Foto M. GRACIN
Dulje od dvije godine potrajao je postupak predstečajne nagodbe, pa radnici više ne vjeruju da će ikad naplatiti svoja potraživanja, a još manje da će proizvodnja u Dini ponovno biti pokrenuta
RIJEKA » Agonija radnika Dine tek sad počinje. Do sad je postojao barem neki tračak nade, a što ćemo sada kad svi završimo na cesti, komentirao je obustavu predstečajnog postupka Dina petrokemije na Trgovačkom sudu u Rijeci i najavu pokretanja stečaja u roku od osam dana Darko Brusić, operater na pogonu polietilena koji u omišaljskoj petrokemiji radi od samog pokretanja proizvodnje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Uzaludno čekanje
On i njegovih 160 kolega, koliko ih je još preostalo na listi zaposlenika Dine plaću nisu primili već 30 mjeseci, a proizvodnja u Omišlju ugašena je prije gotovo četiri godine. Dulje od dvije godine potrajao je, sada se pokazalo uzaludnim, postupak predstečajne nagodbe, pa radnici više ne vjeruju da će ikad naplatiti svoja potraživanja, a još manje da će proizvodnja u Dini ponovno biti pokrenuta.
– Stečaj je trebalo odavno pokrenuti, čim nisu bile isplaćene plaće i ostale obaveze. Bilo bi lakše eventualno ponovno pokretanje proizvodnje, a ako ništa drugo već bi odavno znali na čemu smo. Ovako pogoni stoje već dulje od tri godine, sigurno bi trebala velika ulaganja da ih se ponovno pokrene, kaže Brusić.
Njegovi kolege, vatrogasac Drago Kresić i Adem Terzić pitaju se i koji bi poslodavac htio zaposliti radnike pred mirovinu, koji čine većinu preostalih zaposlenih u Dini.
– Mlađi su već odavno otišli, uglavnom u inozemstvo, nešto ljudi je otišlo u mirovinu, a neki su nažalost i preminuli u bijedi ne dočekavši rasplet ove agonije. Ostali smo mi kojima nedostaje po nekoliko godina do prvog uvjeta za mirovinu, koji više nemamo kamo, ogorčen je Kresić, koji ističe kako je trogodišnje strpljenje radnika Dine bilo potpuno uzaludno.
Opširnije u tiskanom izdanju Novog lista…
