Rođeni Puljanin, indolog i profesor engleskog jezika Igor Grbić krajem 1990-ih bio je prvi gostujući lektor hrvatskoga jezika i književnosti na Sveučilištu u New Delhiju i upravo je ponovno u Indiji, na drugom dijelu svog poslijedoktorskog usavršavanja. Doktor je teorije i povijesti književnosti, a na pulskom Sveučilištu Jurja Dobrile predaje sanskrt i indijsku kulturu te kolegije iz svjetske književnosti, književne kritike i književnog prevođenja.

Igor Grbić je poliglot, širokog književnog, lingvističkog, povijesnog i filozofskog obrazovanja, objavljuje književne kritike na Trećem programu Hrvatskog radija, članke u brojnim časopisima, od Filmskog ljetopisa do Quoruma, Vijenca i Zareza, piše prozu i poeziju, eseje, znanstvene radove, prevodi, istražuje. Iza ovog 45-godišnjaka već je neobično golem i raznolik opus, umjetnički i znanstveni.

Reinkarnaciju je poznavalo i kršćanstvo!

Zamoljen sam da usput održim i određen broj predavanja iz zapadne književnosti i književne teorije, što, opet, pokušavam indijskim studentima prenijeti kao mogućnost za njihovo produbljenje. Već mi je ponuđena i mogućnost da na kraju ta svoja predavanja uobličim u knjigu, što ću onda svakako prevesti na hrvatski. Moja supruga Violeta Moretti kraće je vrijeme imala priliku predavati latinski pa nam se pružila jedinstvena prilika da čujemo kako klasični jezik naše civilizacije zvuči s malajalamskim, za nas krajnje osebujnim izgovorom. Još jedno važno, relativizirajuće iskustvo.

 Opišite nam zemlju Indiju. Što je presudilo vašem interesu za indologiju? Hipi pokret, glazba, knjige?

– Mislim da rijetko znamo što je sve na nas utjecalo. Da, bilo je takvih, vanjskih podražaja, ali duboko u sebi znam da je pravi uzrok karmički. To kod nas zvuči neozbiljno egzotično, ali svejedno ostaje najjednostavnijim objašnjenjem, bjelodanim svakome koga taj osjećaj ispunja. Vjerovanje u reinkarnaciju uopće nije indijska specifičnost, a kao opcija postojalo je, u stoljećima njegova nastajanja, i u kršćanstvu!

Kad sam kao srednjoškolac prvi put rasklopio upanišade, nisam shvatio da to odnekud već znam, nego se ta spoznaja istog trena objavila kao iskustvo koje je poprimilo oblik cijelog mog bića. Otad se samo prisjećam. Ne moram putovati u Indiju da bih u Indiji bio. Štoviše, njenu bit bolje osjećam kod kuće. Indija nije točka na globusu, nego stanje duha. Ona je najbolje, i neprekinuto, sačuvala izvornu i jedinstvenu predaju ljudskog roda, u koju i ja vjerujem. Kada danas uđem u Indiju i tijelom, nešto u meni osjeća da je došlo kući. Ali nelagoda je daleko veća. Današnja je Indija svašta: ona stara, ali, sve bučnije, i karikaturalno stvorenje razapeto u sve tužnijem grču između prepune vjere svojih bora, koja treba svima, i mekdonaldovskog praznovjerja, koje ne treba nikom.

Stroj i njegovi ljudi

Znanje koje čovjeka opterećuje bezvrijedno je. Znanje koje ga svrdla, ruši i gradi, gradi i ruši – pravo je znanje, korak uvida u istinu. Takvo se znanje uvijek isplati, svakom tko uopće vjeruje u takvu valutu. Takvo (spo)znanje, i jedino ono, donosi čovjeku sreću, jedinu. Indijci odavno ponavljaju da je uzrok sve nesreće upravo a-vidja, neznanje. Iz tog duha činim sve što činim, pa tako i predajem studentima. U doba koje ih uči svemu suprotnom ovdje rečenom moram biti zadovoljan ako me ma i prate s očitim zanimanjem. Ako ti se neki student poslije još i obrati u četiri oka – to je već milost.

