgradnje multikulturalnog društva u Njemačkoj doživio neuspjeh?

– Taj termin, multikulturalnost, oduvijek je u sebi sadržavao dašak utopije. Desne političke opcije u Njemačkoj poništavale su ga i izrugivale mu se kao vicu. S druge strane, bilo je tu i nekih zabluda na ljevici: pretjeranog romantiziranja o »dobrim emigrantima« i slično. Ako gradimo društvo u kojem nećemo diskriminirati ljude, to ne znači da nekog moramo voljeti, da netko mora imati prednost zbog boje kože, spolne orijentacije ili emigrantskog podrijetla. Govoreći o samoj izjavi koju spominjete, ne mislim da je projekt multikulturalne Njemačke neuspješan, jer u nizu velikih gradova imate ljude svih nacionalnosti, vjera, rasa, koji bez problema žive kao zajednica. Dakako, postoje i zajednice u kojima žive samo određene etničke skupine, na primjer Turci, ali to još uvijek ne potvrđuje tvrdnju Angele Merkel. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je Njemačka dovoljno velika da čovjek može naći svoje mjesto pod suncem, iako je sigurno za mene to lakše nego za nekog tko je musliman ili crnac.

Kakav je odnos njemačkog društva prema Sirijcima, koji masovno traže azil u Njemačkoj?

– Da, pretpostavlja se da će ih samo ove godine 800 tisuća tražiti azil. Nijemci to doživljavaju vrlo različito, zbog čega mi se čini da trenutačno postoje dvije Njemačke. Postoji velika razlika u mišljenju između istoka i zapada Njemačke. U bivšem DDR-u postoji puno više odbojnosti prema emigrantima. Ne prođe dan da se u novinama ne pojavi vijest o podmetanju požara u izbjegličkim centrima. S druge strane, u Njemačkoj imamo i jako puno ljudi koji na svaki način nastoje pomoći sirijskim izbjeglicama. U društvu se može detektirati dosta zbunjenosti i straha, jer nitko ne zna kako će sve to završiti. Proizvodi se i dosta panike, koja koristi desnoj strani političke scene.

Njemačku javnost jako je zaintrigirao vaš rad s Julijanom Assangeom i Edwardom Snowdenom. Vi ste taj rad iskoristili kako bi, putem kazališne predstave, ljudima pokazali u kojoj mjeri je moguće narušiti njihovu privatnost uz vrlo malu količinu podataka koje ostave na internetu.  

– U toj kazališnoj predstavi radili smo ono što s našim podacima rade velike korporacije, odnosno države. Amerika to radi preko NSA (National Security Agency). Pripremajući predstavu godinu dana sam surađivala s grupom hakera. Bilo je tu puno straha da ne pređemo granice legalnog, jer bio bi skandal u nacionalnom kazalištu postaviti predstavu u čijoj pripremi je prekršen zakon. Predstava je, usput rečeno, izvedena u Kölnu, u suradnji s njemačkom nacionalnom televizijom i jednim producentom iz Berlina. Imali smo veliku sreću, jer niti jedno kazalište sebi ne može priuštiti budžet od 1,5 milijuna eura, koliko je koštala ova predstava. U pitanju je filmski budžet.

U predstavi ste, dakle, iskoristili podatke koje je na internetu ostavila vaša publika.

– Uzeli smo samo njihove adrese, telefonske brojeve i brojeve kreditnih kartica, što je bilo dosta da doznamo skoro sve što smo željeli, a što se može naći na internetu. Ne samo ono što oni sami stave na Internet, nego i podatke institucija kakva je ona koja bankama savjetuje je li netko kreditno sposoban ili nije. Za dobiti takav podatak, recimo, dovoljno je znati samo datum rođenja i ime i prezime neke osobe. Preko tih podataka sve se može doznati. Inače, cijelo vrijeme radili smo na rubu legalnosti, jer smo hakirali ljude. Mogli smo, recimo, doznati, tko je zadnjih 48 sati sati gledao porno filmove na internetu.

Zadiranje u intimu

Uz ostalo, u jednom trenutku predstave telefonirali ste svim tim  ljudima u publici koji nisu kreditno sposobni.

