Yasar Kemal (pravim imenom Kemal Sadik Gökçeli) jedan od najvećih romanopisaca suvremene svjetske literature, preminuo je 28. veljače ove godine u svom domu u Istanbulu, a koliko je bio značajan za tursku kulturu u najširem smislu te riječi i koliki je ugled uživao u javnosti pokazala je sahrana kojoj su prisustvovale desetine tisuća ljudi koje su mu došle na posljednji oproštaj ispred jedne od tamošnjih džamija. Sahrani je prisustvovala svekolika turska intelektualna i politička reprezentacija, iako su mu upravo »domoljubni« intelektualci i političari često zagorčavali život, kritizirali ga, vrijeđali, proganjali, a nekoliko puta bio je osuđen i na kazne zatvora. Jer, Kemal je bio ne samo uistinu veliki i plodni književnik već i neustrašiv kritičar vladajuće turske politike koju je u svojim tekstovima oštro »šibao«, bez ogleda radilo se o »demokratima« ili vojnoj hunti.

   Ne zaboravimo, Kemal je bio uvjereni marksist (dugogodišnji istaknuti član Radničke partije), borac za ljudska prava, a posebice prava političkih zatvorenika i Kurda (i sam je bio etnički Kurd); borio se za istinu o genocidu nad Armencima, a zbog svojih radikalnih političkih stavova stalno se nalazio na meti turskih islamista i ekstremista koji su mu često prijetili kako će ga fizički likvidirati, te da mu je najbolje napustiti zemlju kada je već toliko mrzi. Tvrdili su da svojim pisanjem »sramoti tursku naciju«, a zapravo sve je bilo suprotno; malo tko od turskih književnika je s toliko ljubavi i senzibiliteta pisao o Turskoj, posebice o turskom seljaku, i cijelom onom turskom duhovnom i umjetničkom svemiru koji ovu zemlju čini tako duhovno bogatom i kulturološki raznorodnom.

Bez Nobela

Kemal je sve objede stoički podnosio, a u jednom je tekstu napisao: »Za pisca je nesigurnost prirodno stanje; tko isuviše brine za vlast ili ovisi o vlasti, tko samo misli na vlastitu sigurnost gubi stvaralačku snagu i energiju, gubi uvjerljivost i vjerodostojnost i kao pisac zapravo čini intelektualno samoubojstvo«. Iako je nakon vojne invazije SSSR-a na Čehoslovačku u kolovozu 1968. istupio iz redova Radničke partije, nije se odrekao svojih marksističkih uvjerenja do kraja života; poput proslavljenog portugalskog književnog nobelovca Josea Saramaga, ostao je vjeran komunističkoj utopiji, ljevičar kojem je iznad svega stalo do socijalne pravednosti i čovjeka. Sam Kemal je godinama slovio kao jedan od najozbiljnijih kandidata za književnog Nobela, ali na koncu Orhan Pamuk je 2006. postao laureat ovog najprestižnijeg svjetskog priznanja za književnost, te je tako postalo jasno da je Kemal neće nikada dobiti. Iako je to zaslužio jednako, ako čak ne i više od Pamuka.

Međutim primio je druga brojna priznanja i nagrade; Francuzi su ga odlikovali Legijom časti, dobio je počasne doktorate sveučilišta u Strasbourgu, Bilkent sveučilišta u Ankari i Slobodnog sveučilišta u Berlinu, ali ipak najveće priznanje su mu nagrade Udruženja izdavača Turske za slobodu mišljenja i Udruženja izdavača Njemačke za mir na svjetskom Sajmu knjiga u Frankfurtu. Dakle, bez ogleda na osporavanje ili priznanja Yasar Kemal je nesumnjivo postao klasikom, ne samo Turske već i svjetske književnosti, a da je tomu tako najbolja je potvrda preporuka međunarodnog PEN – kluba koji je preporučio UNESCO-u da sponzorira tiskanje njegovih djela na svim svjetskim jezicima jer »svojim fascinantnim literarnim umijećem, neponovljivim stilom govori o najvišim vrijednostima čovjekova postojanja i života«. Do danas, Kemalova djela su prevedena na preko 40 svjetskih jezika a među njima najviše njegovo svakako najpoznatije (ali ne i najbolje) djelo »Ince Memed, moj sokol« (1955.) koje je počeo objavljivati u nastavcima dok je radio kao novinar u dnevniku »Cumhuriyet« (»Republika«), a tada se počeo potpisivati pseudonimom Yasar Kemal.