 Novi svijet kao da više ne treba učitelje iz prošlih vremena. U knjizi eseja »U doba vremena« spominjete učiteljsko-učenički lanac Zapada – Sokrat, Platon, Aristotel, Aleksandar Makedonski. Što je pokidalo te lance i kamo nas to vodi?

– Uz mogući izuzetak prvih dviju karika – teško je razlučiti Sokrata od Platona – spomenuti lanac postupno je nazadovanje. Mi to, međutim, zovemo napretkom. Tko god je, pogotovo od renesanse naovamo, dovoljno dojmljivo objavio da je čovjek biće društveno, političko, astronomsko, biološko, kemijsko, fizikalno, racionalno, industrijsko, povijesno, evolucijsko, psihološko, informatičko, a ne prije i na kraju svega biće duha – pokidao je po lanac. Nekad je postojao čovjek, sa svojim strojevima. Danas postoji stroj, i njegovi ljudi. Iako to još ne znamo, mi više nemamo ni svoja, osobna imena. Jer više nismo osobe. Raspolažemo samo imenima korisničkim, a u svom neznanju naivno vjerujemo da smo pritom korisnici mi. Razumije se, to stroj koristi nas. Ne sumnjam da već postoje ljudi koji, kad se ne mogu sjetiti gdje su nešto ostavili u stanu – a i kako da se sjete kad sjećanja više nema – pruže ruku prema naredbi nađi, da bi onda s užasom shvatili da ta funkcija u ovom jadnom, nestvarnom nevirtualnom svijetu još nije izmišljena. U našem vremenu, takvi su ljudi glasnici naše budućnosti.Humanisti postaju tehnicisti

 U skladu s tim ide i zatiranje filozofije, društvenih i humanističkih znanosti, u korist razvoja tehnologije i ekonomije? Sve u službi kapitala?

– Naravno, u službi kapitala, što, međutim, nipošto ne mora uvijek podrazumijevati smišljeno potčinjavanje nekom konkretnom materijalnom cilju. Ne. Kapitalizacija je po samoj svojoj naravi već i načelno umlaćivanje, gašenje čovjekova duha. A duh je, sjetimo se, bit čovjekova. Je li onda uopće moguć drugačiji stav prema znanostima koje bavljenje čovjekom sadrže već u svom imenu? Bojim se, ipak, da se humanističke znanosti urušavaju prvenstveno iznutra. Bujanje spoznaja i nadrispoznaja unutar svakog područja, kao i sam akademski sustav napredovanja, primorava humaniste na sve radikalnije specijalizacije. Humanisti postaju tehnicisti. Zaboravljaju letjeti, cijelim nebom, već se svaki nasadi u svoje gnjezdašce pa iz njega sve nemuštije maše poletarcima iz gnjezdašaca susjednih, koji, naravno, sve to vrijeme i podjednako nerazumljivo, mašu i njemu.

 Pasionirano istražujete svoj materinji jezik, nesmiljeno se poigravate njime – najavljuju to već naslovi vaših knjiga: »Kao da sam«, »U doba vremena«, »Izlazak u cvijet«, »Istria glagoljušta« za koju 2005. dobivate Kiklopa, sve do upravo promovirane »Knjige priča«. Čujem da čitate strastveno, često i naglas. Što je za vas jezik?

