Svi su igrači »Reala« već sjedili u autobusu čekajući da ih isti poveze prema milanskoj zračnoj luci. Većinu pripadnika »sedme sile« slomili su poodmakli rokovi i čekanje. Miks zona, u kojoj je još do prije pola sata sve kiptilo, ostala je gotovo prazna. U »Realovom« autobusu nedostaja su samo dvojica. Sergio Ramos i Luka Modrić. Umjesto pred novinarima, završili su na doping-kontroli. Stigli su kad je već bilo blizu tri iza ponoći!?

Kapetan je u rukama čvrsto držao srebrni pehar s »velikim ušima« i pjevao u čast još jednog veličanstvenog uspjeha u svojoj bogatoj igračkoj karijeri, a Luka poput dječarca koji je osvojio prvi pionirski turnir sramežljivo pokušavao skriti široki osmijeh zadovoljstva. Napravio je veliku stvar. Doista veliku. Dario Šimić u svom nogometnom kurikulumu također ima dva naslova klupskog prvaka Europe, ali on je oba slavna finala »Milana« (2003., 2007.) odgledao s tribina. Luka je, baš kao i u Lisabonu prije dvije godine, bio izravni protagonist.

Od Beča do Lensa

– Presretan sam! Osvojio sam drugi naslov prvaka Europe! Fantastičan osjećaj! – kazivao je tada Modrić, koji je na San Siru, uz Matea Kovačića na tribinama, nastavio jednu, za hrvatske pojmove, bogatu tradiciju. Hrvatska je u Milanu četvrtu godinu zaredom imala igrača koji se okitio klupskom titulom europskoga prvaka. Dakle, Mandžukić (2013., Bayern), Modrić (2014., Real Madrid), Rakitić (2015., Barcelona) i Modrić/Kovačić (2016., Real Madrid). U Londonu, Lisabonu, Berlinu i Milanu. »Poker« za pamćenje.

Hrvatska reprezentacija doživjela je na Europskom prvenstvu u Francuskoj još jedan bolan posrtaj na velikom natjecanju taman kada su svi pomislili da je stasala generacija koja može napraviti rezultatski iskorak i poslije osamnaest godina Hrvatsku u istom okruženju opet učiniti malom zemljom za velika nogometna dostignuća. A sve je bilo sjajno do te kobne 117. minute u Lensu protiv Portugala.

»Kockaste« su obasipali komplimentima, Europa i svijet su se divili Čačićevoj momčadi koja je igrala najljepši i najbolji nogomet u prvom krugu natjecanja, u zadnjem kolu kojega je sa znatno pomlađenom momčadi bez petorice stožernih prvotimaca u Bordeauxu svladala aktualne dvostruke uzastopne europske prvake Španjolce, koji su prije te utakmice posljednji poraz na EURO-u doživjeli 2004. godine u Portugalu!? U Lensu i Francuskoj ipak je nešto nedostajalo… Što? Malo sportske sreće, ali i pravodobne reakcije s klupe, malo i pobjedničkog mentaliteta istih igrača koji su prije osam godina na Prateru također u suzama okončali EURO… Od Beča do Lensa…

Sad ili nikad

Na domaćoj sceni koja je, između ostalih problema (infrastruktura, huliganski ispadi, katastrofalno suđenje, besparica većine klubova…), doživjela otužan kraj godine u vidu 381 prodane ulaznice na dvjema posljednjim utakmicama (Slaven Belupo – Cibalia, Lokomotiva – Split), najsvjetlija točka je »Rijeka« koja će 2016. ispratiti kao jesenski prvak. Prvi put u povijesti! Sa šest bodova prednosti u odnosu na »Dinamo«, koji gubi primat kako raste broj sudskih procesa protiv njegovog prvog čovjeka Zdravka Mamića.

Rijeku trese nogometna groznica, snovi o povijesnom naslovu prvaka više se ne čine nedostižnima. Vječni pesimisti među njezinim građanima se, doduše, još uvijek bave urotama i zavjerama, zakulisnim igrama… Kao da ne vjeruju. Čudan sudački kriterij u nekim utakmicama itekako im daje za pravo, samo… »Rijeka« i Riječani, bez obzira na sve, moraju mijenjati gard. Sad ili nikad. Jer… Pruža se prilika da jednom zauvijek najveći uspjesi riječkog nogometa, sazdani na tragedijama protiv »Reala« (1984.), »Hajduka« (1987.) ili »Osijeka« (1999.), ostanu u sjeni jednog velikog rezultatskog dostignuća. Vrijeme je da u 2017. »Rijeka« i Riječani konačno počnu slaviti trijumfe umjesto tragičnih posrtaja. Sad ili nikad!