– Osim Radničke fronte, ne postoji hrvatska ljevica, pa se ona ni ne može boriti za ljevičarske ideale i načela. U kontekstu današnjeg kapitalizma, ljevicu više ne karakterizira borba za veće poreze, odnosno veći udio siromašnijih slojeva u redistribuciji društvenog proizvoda ili veća briga za nezaposlene. Ljevica danas može jedino označavati političko organiziranje radnika, studenata, nezaposlenih, umirovljenika i ostalih potlačenih slojeva kako bi se postojeći, kapitalistički, sistem ukinuo. Dakle, ovo je trenutak u kojem ljevica mora ostvariti kvalitativni pomak (da bi uopće bila ljevica) i s kritičke ekonomske analize kapitalizma prijeći na, jedino moguće, političko djelovanje u skladu s dosljednim zaključcima te ekonomske analize. Oni se svode na očiglednu istinu: nezaposlenost, siromaštvo i bijeda, izuzetno loša demografska situacija (starost stanovništva, niske stope nataliteta, pad stope fertiliteta, problem emigracije…), katastrofalna struktura mirovinskog sistema, pad realnih plaća, pad relativnih plaća (razlika između kretanja realnih plaća i priozvodnosti rada), sve duže radno vrijeme. To nisu problemi ove ili one ekonomske politike, određene vlade, nego su to strukturni problemi kapitalističkog sistema kojeg su neodvojivi dio političke elite.

  Osim toga, Hans-Werner Sinn dao je još puno lijepih i besplatnih savjeta hrvatskim političkim nomenklaturama koje se sada natječu za parlamentarnu vlast, pritom neznajući, ili zaboravljajući, to da hrvatski građani znatan dio istih tih gospodarskih mjera, planova i ideja duboko proživljavaju i osjećaju zadnjih dvadesetak godina. Ponajprije, jasno, kroz provedbu Zakona o privatizaciji i pretvorbi javnih poduzeća iz 1991. godine. Ne znamo, također, je li gospodin Hans-Werner Sinn upoznat s time da je surova transformacija državnog vlasništva, to jest pustošenje domaće industrije, devastiranje poduzeća i izvršeni genocid nad radnim mjestima u ime oca pretvorbe i sina privatizacije i duha svetog HDZ-ovog i SDP-ovog, zapravo ishodište uspostavljenog ekonomskog modela koji je manjinu u društvu učinio relativno bogatom, a veliku većinu apsolutno siromašnom.

   Dublja socijalna agonija

– Naravno da HDZ-ov tzv. gospodarski program svehrvatskog oporavka ne samo da ne nudi ništa novo i već viđeno u dosadašnjoj katastrofalnoj tranzicijsko-privatizacijskoj praksi u zadnja dva desetljeća, nego je i dosljedno konsekventan u daljnjem promicanju neoliberalnih strategija i reformi koje su zapravo uzročnik, a ne rješenje za našu tešku gospodarsku i društvenu situaciju, ocjenjuje za naše novine politolog Hajrudin Hromadžić s Odsjek za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci.

  Pitanje je prema tome može li uopće strategija prodavanja državnih (javnih) resursa i interesa – bez obzira radi li se o »običnim« poduzećima, infrastrukturnim objektima ili prirodnim resursima – biti i u buduće dobar koncept za rješavanje naših tržišnih problema ili će on, posve suprotno tome, dodatno produbiti gospodarsku i socijalnu agoniju. Dimitrije Birač magistar ekonomije i jedan od inicijatora formiranja Radničke fronte, jedine političke opcije u nas koja se otvoreno suprotstavlja neliberalnim doktrinama, međutim, tvrdi da će se, paradoksalno, događati – i jedno i drugo. Naime, hrvatski tržišni problemi, ocjenjuje Birač, u koliziji su s hrvatskim društveno-razvojnim problemima.