– Eto i najtežeg pitanja! Zato sam i znao da mi ne gine. Jezik mi je vjerojatno ponajprije čudo. Izvor. Kad bih vjerovao da se trebam poistovjetiti s nekom od uloga, rekao bih da sam prije svega pjesnik, pisac. Svaku riječ, svaku krhotinu riječi, osjećam kao biće, i to vrlo živo, čak opipljivo. Reagiram na njih, burno, uzneseno ili satrto, ali me ravnodušnim može ostaviti samo jezik bezdušan. Sve manje pišem jezikom, a sve više jezik sâm. Da pišem nekim drugim, pisao bih i drugačije tekstove. To je točka usijanja, ključanja, u kojoj se raskoljenost na sadržaj i oblik razvrgava u svoj svojoj lažnosti pa se same riječi jezika ukazuju kao protagonisti: svojim zvukom, mjestom, asocijativnošću, sugestijom, laganom izobličenošću… Rilke kaže da preobraženim postaje i svaki veznik, svaki član, kad se jednom nađe u pjesmi (a ne u običnoj, upotrebnoj ulozi).

Točno znam što želi reći. Živim uronjen u jezik, a svijet oko sebe snalazi me kao njegovo okrupnjenje. Kad nekamo otputujem, to se mijenja. Veza između riječi i stvari puca. Stvari su mi zapravo kao rasprsle riječi, pa ih pisanjem vraćam u jezik. Likovi i poprišta mojih priča nose imena koja izažimaju njihovu pravu narav. Kao nekad, kad je jezik stvarao svijet. Zato i moram često čitati naglas. I opet kao nekad. Zaboravili smo da se riječ najprije začula, a tek onda ukazala. Kad čitam naglas, grlo mi zadrhti, drhtaj onda zahvaća i prsa, glavu, udove. Jezik opet postaje i fizičko iskustvo. Opet se otjelovljuje.

 Jezici i kulture

 Poliglot ste. Prevodite s engleskog, talijanskog, njemačkog, francuskog i hindskog, i to važne autore poput Thoreaua, Rushdiea, Tagorea, Vivekanande. I sami bivate prevođeni na mnoge jezike, na talijanski, engleski, slovenski, njemački, mađarski i letonski. I autorski stvarate, pišete poeziju i prozu na engleskom i talijanskom. Knjige objavljujete od Pule do Ulcinja. Predajete u Indiji. Književni ste stipendist u Grazu… Ne priznajete granice? Osjećate li se slobodnim čovjekom?

– Ne vjerujem u slobodu kao stanje za koje se treba tek izboriti. Čuvajte se onih koji vam je nude! Pogotovo kad vjeruju da je sloboda politički projekt! Ponekad se mogu osjetiti sputanim. Ali i tad znam da je isključivi razlog taj što sam se poveo za trenutkom i dignuo ruke od slobode kao sržnog stanja duha. U vanjskom pak smislu mogu samo neprestano proširivati granice onoga što osjećam kao svoj dom, dok se ne svedu na granice cijelog svijeta. Kod mene se to možda i ponajprije događa kroz jezik. Ukorijenjenost materinjim, a onda neprestano rascvjetavanje jednim jezikom za drugim. Jezik kao higijena duše, pljevljenje duha.

Dosad sam napisao na stotine, možda i par tisuća stranica, na materinjem jeziku i na stranim, neknjiževno i književno – i pjesnički i pripovjedno i dramski i esejistički. Na tisuće sam stranica preveo, i sa stranih jezika na materinji i obratno, neknjiževno i književno, i opet svih rodova. Jezike sam i lektorirao i predavao, a na fakultetu i sad predajem na tri različita jezika. Ne znam može li se još nešto. Čak čitam gramatike jezika koje nikad neću učiti! I osjećam koliko me sve to čini gipkim, otvorenim, beskonačnim, koliko relativizira sve što nam se čini apsolutnim – a to, bojim se, prečesto i jest sve. Hvala drugim jezicima, ušao sam pod kožu onom u koji sam rođen. Hvala drugim kulturama, razumio sam bolje no ikad onu u kojoj sam rođen. A najvažnije je što me svi oni odvode od moga kao svega i privode svemu kao mome.