– Niti jedna nagrada vas neće učiniti boljim filmašem niti čovjekom! – izjavio je Wenders povodom primanja nagrade u gradu koji smatra svojim domom, u kojem je i započeo filmsku karijeru te dodao – to je totalno pogrešno i zamka u koju je jednostavno upasti. Nagrade se daju za rad ili djelo, a ne za osobe. Zato i ovog Zlatnog medvjeda doživljavam kao nagradu za filmove koje sam napravio, a ne kao nagradu za sebe, ne doživljam je kao osobnu počast. 

   Kao jedan od prvaka njemačkog Novog vala 1970-tih Wenders je kao 25-godišnjak debitirao filmom »Ljeto u gradu« (1970.) a do danas potpisao je gotovo šezdeset igranih, dokumentarnih i kratkih naslova medju kojima posebna mjesta zauzimaju »Pariz, Teksas« (1984.) i »Nebo nad Berlinom« (1987.) kao njegova dva najpopularnija i najpoznatija filma. 

   – Kao mlad čovjek i filmaš početnik snimio sam nekoliko malih filmova koji su bili posvećeni Johnu Cassavetesu, Alfredu Hitchcocku i još nekim od velikih filmaša kojima sam se divio, a onda sam shvatio da moram stvoriti svoj osobni stil i autorski svijet a ne oponašati druge – otkriva nam svoje profesionalne i autorske početke slavni njemački filmaš pa nastavlja, – tako sam sve što sam imao, strpao u jedan auto i snimio »Alisu u gradovima« i to je film koji me otkrio svijetu i kojim je započela moja prava redateljska karijera. Prije toga filma bio sam samo ambiciozan mlad čovjek koji je želio postati filmaš, a nakon tog filma postao sam filmaš. 

   Kao multitalentirani umjetnik Wim Wenders kroz čitavu svoju karijeru koketira s različitim umjetničkim formama: od filma i fotografije, preko arhitekture, kazališta i plesa do književnosti i slikarstva koje je i njegova prva umjetnička ljubav koja se nije transformirala u karijeru ali je i danas Wendersova strast i hobi. 

   – Moji filmovi reflektiraju moje umjetničke preokupacije i zato se u njima može prepoznati moj eklektični jezik različitih umjetničkih formi, možda ne baš u svima, ali u nekima da, kaže nam njemački filmaš osvrčući se na vlastitu karijeru iz današnje perspektive: 

   – Moji filmovi su također i izražavanje sumnje u samoga sebe, jedan oblik umjetničkog preispitivanja samoga sebe, jesam li dovoljno dobar za ovo što radim? Mislim da sam zadnjih nekoliko godina stekao jedno drukčije i novo samopouzdanje i da više neću raditi filmove koji reflektiraju sumnje u vlastite mogućnosti. 

   Sedamdesetgodišnji Wenders ne planira mirovinu već gleda u budućnost i najavljuje i neke posve nove projekte s kakvima se u dosadašnjoj karijeri nije susreo: 

   – Uvijek tražim nove umjetničke izazove i mogućnost da samome sebi dokažem da se i pod stare dane mogu iznenaditi. Jedan od takvih izazova je režirati komediju, znam da ćete sad svi smijati (smijeh), ali to je moj san koji do sada nisam uspio realizirati jer sam oklijevao. Sad se nadam da je konačno došlo vrijeme da se okušam i u komediji! Ne znam hoće li mi to uspjeti, ali vjerujem da sam dovoljno star, mudar i iskusan da mogu savladati i ovaj izazov, riječi su kojima je svoj susret s novinarima na 65. Berlinaleu završio Wim Wenders na tiskovnoj konferenciji povodom Zlatnoga medvjeda za životno djelo.