  – Reći da je određeni ekonomski model (ili politika) povoljan za tržište, znači istovremeno reći i da je nepovoljan za društveni razvoj. Tržišni mehanizam suština je kapitalističkog sistema i on je pozadina nakaradne situacije u kojoj društvo ne može kontrolirati ekonomske procese koji rade protiv njega, iako ih je ono samo stvorilo! Prema tome, što su političke elite uspješnije u implementiranju ekonomskih programa koji se temelje na privatizacijama, što više ustupaka čine tržišnom mehanizmu, to će se više produbljivati socijalna agonija. U tome je bit kapitalizma na periferiji Europe; on je odavno u fazi štetnoj za svaki daljnji razvoj društva, poručuje Dimitrije Birač i pritom primjećuje da je HDZ-ova gospodarska konferencija lijepo dočarala stanje u hrvatskoj ekonomskoj znanosti, s obzirom na to da je ona ipak okupila društvenu kremu.

 

 Negacija kapitala

Naime, na konferenciji su viđeni brojni utjecajni ekonomisti iz akademskih i privrednih, a posebno bankarskih krugova, kao i bivši ministri i premijeri iz vremena restauracije kapitalizma. Ovo znači da je konferencija, drži Birač, izraz današnje hrvatske ekonomske znanosti.

  – S jedne strane, njenog stanja, kvalitete, mogućnosti, orijentacije, klasnog karaktera i potencijala, a s druge pokazatelj njezinih veza s hrvatskom privredom. A na konferenciji nije bilo riječi o tome što šteti društvu u cjelini, nego što je pogubno za kapital koji sebe percipira kao jedini zastupnik društvenog interesa i zato se konferencija prikazuje kao prilika za društveni razvoj. Naravno da po tom pitanju postoje razlike unutar same ekonomske struke; od onih ekonomista koji se protive neoliberalnom ekonomskom programu, do onih koji smatraju da jedino na temelju njega Hrvatska može napredovati. Međutim, nije toliko važna da postoje ekonomisti koji su protiv štednje i privatizacije, koliko je važna činjenica da ti ekonomisti nisu u prilici da dođu na položaje na kojima se odlučuje, upozorava Dimitrije Birač.

  To je očito razlog da će vladajuće elite zemlju pokušati i u buduće izvlačiti iz krize istim onim političko-ekonomskim alatima koji su tu krizu i stvorili. Birač, međutim, napominje to da se naša četvrt stoljeća duga kriza ne ogleda samo u BDP-u, nego se može mjeriti i s drugim, puno složenijim društvenim parametrima.

Smjena »vojske« kadrova

No, kako to postići kada glavne smjernice HDZ-ovog spasonosnog programa oporavka gotovo u potpunosti koincidiraju s neuspješnim ekonomskim doktrinama aktualne, tobože lijeve političke strukture koja sada drži vlast. Kukuriku opcija također je propovijedala o bolnim rezovima i daljnjem rastakanju državnog vlasništva (kojem država može biti samo maćeha), ali takve svoje nakane nije u cijelosti još provela u djelo; ponajprije zbog nedostatka političke hrabrosti, ali i zbog sve brojnijih referendumskih otpora koji u zadnje vrijeme počinju izlaziti iz tih, institucionalnih okvira i valjaju se već hrvatskim ulicama i trgovima pored policijskih kordona. U čemu je onda suštinska razlika u novim ekonomskim politikama HDZ-a i starim SDP-a?

  – Da, u tom smislu, u pravu ste, nema suštinskih razlika između HDZ-ove i SDP-ovske ekonomske politike, što nas ne smije čuditi jer obje ove opcije pripadaju istom ideološkom sklopu po pitanju političke ekonomije; njihov konsenzus o kapitalizmu, kao samo podrazumijevajućem stanju stvari i dovršetku povijesti davno je usuglašen. Sve razlike između ta dva politička modela moguće je svesti na razinu identitetske i svjetonazorske estetizacije. Time ne želim reći to da je svejedno imate li na vlasti opciju koja otvoreno promovira vlastitu definiciju patriotskog domoljublja, kao očekivanu mjeru društveno prihvatljivog ophođenja ili pak verziju društveno i kulturalno liberalnije vlasti, ocjenjuje Hajrudin Hromadžić.

