Najvažnije je biti iskren i usklađen sa svojim osjećajima – Alan Broadbent / Foto: J. C. HERNANDEZ
Ne kažem da je moja glazba jako duboka, ali tradicija jazza koju obožavam i na kojoj se nadahnjujem zasnovana je na energiji i dubokoj izražajnosti. To je »životna snaga« koju ljudi s razvijenom emocionalnom inteligencijom mogu iskusiti bez da se nužno razumiju u glazbu
Novozelandski pijanist, skladatelj i aranžer Alan Broadbent zvijezda je ovogodišnjeg festivala Jazz.hr/proljeće koji će se, u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i KD »Lisinski« održati od 25. do 28. ožujka 2015. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Solo recital održat će 26. ožujka, dan kasnije održat će u dvorani HDS-a glazbenu radionicu, a 28. ožujka nastupit će uz Jazz orkestar HRT-a.
Broadbent, koji godinama živi i djeluje u SAD-u, uživa neosporan ugled među ljubiteljima jazza i kritičarima, ali i kolegama glazbenicima. Dobitnik brojnih priznanja i nagrada, među ostalima New Zealand Order of Merit, Broadbent je školovan na području klasične, ali i jazz glazbe. Osim što je surađivao s legendarnim jazzistima kao što su Chet Baker, Lee Konitz, Sheila Jordan i Bud Shank, bio je član Charlie Haden Quartet Westa koji je godinama bio proglašavan najboljim svjetskim jazz sastavom. Velika zasluga u tom uspjehu pripada upravo Broadbentu koji je za taj sastav povremeno skladao i pisao sve aranžmane.
Vodi vlastite skupine – uglavnom trija – s kojima je snimio brojne albume. Kao solo izvođač ili sa svojim triom, te kao skladatelj, pet je puta bio nominiran za nagradu Grammy. Njegov je album »Heart to Heart« u časopisu DownBeat »pohvaljen« s maksimalnih 5 zvjezdica, priznanjem koje dobije tek nekoliko diskografskih izdanja godišnje.
Broadbent je pisanje aranžmana usavršavao na Berklee School of Music, a tu je vještnu brusio surađujući sa simfonijskim orkestarima i slavnim glazbenicima koji su dali velik doprinos na području orkestranog jazza. Tri je godine bio član orkestra Woodyja Hermana, a surađivao je i s Nelsonom Riddleom, Johnnyjem Mandelom i Henryjem Mancinijem. Zahvaljujući aranžmanima što ih je pisao za orkestar Woodyja Hermana, bio je proglašen najboljim aranžerom te je bio nominiran za nagradu Grammy koju je poslije dva puta osvojio: za aranžman skladbe »When I Fall in Love« s albuma »Stardust« pjevačice Natalie Cole, te za aranžman skladbe »Lonely Town« s albuma »The Art of the Song« Charlie Haden Quartet Westa, koju je kao gošća sastava pjevala Shirley Horn.
Djeluje kao glazbeni producent, aranžer i dirigent za slavne jazz i pop glazbenike, među ostalima za Mela Tormea, Paula McCartneya i Dianu Krall. U svojoj prvoj suradnji s Jazz orkestrom HRT-a Broadbent će se predstaviti kao pijanist, skladatelj, aranžer i dirigent.
Što je to, prema vašem mišljenju, jazz? – To je umjetnost ritma, barem nas je tako učio Louis Armstrong.
Što vam je najvažnije u vašim glazbenim interpretacijama? – Dodirnuti srca ljudi, biti iskren i usklađen sa svojim osjećajima. Važna je i sposobnost swinganja te želja za »pjevanjem« na glazbalu koje on ili ona sviraju. Važno je da je glazba snažno prožeta swingom, da je odraz nekog vremena i da je izvedena s osjećajem za melodiju.
Poletjeti visoko
Kako ćete se predstaviti na solo koncertu u Zagrebu? – Izvodit ću skladbe iz američke pjesmarice, kao i vlastita djela, ali još ne znam program. Skladbe ću odabrati tijekom nastupa, ovisno o raspoloženju u tom trenutku. Zašto volite svirati solo koncerte? – Zato što je to potpuno improvizatorsko iskustvo. Solo izvedbe donose glazbu neusporedivu s ičim odsviranim prije ili poslije toga. Te improvizacije nisu podložne šablonama, uobičajenim obrascima i tradicionalnim formama. Srećom, razmišljam li na taj način, svirajući solo mogu visoko poletjeti. Ako sam iskren i sjedinjen s trenutkom u kojem sviram nikad ne znam što će se dogoditi u sljedećem trenutku. To je kao kad akrobat izvodi salto na tapezu bez zaštine mreže. Puno sam puta pao, ali bio sam ustrajan, dizao sam se i nastavljao. No, zbog toga je za mene to uvijek bio stimulativan i uzbudljiv aspekt jazz improvizacije.
Kako ste osmislili i pripremili album »Heart to Heart«? – Nisam ga niti osmislio niti pripremao. Za glazbu na tom albumu vrijedi ono što sam prije ustvrdio. Ono što možete čuti na albumu rezultat je slučajnog odabira redosljeda skladbi koje predstavljaju odraz mojih osjećaja u trenutku svirke, a nikako skladbi koje se podrazumijevaju same po sebi. Skladbe su predložak za iskaz duboke izražajnosti, a ne jednostavna dopadljiva koktel glazba. Ne kažem da je moja glazba jako duboka, ali tradicija jazza koju obožavam i na kojoj se nadahnjujem zasnovana je na energiji i dubokoj izražajnosti. To je »životna snaga« koju ljudi s razvijenom emocionalnom inteligencijom mogu iskusiti bez da se nužno razumiju u glazbu.