– Da, napravili smo takav sustav da možemo odjednom nazvati cijele skupine ljudi i to smo par puta u predstavi napravili. Bio je to super efekt, kad počne zvoniti 600 mobitela odjednom. Mi smo to radili s ljudima što se tiče kredita, zatim smo ih zvali po mjestima gdje stanuju. Počeli smo vrlo jednostavno i išli smo sve dalje i dalje, dok nismo došli do tog momenta o pornografiji. Rekli smo im da možemo nazvati sve koji su gledali porno filmove, ali nismo to napravili. Napravili smo to kod probne publike i to je bilo već na granici dobrog ukusa. Do tog trenutka čak smo aktivirali kameru na pametnom telefonu jedne osobe u publici. Rekli smo svima da mašu svojim mobitelima i snimaju, pa da mobitelom snime svoje lice. Na velikom ekranu vidjelo se kako svi mašu, a onda se, kad smo im rekli da snime svoje lice, na ekranu ukazalo lice jedne od osoba iz publike. Naravno, tražili smo dobrovoljce koji su bili spremni to dopustiti, jer tu se već radi o protuzakonitom hakiranju.

 Kako je publika reagirala kad su shvatili da znate sve o njima?

– Dosta ekstremno, jer nisu računali da je sve tako osjetljivo. Na početku im je bilo vrlo zabavno, ali jednog momenta im se taj smijeh zaledio na licu i počeli su se bojati. Kasnije su rekli su da im je po prvi put postalo jasno što znači masovni nadzor, odnosno  da im je postalo jasno kako netko može zadirati u njihovu slobodu, privatni život i, na posljetku, u njihovu intimnost.

Radeći na toj predstavi, razgovarali ste i s Edwardom Snowdenom, čovjekom koji je svijetu otkrio na koji način i u kojem opsegu američka NSA špijunira svijet. Je li vam dao korisne savjete?

– Snowden nam je dao dosta savjeta što se tiče tehničkih stvari, kamera i tako dalje. Pitala sam ga radi li i NSA tu vrstu špijuniranja, a on je rekao: naravno da rade i to puno lakše nego mi. Prije njega u kontaktu sam bila s Julijanom Assangeom, jer veliki dio te predstave, osim tog interaktivnog aspekta, čine intervjui sa zviždačima kao što je Assange. Razgovarali smo, također, i s bivšim direktorima NSA-a.

Hakiran kompjutor

 Kako je njemačka javnost primila predstavu?

– Vrlo pozitivno. Kritike su bile euforične u smislu njezine umjetničke vrijednosti. Dakako, predstava je uspjela i kao transmedijalni moment, sve je dobilo odjeka i na televiziji.  Naravno, bila je senzacija da jedna redateljica uopće dođe do Snowdena, što puno ljudi pokušava, ali ne može. Zbog toga mi je bilo važno da ga sretnem, da dobijemo što više pozornosti. Bilo je zanimljivo čuti ono što on ima za reći. Na kraju sam izdala knjigu, gdje sam objavila dvanaest intervjua, ne samo sa zviždačima, nego i s dva digitalna disidenta koji su trenutačno u zatvoru u Americi.

Zbog čega su u zatvoru?

– Jedan je Jeremy Hamond,  poznati haker, koji je napravio takozvani Stratfor hack. Stratfor je, inače, privatna obavještajna agencija. Dobio je deset godina. S njim sam bila u kontaktu non stop. Sad je trenutno u samici pa nemamo kontakt. Drugi je Barrett Brown, novinar koji je bio neslužbeni glasnogovornik anonimusa. Njega su strpali u zatvor na pet godina doslovno zbog sitnica. Optužili su zbog prijetnje koju je putem Youtube kanala poslao agentu FBI-a, koji ga je tlačio. Također, on je na jednom chatu postavio hiperlink koji vodi u Stratfor hack. Optužen je, iako je taj hiperlink već bio na Googleu. Konkretno, optužen je da je dao podatke od kreditnih kartica, koje su zapravo bila sastavni dio Stratfor hacka i koje su već bile vani, na internetu. Optužba je tražila da mu se presudi 105 godina života.

Mislite li da ste zbog svog rada, odnosno svojih interesa za ove tema postali zanimljivi nekim organizacijama tipa NSA?

– Tako kažu, ali ne znam je li to istina. Samo radim ono što me interesira i što smatram da netko mora raditi.