Najskuplje filmske igračke još su uvijek rezervirane za dečke

Rijetki holivudski primjer – redateljica Kathryn Bigelow bila je nominirana za Oscara za film »Narednik James«

Iako filmsku publiku (malom) većinom čine žene, najnoviji podaci pokazuju da je čak 93 posto najgledanijih američkih filmova u 2014. godini imalo redatelja, a ne redateljicu, a neravnopravni omjeri »iza kamere« vladaju i u Europi

Američki Centar za studije o ženama na filmu i televiziji koji funkcionira u sklopu Sveučilišta u San Diegu i ove je godine napravio analize o zastupljenosti ljepšeg spola u filmskoj i TV industriji, a rezultati, još jednu godinu za redom, nesmiljeno govore u prilog tvrdnji da su područja visokobudžetnog filma i televizije i dalje pretežno muški svijet.

Tako je, primjerice, analiza 2.822 osobe koje su radile na 250 najprofitabilnijih američkih filmova u 2014. pokazala da su žene najviše bile zastupljene kao producenti (23 %), izvršni producenti (19%), montažeri (18%), dok je tek 11 posto bilo scenarista, a još manje, tek sedam posto, redateljica.

Drugim riječima, čak 93 posto najgledanijih američkih filmova u 2014. imalo je redatelja, a ne redateljicu. Snimateljice su bile zastupljene s minimalnih pet posto. Sveukupno gledajući žene su sačinjavale tek 17 posto ukupnog broja najvažnijih filmskih djelatnika, što je manje čak i u odnosu na kraj devedesetih. U odnosu na, primjerice, 1998. s kojom je Centar radio usporedbu, jedine brojke koje su narasle vezane su uz angažman producentica i izvršnih producentica.

Ništa bolja situacija na »mainstream« američkom filmu nije ni po pitanju nekih još specifičnijih zanimanja, pa je tako na 250 najgledanijih filmova radilo tek 1 posto skladateljica i 5 posto dizajnerica zvuka. Žene su, inače, iza kamere najzastupljenije u dokumentarnim filmova i komedijama, dok ih najmanje ima u akcijskom i horor »igranom« žanru.   

Nominacije za Oscara ni ove godine nisu laskave za ženski rod kad se govori o glavnim zanimanjima iza kamere. Niti jedna redateljica, ni snimateljica dugometražnog igranog filma nije ušla među one koji će ove nedjelje napeto iščekivati izvlačenje imena iz omotnice, dok je za montažu nominirana tek Sandra Adair za »Boyhood«. Niti jedna scenaristica nije među nominiranima u toj kategoriji. Među dugometražnim dokumentarcima jedan je film koje su režirale redateljice – »CitizenFour« Laure Poitras, dok su od kratkih dokumentarnih filmova dva pod ženskom palicom – »Crisis Hotline: Veterans Press 1« Ellen Goosenberg Kent i »Joanna« Anete Kopacz.

Sterotipi

Prilično poražavajuću realnost po pitanju spolne ravnopravnosti pokazuje i analiza zastupljenosti ženskih likova u 100 prošlogodišnjih filmova s najvećom zaradom. Žene su u 2014. činile samo 12 posto od ukupnog broja jasno prepoznatljivih protagonista – odnosno likova iz čije se perspektive iznosi priča. Ta brojka podrazumijeva pad od tri posto u odnosu na godinu ranije i nastavak je ovog negativnog trenda. U 2014. čak 75 posto filmskih protagonista u najgledanijim filmovima bili su muškarci, a u još 13 posto slučajeva žene su bile filmski protagonisti uz obaveznog muškog »partnera«. Što se pak tiče glavnih likova koji su važni za radnju filma, tu je ženska zastupljenost bila 29 posto.

   Kvantiteta međutim nije jedino mjerilo neravnopravnosti, već o njoj govori i uvelike prisutna stereotipizacija. Ženski likovi na američkom filmu i dalje su u prosjeku desetak godina mlađi od muških likova, a u 74 posto slučajeva radilo se o bjelkinjama. Muški likovi češće su na filmu okaraketririzirani svojim profesijama, dok su ženski likovi najčešće definirani ulogama supruge ili majke. Gotovo tri puta češće od ženskih muški su likovi potretirani kao grupni, politički, znanstveni, poslovni, pa i kriminalni »lideri«.