Podsvjesne priče
Koje jazz skladatelje najviše cijenite i zašto? – Dukea Ellingtona, samostalno i u suradnji s Billyjem Strayhornom, kao i Buda Powella i Horacea Silvera, zbog njihovih divnih melodija i harmonija. Ipak, Harry Warren, čija su mnoga djela postala jazz standardima, moj je najomiljeniji skladatelj. Obožavam svirati skladbu »What Is This Thing Called Love« Colea Portera, kao i blues skladbe zbog njihovih neslućenih mogućnosti za improviziranje i promjene harmonija. Iz istih razloga volim svirati balade, primjerice »If You Could See Me Now« Tadda Damerona i »Body and Soul« Johnnyja Greena koje se odlikuju profinjenim melodijama što nudi primjenu neograničenih varijanti izvedbi.
Iako dolazi iz drukčijeg glazbenog svijeta, a danas je praktički božanstvo, potpuno sam zaljubljen u Gustava Mahlera i njegovu glazbu. Moj je život obogaćen njegovim kratkim boravkom s nama.
Što vam je najvažnije u pisanju aranžmana za orkestre?
– Svojim notama želim pokrenuti ljude – iskreno i duboko. Želim da glazba bude jasno predstavljena, lijepo orkestrirana i da za nju postoji valjan razlog. Kako pristupate pisanju aranžmana za skladbe koje izvode pojedini pjevači, ovisno o glazbenom karakteru svakoga od njih? – U svakoj skladbi nastojim pronaći detalje koji me nadahnjuju tako što u meni izazivaju kontrapunktalne reakcije. Na taj način, kroz kontrapunkt i primjerenu orkestraciju, mogu pisati glazbu zasnovanu na mojim podsvjesnim pričama koje usklađujem sa stihovima i načinom fraziranja pojedinog pjevača. Počašćen sam što sam se, pišući aranžman za skladbu »When I Fall In Love«, za predivnu »virtualnu« suradnju Natalie Cole s njezinim ocem, imao priliku povezati s Nat King Coleom, kao što sam »virtualno« povezan s Budom Powelom i svim drugim glazbenicima koji su »pjevali« svirajući svoja glazbala.
Kako ste pripremali koncert s Dianom Krall u Parizu i kakva je bila atmosfera na tom nastupu? – Bio je to jedan od onih trenutaka u kojima se sve poklopi. Bio je napetosti jer francuska publika nije pokazala razumijevanje za najave na engleskom jeziku. Nisu s oduševljenjem prihvatili njezin humor i opaske, ali Diana je to premostila svojom predivnom nadarenošću, pjevanjem i swingom, čime je digla publiku na noge.
Kako je bilo surađivati s London Symphony Orchestrom i Paulom McCartneyem prigodom snimanja njegova CD-a »Kisses On The Bottom«? – Producent Tommy Li Puma poslao mi je snimke glazbe sa ili bez Paulovog vokala. Slušajući ih došao sam do zaključka kakva bi glazba bila odgovarajuća u pratnji. Raspravljali smo o određenim dionicama i pristupu, kao što je primjerice bio aranžman za skladbu »My Valentine« u koji smo naknadno uključili harfu. Srećom, u trenutku kad smo snimali tu skladbu, harfist London Symphony Orchestra snimao je u susjednom studiju. Zamolili smo ga da nam se u pauzi za ručak pridruži na snimanju te pjesme, a ja sam brzo, u studiju, napisao njegovu dionicu.
Kako pristupate sviranju klavira kad nastupate s tim pjevačima? – Uz pjevače sviram na isti način na koji sviram uz nekog saksofonista ili trubača. Ne obraćam toliko pažnju na tekst pjesme koju izvodimo koliko na njihovo fraziranje i odabir nota.
Koji ste program predložili za nastup s Jazz orkestrom HRT-a? – Izvodit ćemo moje jazz skladbe nastale u raznim razdobljima karijere za koje sam nedugo napisao aranžmane i pripremio ih za izvođenje s big bandom. Te skladbe do sad nisu bile predstavljene u takvom kontekstu. Želim ih pridodati tradiciji jazz standarda. Nadam se da će publika uživati u našim izvedbama jer radi se o glazbi koja nije preteška, a posjeduje emocionalne i ljudske kvalitete kojima komunicira putem nota.
Što mogu očekivati polaznici vaše glazbene radionice u Zagrebu? – Mladim glazbenicima prenosim iskustva koja sam stjecao tijekom pedesetogodišnje glazbene karijere pijanista, skladatelja, dirigenta i orkestratora. Prenijet ću im svoje iskustvo vezano uz vrijednosti o kojima sam govorio, ne samo u području jazza nego svim aspektima glazbenog stvaralaštva i izražavanja. Kao prvo, glazba koju netko stvara mora dolaziti iz njegova srca, a sve ostalo će s vremenom sjesti na svoje mjesto.