Tegoban život

Rodio se u zaseoku Hemit 1923. (točan datum je nepoznat) u tzv. Cukurovskoj oblasti južne Turske. Upravo ga je ovo surovo i siromašno područje, po osobnom priznanju, oblikovalo i kao čovjeka i kao pisca te je 1973. kada se o njemu u svjetskom tisku govorilo kao o najozbiljnijem pretendentu za Nobelovu nagradu, rekao: »Nitko ne može postati velikim romanopiscem ako nema i ako nije prošao vlastitu Cukurovu«. U svakom slučaju Kemal je imao dug i tegoban život; prepun osobnih tragedija, ali one su ga upravo (o)snažile da u svojoj borbi za društvenu pravdu i dostojanstvo čovjeka istraje, pa čak i onda kada mu je bilo po svemu jasno da je svaka borba uzaludna.

Sa pet godina svjedočio je ubojstvu svoga oca tijekom molitve u lokalnoj džamiji, a to je na njega djelovalo toliko šokantno da je počeo jako mucati i teško govoriti i toga se oslobodio tek u svojoj dvanaestoj godini. Ali, ni tu nije bio kraj, u djetinjstvu je nožem teško ozlijedio oko na koje je ubrzo oslijepio što ga je još više osamilo i okrenulo svijetu knjiga. Upravo stoga (sljepoća i pjesnička nadarenost) čuveni američki filmski redatelj Elie Kazan (i sam rođen u Turskoj) ga je nazvao »turskim Homerom« koji »daje glas hrabrosti svima onima koji ga sami nemaju«. U dubokoj osami osjećao se najsigurnijim, ali istodobno je i otkrio da kada pjeva, tada ne muca, tako da se sav posvetio sviranju saza, na kojem je postao pravi virtuoz. Predanost glazbi okrenula ga je svijetu narodnih pjesama, legendi, priča, običaja, bajki, mitova, folklora, svemu iz čega je progovarao »narodni duh« i tako je (o)jačao vlastitu leksiku, proširio horizonte spoznaje i pronalazio inspiraciju za vlastito stvaralaštvo. Stoga, brojni Kemalovi poklonici, kao i kritičari naglašavaju kako je temelj njegove literature poetika turskog folklora, posebice narodni pjevači izvornog anadolskog melosa s kojima se u svojim pričama često identificirao.

Izuzetna memorija

Drugi važan moment njegova stvaralaštva bio je rodni kraj, Cukurova koja je na njega »djelovala magijskom snagom« tako da je Kemalova literatura uvijek začudan spoj opore i često nasilne realnosti i najrazigranije fantastike koja čitatelja osvaja opojnim mirisima, bojama i zvukovima (ne)poznate Anadolije. Još kao dijete Kemal se isticao izuzetnom memorijom; brzo je učio, a kako bi mogao zapisati pjesme koje je tada spjevao u duhu narodne tradicije, bez znanja roditelja počeo je pohađati školu (svaki dan je morao propješačiti deset kilometara kako bi do nje stigao) i fascinirao je svoga učitelja neviđenom inteligencijom. U samo nekoliko dana se opismenio i tako postao jedinim »učenim« čovjekom u svom selu. Nakon smrti oca majka mu se preudala i rodila je još tri sina, ali su svi oni uslijed epidemije malarije ubrzo umrli. Kao jedino dijete u siromašnoj obitelji Kemal se morao zaposliti tako da je prekinuo školovanje i fakultetsku diplomu nikada nije stekao.

Međutim, to ga nije priječilo u samoobrazovanju, te su ga kada se već profilirao kao poznati pisac, mnogi smatrali jednim od najobrazovanijih ljudi svekolike Turske. Znajući koliko su narodne pjesme imale značaja u njegovom duhovnom formiranju, Kemal se nastavio cijeloga života baviti sakupljanjem narodnog stvaralaštva, tako da u njegovom obimnom literarnom opusu nalazimo tri važna djela za razumijevanje Turske etnologije. To su: »Tri anadolske legende« (1967.); »Legenda o Araratu« (1970.) i »Legenda o tisuću bikova« (1971.). U jednom je razgovoru konstatirao da je tijekom života promijenio četrdesetak raznih zanimanja (radnik, seoski učitelj, vozač, obućar, nadničar, novinar, pisac itd.) a u potrazi za poslom obišao je cijelu Anadoliju, pa kasnije i cijelu Tursku dok se na koncu nije skrasio u Istanbulu gdje je počeo raditi kao novinar a potom i profesionalni književnik, čemu se na koncu i posvetio.