   Zanimljivo je da se brojke po pitanju zastupljenosti vodećih ženskih likova ispred kamere ne dižu pretjerano ukoliko se za redateljskom palicom nalazi žena. Ipak, ženska redateljska ruka svakako čini ogromnu razliku kad je riječ o broju ženskih likova u filmu. Naime, kad film režiraju ili scenarij za njega pišu isključivo žene, broj ženskih i muških likova u filmu otprilike je ravnomjeran. No u filmovima koji imaju isključivo muškog scenarista ili redatelja u prosjeku se nalazi tek 4 posto protagonistica.   

Ženska publika

Marta Lauzen, izvršna direktorica Centra za studije o ženama na filmu i televiziji smatra da ove analize iz godine u godinu otkrivaju kroničnu podprezentiranost žena u »visokobudžetnom« dijelu filmske industrije, no i dokazuju kako je ravnopravnost žena u »filmskoj tvornici snova« naprosto »zapela u razvoju«.

   – Očito je da u filmskoj industriji vladaju predrasude o tome da žene nisu profitabilna publika, te da su redateljice »riskantnije« kao odabir no redatelji. Žalosno je da ta uvjerenja i dalje limitiraju industriju, komentirala je Lauzen najnovije rezultate.

   Ono što je pri svemu tome osobito paradoksalno je da podaci s kinoblagajni, kako u SAD-u, tako i u većem dijelu svijeta pokazuju da kinopubliku čak u većoj mjeri sačinjavaju žene. Ako pogledamo detaljnije analize Centra sa Sveučilišta San Diego, očito je da žene iza kamere, kao i autorice scenarija preferiraju i pred kamerom održavati jednakost spolova i ženama davati manje stereotipizirane uloge. Samim time nije neopravdano zaključiti da bi veći broj redateljica automatski bio i isplativiji na kinoblagajnama.

Blockbusteri, pri tome, nisu jedino područje na kojem žene nisu ni blizu ravnopravnosti po brojkama. Poznata redateljica Jane Campion, dosad jedina dobitnica Zlatne palme u redateljskoj kategoriji i tek druga žena koja je za režiju bila nominirana za Oscara okarakterizirala je šokantnim trenutak kad se prilikom 50. godišnjice festivala u Cannesu kao jedina žena popela na pozornicu sa svim živućim dobitnicima Zlatne palme. Bio je to, prisjetila se Campion svojedobno za Guardian, ponižavajući trenutak za sve prisutne u kojem je »većina osjećala da to naprosto nije u redu«.   

Niski postoci

– U filmskim školama omjer spolova je otprilike 50:50. Žene su potom vrlo uspješne u kratkim igranim filmovima. No kad dođe do spajanja posla, komercijalnosti i umjetnosti, tada muškarci više vjeruju muškarcima. Moj osjećaj je da nam treba jedan Abraham Lincoln koji će, kad se radi o javnom novcu, reći da raspodjela mora biti jednaka, zaključila je Campion tada.       A da bi odgovorili na iduće logično pitanje: gdje je u toj priči Hrvatska, za početak možemo »zaviriti« u obuhvatnije europske statistike. Iako je Europa za razliku od SAD-a okrilje ne samo ideološki i sadržajno, već i financijski nezavisnijih ili često, bolje rečeno, siromašnijih filmova, filmskim autoricama ni ovdje nije lako. Kako nam je pojasnila Sanja Ravlić, hrvatska predstavnica u Euroimagesu i članica njegove radne grupe za rodnu jednakopravnost, rezultati studije Europskog audiovizualnog observatorija po tom su pitanju prilično poražavajući: samo 16.3 posto europskih filmova proizvedenih između 2003. i 2012. godine režirale su redateljice. Ovaj niski postotak još je niži kad se pogleda udio fimova koje su režirale redateljice u ukupnom broju prodanih kinokarata u Europi u tom razdoblju, a koji iznosi samo 8.9 posto.    – Najveći problem u Europi kada razgovaramo o rodnoj ravnopravnosti odnosno neravnopravnosti na području filmske režije, je nedostatak relevantnih i mjerljivih podataka na nacionalnim razinama. Dok neke zemlje već duži niz godina izrađuju detaljne analize o tome – na primjer Švedska koja prednjači i u afirmativnim mjerama kad je riječ o javnom novcu koji se dodjeljuje za snimanje filmova, a neke poput Francuske su počele tek nedavno analizirati situaciju, velika većina zemalja nije neravnopravnost na filmu donedavno prepoznavala kao problem, pojasnila nam je Ravlić dodavši da su u posljednje dvije godine napravljeni veliki pomaci kroz niz nacionalnih i europskih akcija, poput tematskih okruglih stolova na festivalima u Berlinu i Cannesu.   

