Kocka je ovaj put u zraku i nema sumnje da će se zadržavati dah dok se, za nekoliko mjeseci, bude kotrljala. Četverogodišnji Rubikon hrvatske politike, parlamentarni izbori, neće biti, iako je dugo mirisalo na tako nešto, odlučeni unaprijed, kao 2011. godine. Radit će se o nijansama, kao prije osam godina, kad je Ivo Sanader uspio preteći Zorana Milanovića za malo više od jedan posto glasova u svom frenetičnom maršu ka prvom srpnju 2009. godine i svemu što (mu) se poslije toga događalo.

Četiri godine kasnije, uloge su – kako je to Milanović (u drugom konteksu) rekao u jednom ovotjednom interviewu citirajuću jednog od najvećih živućih hrvatskih pjesnika, Johnnyja Branimira Štulića – bile davno podijeljenje i svatko je išao svojim putem. Kukuriku koalicija u sigurno osvajanje vlasti, a HDZ u sigurnu unutastranačku bitku za prevlast unutar poražene vojske.

Ovaj put, razlike su se stisnule, smanjile i pobjednik je krajnje neizvjestan. Nije, međutim, nimalo neizvjesno što će se događati u onim strankama čije koalicije ostanu kratkih rukava: lomovi i ratovi se doimaju kao eufemizmi. Jedna je razlika, makar kad se govori o dvije najjače stranke, prilično očita – izgubi li Milanović izbore, proći će puno bolje nego ako se isto dogodi Karamarku.

Treći putić(i) i krugovi na Plutonu

No, prije te analize, valja se osvrnuti na najpogrešnije doživljenu izjavu u hrvatskoj politici u zadnjih nekoliko godina. Naime, Milanovićevo čuveno »Ili mi, ili oni«, bez obzira na tone namjernih ili nenamjernih iskrivljavanja, samo je gola, suha činjenica. Nakon sljedećih izbora na vlasti će biti SDP sa svojom ekipom koalicijskih partnera, ili HDZ sa svojima.

 Vjerojatno ne postoji nitko ozbiljan u Hrvatskoj tko misli da je mogući drugačiji rasplet: Hrvati na sljedećim izborima biraju prije svega između Milanovića i Karamarka – sve ostalo je fragment, dodatak koji eventualno može u nekoj podjeli karata malo ili neznatno promijeniti boju buduće vlasti. Treba, naravno, solidna količina zlobe da se ta jednostavna istina shvati kao poziv na rat do istrebljenja, pa makar i politički, ali kako svjedočimo već mjesecimo, toga u Hrvatskoj ima u neiscrpnim količinama.

To ne znači, jasno, da će poslijeizborne drame mimoići eventualne »trećeputaške« gubitnike, bit će i tu nestajanja političara (za svaki slučaj ovdje treba objasniti da su »nestajanja« jezična figura, objašnjenje zbog čega je navedeno u prethodnom pasusu), a moguće i gašenja cijelih stranaka. No, oni će i u ovom dijelu priče, dakle, o postizbornim okršajima, biti tek – fragment.

Nešto bitniji bit će mogući potresi u ne poptuno nebitnim strankama dviju najjačih koalicija. Primjerice, izgubi li Kukuriku, u HNS-u će sigurno biti vruće, u IDS-u će roštiljati, s potencijalnim perjem i katranom, one koji su se ipak odlučili za Milanovića, a kod Laburista će, lako moguće doći do nove smjene na čelu stranke, uz optužbe o izdaji ljevice.