  Dimitrije Birač dodaje da suštinska razlika između SDP-a i HDZ-a nije u teoriji, nego u praksi. On tumači da aktualna vlast zapravo nema objektivne uvjete za iole dosljedno provođenje vlastitog ekonomskog programa, dok će HDZ-ova imati. Birač, naime, polazi od činjenice da je nakon dolaska na vlast Kukuriku vlada uspjela napraviti rošadu kadrova u velikom dijelu poduzeća, kao i na najvišim političkim instancama.

  – No, ono u čemu nije uspjela, niti može uspjeti, jest smjena one »vojske« kadrova na nižim razinama cjelokupnog državnog aparata; od pravosuđa, vojske policije, raznih birokrata… Tu je na djelu zamršena struktura koja je nastala i srasla u prvih desetak godina hrvatske države, nakon što je urađena radikalna smjena većina kadrova iz onog sistema. Ta struktura neprekidno stvara poseban transmisijski mehanizam koji najviše kontrolira sadašnja najveća opozicijska stranka. Svaka dosljedna ekonomska politika podrazumijeva određenu kontrolu i nad cjelokupnim državnim aparatom kako se razne odluke vlade ne bi ograničavale ili ignorirale na nižim razinama. A trenutna vlast tu nema gotovo nikakvu kontrolu, tumači Dimitrije Birač i dodaje da se taj segment lojalnog društva neće opirati provođenju HDZ-ovog neoliberalnog programa i utoliko će Karamarku biti lakše.

  – HDZ-ov ekonomski program međutim proturječan je; sadrži točke o privatizaciji, liberalizaciji, deregulaciji, fiskalnoj konsolidaciji i onda točke o reindustrijalizaciji, povećanju zaposlenosti. U polukolonijalnim državama na periferiji Europe reindustrijalizacija, povećanje zaposlenosti i određeni razvoj (ne samo rast!) ne može se ostvariti neoliberalnim programom, kao u kapitalizmu. Ako se ide protiv neoliberalnog programa, ulazi se u sukob s krupnim inozemnim kapitalom. I tu dolazimo do suštine – ova vlast ne može provesti »reforme«, jer za to nema ni minimalne političke uvjete, a eventualna vlast HDZ-a ne može provesti »reforme« – iako dakle ima barem minimalne političke uvjete – jer je u podložnom položaju naspram krupnog kapitala jezgre Europske unije, kaže Birač.

  No, gospodarski program HDZ-a složen, dakle, prema diktatu krupnog kapitala poslužio je kao dobra platforma za okupljanje domoljubne desnice. Naime, HDZ je u svoju kobasičastu koaliciju usisao gotovo sve stranke s desnog i desnijeg političkog spektra, tako da Hrvatskoj doista prijeti morbidan scenarij: da će vlast dobiti neoliberalni neokonzervativci. Ako se ova kombinacija doista ostvari, kaže Birač, onda će se stvari dodatno iskristalizirati.

Urušavanje standarda

Prema svemu sudeći Hrvatsku u budućnosti čeka daljnje urušavanje životnog standarda, porast nezaposlenosti, siromaštva i sve češći i nemilosrdni diktati Europske komisije.

  – I svaka vlast koja se ne bude tome oduprla bit će kriva za društvenu katastrofu. A kako smo došli do trenutka u kojem istinska borba protiv ovih pojava znači samo borbu protiv kapitalizma, svaka iduća vlast koja nije antikapitalistička samo će produbljivati krizu hrvatskog društva. Prema tome, ta najgora moguća kombinacija, kao eventualna pobjeda na skorašnjim parlamentarnim izborima, može samo značiti radikalizaciju na višem stupnju, upozorava Birač.