Hrvatska iznad prosjeka

Hrvatska je pak po pitanju ravnopravnosti čak i iznad europskog prosjeka – od ukupno 60 odobrenih dugometražnih filmova za sufinanciranje na Javnim pozivma HAVC-a od 2008. do 2014. godine, dvanaest je filmova koje su režirale žene, što daje »visoki« prosjek do 20 posto.

   Kad se detaljnije pogledaju podaci HAVC-a od 2008. godine na ovamo, postaje jasno da su hrvatske redateljice itekako aktivne u dokumentarnom, eksperimentalnom, pa i animiranom filmu, kao i u općenito kratkim formama. Pa ipak, igrani dugometražni film, ta najkompleksnija i svakako najskuplja forma i dalje im često izmiče iz ruku. U najboljim godinama na HAVC-ovoj listi sufinanciranih projekata nađu se po četiri dugometražna igrana filma sa ženskom rukom koja šefuje, kao što je recimo bio slučaj 2010. i kao što je to slučaj prošle godine. No bilo je i godina u navedenom razdoblju bez ijednog sufinanciranog projekta takve vrste.

   Jedna od najboljih hrvatskih producentica, Ankica Jurić Tilić, ipak vidi pomake.

   – I sama sam puno razmišljala o tome zašto postoji taj nesrazmjer, budući da već godinama režiju studiraju djevojke i mladići gotovo u podjednakom omjeru. Do prije nekoliko godina jedina je redateljica dugometražnog kinofilma bila Snježana Tribuson. Na sreću, situacija se popravila u posljednih pet, šest godina i sada su joj se pridružile Ivona Juka, Vlatka Vorkapić, Irena Škorić, Vanja Sviličić, a uskoro će Hana Jušić, Barbara Vekarić, Dana Budisavljević – da nabrojim samo neke. Stanje se zaista poboljšava, možda presporo, ali napredak je ipak vidljiv. Dijagnosticirati razloge zaista nije lako. Jako je teško nagađati o tome da li je razlog činjenica da odluke o financiranju, odnosno izboru projekata donose gotovo isključivo muške komisije ili su možda, kada je riječ baš o dugometražnom filmu gdje je razlika najvidljivija, razlozi u tome što se autorice teže odlučuju na visok rizik takvih projekata. Možda je pak uistinu riječ o svojevrsnom tradicionalizmu, komentirala je Jurić Tilić čija produkcijska kuća »Kinorama« radi s cijelim nizom redateljica, a šuška se i da će novi nastavak »Koka« režirati žena – Čejen Černić.

   Da nije sve tako crno potvrđuje činjenica da se u Hrvatskoj posljednjih godina pojavljuje sve više redateljica od kojih neke doslovce vladaju dokumentarnim i eksperimentalnim filmom, redajući međunarodne nagrade.   

Stakleni strop

Štoviše, jedan od najgledanijih igranih filmova u hrvatskim kinima posljednjih deset godina snimila je žena. Vlatka Vorkapić, redateljica kinohita »Sonja i bik«, no i autorica brojnih kratkih, dokumentarnih i eksperimentalnih filmova slaže se da statistike svjedoče da »stakleni strop« i dalje postoji.

   – On je naravno, sve viši i sve tanji, ali ipak je tu. Također je i dalje puno više zanimljivo napisanih muških uloga nego ženskih. Kad sam tek počinjala režirati, dakle prije nekih dvadesetak godina, nailazila sam na situacije kad me se pomalo omalovažavalo jer sam žena. Nisu bile česte, ali ih je ipak bilo. Sjećam se meni jednog jako zabavnog primjera. Uzgajivač golubova u jednom dokumentarcu, s kojim sam naravno ja sve prethodno dogovorila, na dan snimanja me je počeo potpuno ignorirati. Pričao je sa svima u ekipi osim samnom. Pokušavala sam skrenuti pozornost, kao – evo, ja režiram, ali bez većeg uspjeha. Sjela sam sa strane, sačekala da čovjek sve lijepo dečkima iz ekipe ispriča i onda mu je snimatelj rekao: »To ćete sve morati dogovoriti s redateljicom«. Nakon toga više nije bilo problema, prisjetila se Vorkapić.

   Situacija je danas ipak bolja, smatra ona ističući da pozitivni trend dobro ilustrira podatak da su trenutačno četiri redateljice pred snimanjem svog debitantskog igranog filma.

   – Prije dvadesetak godina, to bi bilo jako neobično. Pravo na šansu žene su prije dobivale vrlo rijetko. Danas je to normalno i to je jako dobro. Izuzetno je važno da debitantice i naravno debitanti dobivaju priliku. Jedino tako jedna kinematografija može napredovati, zaključit će Vorkapić.