Za samoprozvane domoljubne strane, nema nikave sumnje da će najveća frka izbiti u dva najjača strateška partnera: HSS-u i HSLS-u. Uz nekoliko solidnijih koalicijskih partnera (primjerice, Čačićeva i Josipovićeva stranka, možda čak i Most), te dvije partije mogle su biti nositelji centra, koji bi, u ovakvoj kombinaciji sasvim sigurno imao saborske zastupnike, možda čak i njihov dvoznamenkasti broj. Ukoliko Karamarkova megakoalicija osvoji vlast, Hrgovo i Kosorovo stavljanje svega »na crno« će se isplatiti, no ukoliko izvise i ostanu u opoziciji, to bi mogao biti kraj političkih karijera dvojice trenutnih lidera (a možda i njihovih stranaka).

Hrg ionako već ima predrevolucionarno stanje u stranci (glavni odbor mu ne može skupiti kvorum), a gdje će i kako Kosor pronaći odgovore na pitanje o tome zašto je jedna liberalna stranka stala u stroj sa onima koji su politički čvrsto iza šator-revolucije oličene u plinskim bocama u centru Zagreba i probojem Ljube Ćesića Rojsa na Markov trg preko policijskih barikada – veća je nepoznanica nego što su netom otkriveni crni krugovi na Plutonu.

Ne dirajte Karamarka

No, i to su sve zanimacija, kikiriki i koštice u odnosu na ratove koji će buknuti nakon eventualnog poraza u HDZ-u ili SDP-u. S već spomenutom, krucijalnom razlikom: Milanović poraz na izborima može preživjeti (opet upozorenje o figurativnosti, da se ne bi krenulo i ovdje prizivati Iliju Garašanina), dok Karamarko za to ima vrlo slabe, praktički nikakve šanse.

Naime, unatoč svim (često i samoskrivljenim) udarcima koje je pretrpio u prve tri godine mandata, Milanović je u nekoliko mjeseci preokrenuo percepciju svog i rada Vlade koju vodi. Je li to rezultat dobrog (i skupog) američkog PR-ovca, kraja recesije, Karamarkovog sve radikalnijeg desnila – ovdje je potpuno nebitno. Od neuspješne prznice koju malo tko voli, premijer je odjednom, pogotovo svojim biračima, postao lider moderne Hrvatske, čovjek koji je antiteza kaosu u koje Hrvatsku želi gurnuti desna šator i čekić-revolucija.

Utihnuli su, što je u kontekstu njegove postizborne budućnosti izrazito bitno i napadi o tome kako je izdao ljevicu, između ostalog jer je i Vlada u zadnjih nekoliko mjeseci povukla nekoliko izrazito lijevo obojanih poteza. Kako se u SDP-u predsjednik bira glasovima svih članova, pa otpada mogućnost kremaljskolikog paktiranja, doista se postavlja pitanje tko je taj koji bi mogao ozbiljno ugroziti Milanovića nakon izbornog poraza. Komadina? Dobra fora. Možda Picula? Netko treći?

Uglavnom, nema sumnje da, tko god mu bio protivnik, Milanović ima ozbiljne šanse da ostane predsjednik stranke. Uz dva bitna uvjeta: prvi, jasno – da će to i dalje željeti. I drugi, da poraz ne bude stravičan, s velikom razlikom. Kako se kreću ankete, čini se da je druga opcija već otpala.

Karamarko je svoju prethodnicu iz stranke vrlo brzo izbacio, jer nije mogao podnijeti da Jadranka Kosor javno govori što misli o stanju u HDZ-u. Unatoč tome što je godinama zagađivao javnu i političku scenu bulažnjenjima o »komunistima« i »jugofilima«, te poticanjem najnižih ideoloških sukoba u društvu, valja navijati da se njemu, u slučaju poraza, slično neće dogoditi. Karamarkov gubitak stranačkog žezla, ali ne i stranačke iskaznice bio bi korak prema normalizaciji najveće stranke desnog centra koji bi trebalo pozdraviti. Ali, ne i na taj rasplet staviti preveliku količinu novca.

Ražanj za »lidera koji pobjeđuje« već je, nema sumnje, spreman i nauljen. Kao, uostalom i onaj za Milanovića. No, Milanović je ipak, još uvijek itekako »u šumi«.