Odnos premijera Zorana Milanovića i njegovog prvog ministra financija Slavka Linića svakako je onaj koji je obilježio cijeli mandat Vlade izabrane u prosincu 2011. godine. Od početnog uvažavanja, preko ignoriranja i »hladnog rata«, pa do burnog izbacivanja Linića iz Vlade, a zatim i iz stranke koja se pritom gotovo podijelila na dvije jednake polovice, »tango« Milanovića i Linića davao je glavni ton djelovanju Banskih dvora, kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu.

  Politički gledano, uostalom, nakon rata s Linićem, rejting SDP-a je potonuo ispod Karamarkovog HDZ-a i naznačio vrlo tešku izbornu bitku u kojoj bi se lako moglo dogoditi da zbog ozbiljne korupcije (zasad nepravomoćno) osuđena stranka uspije nakon samo četiri godine mandata u oporbi doći opet za državnu blagajnu.

  Ozbiljne posljedice po zemlju, međutim, imale su i glavne mjere koje je Vlada pod ravnanjem prvog Milanovićevog ministra financija donosila ili kanila donijeti.

 

 Fiskalne blagajne

Predstečajne nagodbe

S drugim velikim Linićevim projektom koji je trebao olakšati život gospodarstvu, međutim, stvari nisu bile tako idilične. Ni blizu.

  Radi se o predstečajnim nagodbama – osmišljenim da firmama u financijskim problemima pruži još jednu šansu za opstanak – na način da se vjerovnici dogovore o oprostu dijela duga kako bi dobili bar ostatak, a firma pritom preživjela. Iskustvo je, naime, pokazalo, da kad firma ode u stečaj, to gotovo u svim slučajevima za vjerovnike znači da neće naplatiti – ništa.

  Jedno vrijeme je priča funkcionirala dobro, no onda su se u medijima počele pojavljivati sve veće sumnje u napuhivanju dugova kako bi ne tako loše stojeće firme mogle dobiti oprost. Pritisak je rastao, kao i kod fiskalizacije, s doduše opasnijim optužbama. Linić se nije dao smesti. Jest, Milanović.

  Premijer je prvo počeo iz drugog plana dovoditi u pitanje opravdanost predstečajnih nagodbi, pa se jedno vrijeme čak govorilo o njihovom ukidanju, od čega se odustalo. No, čini se da je baš na toj priči do kraja puklo u odnosu Linića i Milanovića. Nakon predstečajnih nagodbi, više nije bilo povratka.

  U međuvremenu, koncept predstečajnih nagodbi su uporno hvalile i Svjetska banka i, višekratno, Europska komisija, poručujući hrvatskoj Vladi da je vrijeme da se nešto slično primjeni i na prezadužena kućanstva (na čemu je nastavio raditi vrlo dobri Linićev nasljednik Boris Lalovac).

Porez na nekretnine

Naposlijetku, ovih dana svjedočimo čini se i konačnim obračunom s Linićevom ostavštinom u Banskim dvorima – porezom na nekretnine. Iako je Europskoj komisiji obećala njegovo uvođenje od 2016. godine, očito je da novi porez vladajućima u izbornoj godini ne pada na pamet. Kako će se izvući pred briselskim »sudom«, koji bi na proljeće mogao Hrvatsku napraviti prvom zemljom u EU u kojoj će biti pokrenut »korektivni postupak ispravljanja makroekonomskih ravnoteža«. Ne zvuči dobro za predizborni plakat, zar ne?

  No, lako za dnevnopolitičke bodove – činjenica je da je odustajanje od poreza na nekretnine suštinski pogrešan potez, pogotovo za vlast koju tvore stranke lijevog centra.

  Činjenica je, naime, da je u Hrvatskoj porezno opterećen najviše – rad. Do nedavno se najveći dio davanja državi uzimao iz plaća radnika – imovina je bila skoro potpuno izuzeta od poreznih škara, što i nije čudno za zemlju kojom je uglavnom vladala – desnica. Zahvaljujući, međutim, radu Linić-Lalovčevog ministarstva (i ostatku Vlade), porez se sada plaća i na primitke od kamata na štednju, a od početka naredne godine će i na kapitalnu dobit (primjerice, trgovinu dionicama). Porez na nekretnine trebao je biti krunski dragulj u pokušaju olakšavanja porezne presije na radničku klasu i stavljanje više tereta na one koji – imaju više.

  Ideja je bila da se porez na nekretnine plaća na simboličkoj razini za drugu nekretninu koju netko posjeduje, a da se ozbiljnije svote naplaćuju onima koji imaju više od dvije nekretnine (mediji su u ljeto 2012. kad se ovaj porez počeo spominjati potpuno ozbiljno naricali nad sudbinom jadnih građana koje će na prosjački štap dovesti plaćati na svojih tristotinjak kvadrata kućice za odmor na moru), te da se na taj način stisnu i banke koje u svojim portfeljima drže ogromnu količinu nekretnina koje su im preostale nakon pucanja graditeljskog balona.

  Realno, međutim, u niti jednom trenutku taj zakon nije bilo moguće donijeti. Naime, usprotivio mu se HNS (koji je smatrao da se novim porezom u krizi dodatno potkopava gospodarstvo) i Milanović i ako je nekad imao volje, nikad nije imao političke snage da ga progura kroz Sabor.

  To, međutim, ne znači da je prihvatljivo da SDP danas pere ruke od tog zakona kao da je kužan i kao da je on identičan Linićevim egzotičnim političkim manevrima nakon izbacivanja iz Vlade i stranke.

  Porez na nekretnine je suštinski socijalno pravedan i za socijademokratsku stranku bi trebao biti zastava i cilj kojem teži ako želi razvijati pravednije društvo.

  A to, taj cilj, je nešto važniji od odnosa dvojice političara, ma gdje bili. Ili, još preciznije, dizanje ruku od poreza na nekretnine najveći je grijeh stranke Zorana Milanovića u mandatu u kojem grijehova (ali i dobrih stvari) nije nedostajalo.