BERLIN » Postoje autori čiji hladni artizam sveden na glumačku deklamaciju pretvara sintagmu »festivalskog filma« u najveću uvredu. Kad u najnovijem komadu Alekseja Germana Jr-a »Ispod električnih oblaka«, uvrštenim iz tko zna kojeg razloga u konkurenciju za nagrade, ugledamo ogromni Lenjinov kip odbačen na neku maglom obavijenu ledinu koju vječno šiba ledena snježna oluja, kao da smo dozvali duh ranog Angelopulosa i njegov zastarjeli artistički koncept u kojem su Lenjinove glave plutale rijekom, a glumci izgovarali riječi kao da su na kazališnim daskama. 

  Priznajem da nikad nisam bio Germanov veliki fan, kao što i opus njegova oca istog imena, koji je umro prije dvije godine, smatram precijenjenim. Jer u sinovljevu komadu koji se sastoji od sedam nepovezanih epizoda opisanih u festivalskom katalogu kao »fluidne« (iako u njima nismo pronašli nikakvu fludinost već isključivo sporost i hermetičnost), a koje pokušavaju sondirati duhovno stanje Rusije u kaosu, rijetki su trenuci koje ćemo upamtiti, izuzev ironične reference na Tolkiena i njegove patuljke kojima junak uspoređuje Estonce. Kao što u filmu Lenjinova ruka pokazuje neko nedefinirano mjesto, tako se i Germanov komad kreće prema ničem. 

 Protok čistih slika

U vrlo bogatoj zoni dokumentarnog filma dominira trend protoka čistih slika koje nas vraćaju u njegovo nevino doba, kad nitko nije koristio hipsterske pojmove »hibridnog« i fuzije fikcije i fakcije. Takav je i čisti dokumentarac Jema Cohena naslovljen »Counting« u kojem je autor kompilirao materijal snimljen u zadnjih desetak godina na različitim lokacijama, od New Yorka i Moskve do Istanbula i Dohe, znatiželjno fokusiran na detalje koji bi promaknuli običnom oku. Iako gotovo nijedna epizoda ne može proći bez mačaka u svim mogućim pozama (najbolja je ona u kojoj su okupirale snijegom zameteni travnjak na Coney Islandu, što je fini hommage Chrisu Markeru i njegovu dokumentarcu »Chats perches«), čini mi se da bi German mogao od Cohenove moskovske epizode puno toga naučiti, pogotovo u prizoru u kojem starica skida flyere koji nude brze kredite, načičkane na reklami za mačju hranu. Autor je poznat našoj festivalskoj publici po sjajnim »Muzejskim satima«, a ni »Counting« nije mogao proći bez muzeja (Maljevičev »Crni kvadrat« u Ermitažzu i preparirana Lajka u muzeju astronautike). 

Običan čovjek Cobain

Ipak, veće zanimanje očekivano je pobudio dokumentarni film Bretta Morgena »Cobain: Montage of Heck« koji traje za slični format naizgled predugih dva sata i petnaest minuta, iako vjerujem da bi fanovi njegova aktera bili spremni i na dužu minutažu. U njemu autor rabi nikad korišteni arhivski materijal o Kurtu Cobainu, do kojeg je došao zahvaljujući njegovoj kćeri Frances Bean Cobain, ujedno i producentici filma, dobivši autorizaciju za izravan pristup toj bogatoj riznici koja sadrži više od 200 sati njegova glazbenog i video materijala te 4000 stranica različith bilješki, knjiga pjesama i umjetničkih djela (naziv filma referira se na jedan od Cobainovih ranijih audio kolaža). 

  Dobar dio filma fokusiran je na njegovu vezu s Courtney Love i notorni tekst iz Vanity Faira u kojem se navodi da su tijekom njene trudnoće bili do grla u opijatima, iako je taj tračerski segment filma zasjenjen sjajnim animacijama Cobainovih crteža koje potpisuju Stefan Nadelman i Hisko Hulsing. 

  No Cobainov život bio je već toliko pročešljan u medijima, od tabloida do serioznih (glazbenih) časopisa, da u filmu nema nikakvih turbo senzacija, pa ni famozna Cobainova bilježnica ne nudi nikakvo veliko otkriće, što je dobro. Osim ako pod tim »otkrićem« ne računate to da su se Kurt i Courtney jako voljeli, te da ona u filmu nije prikazana kao monstrum. A Cobainov otac Don pojavljuje se tek nakratko, iako je s njime imao krajnje problematični odnos, kao što je i za trećeg člana benda, bubnjara Davea Grohla, ostavljeno premalo prostora.