  Politolozi međutim sve manje dvoje oko budućeg predznaka hrvatske vlasti, s obzirom na to da se neliberalnoj i neoknzervativnoj koaliciji okupljenoj oko Karamarkovog i Brkićevog HDZ-a zapravo nema tko suprotstaviti. Istinska politička ljevica u nas danas ne postoji, dok ona koja to samo misli podijeljena je na najmanje tri frakcije; SDP, ORaH i krugove bliske izbornom gubitniku Ivi Josipoviću. U tom smislu Hajrudin Hromadžić kaže da sve dok se pod ozbiljnu kritičku lupu ne postavi pitanje daljnje smislenosti perpetuacije neoliberalnog kapitalizma u ovoj varijanti deindustrijalizirane i opustošene europske periferije, o ljevici se ne možemo ni govoriti.

  – Jer, ljevica primarno se definira svojim kritičkim odmakom spram kapitalizma i njegove ideologije, kaže Hromadžić.

  Dimitrije Birač smatra da je takozvana ljevica u nas samo dio političke elite koja je na posredan, čak gdjekad direktan način uključena u većinu ključnih društvenih procesa posljednjih dvadeset i pet godina. Čelni ljudi tih stranaka su isti oni koji su već imali prilike uočiti propadanje hrvatskog društva i dignuti glas protiv toga.

  – A zašto to nisu učinili, vidljivo je iz dva razloga. Prvo, oni su i sami dio kapitalističkog sistema, njegove političke nadgradnje. Drugo, svaka odluka za napredak društva bila bi odluka protiv kapitalizma, što oni, jasno, ne mogu učiniti. Nemogućnost velike »lijeve« koalicije ne proizlazi samo iz toga što dio vrha SDP-a ima slične poglede kao HDZ. Stvar je malo dublja i radi se o tome da snažne koalicije u ovom slučaju ne može biti, jer dio društva koji dotične stranke zastupa ne vidi nikakvu suštinsku prijetnju za kapitalizam. Zato su se i sve koalicije dosad vodile uskim i kratkoročnim političkim interesima. No, jedno je sigurno – bez obzira koliko je sada nezamislivo stvaranje velike »lijeve« koalicije, budite sigurni da jednom kad Radnička fronta postane utjecajan politički faktor, ne samo da će doći do konsolidacije tzv. lijevih stranaka, nego će se cijela politička scena ujediniti. Drugim riječima, gotovo je sigurno da će onda doći do koalicije između dviju najvećih stranaka i njihovih satelita, i tu će se onda jasno vidjeti njihova uloga kako u stvaranju kapitalističkog sistema, tako i u njegovoj obrani, poručuje Birač.

  Hajrudin Hromadžić stoga smatra da nas ovakav političko-ekonomski narativ navodi na traženje drugačijih rješenja, a jedno mogućih može biti i model demokratskog socijalizma.

  – To nije kako neki tvrde neostvariva ili nerealna ideja, već ostvarivi utopijski program. U tom smislu demokratski socijalizam ima jasnu operativnu shemu koja uključuje prakse participativne demokracije, tretman vrijednosti u sferama zdravstva, obrazovanja, socijalne zaštite, društvene infrastrukture, kao javnog dobra koje ne može biti svedeno pod načela komercijalno-profitnog tipa. Također, uključuje model progresivnog oporezivanja, kooperativno radničko samoupravljanje i zadrugarstvo, održivi razvoj s visokom razinom ekoloških standarda… To su sve ostvarivi mehanizmi, ali za početak ih je važno doživljavati kao ostvarive, što nije jednostavno u okvirima dominantnih političkih, medijskih, obrazovnih, javnih diskursa i narativa koji su oblikovani hegemonijom kapitalizma, upozorava Hajrudin Hromadžić.