Često se veli, a uvriježilo se i kod nas, tvrditi kako je politika »igra bez granica«. Kako su sve metode dozvoljene, svaka riječ prekršiva i kako se svaka ideja može preko noći, bez problema, izvrgnuti u svoju suprotnost. Gdje vodi takvo simplificiranje dosta kompleksne djelatnosti, kakva politika često jest, vidimo posljednjih dana u stvaranju kulta ličnosti brbljivog, srčanog i granično suvislog Ivana Pernara, koji u Saboru u slapovima razvija svoje teorije zavjera i objašnjava cijeli svijet vrlo jednostavnim setom postavki, koje sa stvarnošću imaju tek efemernog i povremenog doticaja. I sve to je čak pomalo zabavno – dok se ne dogodi da Pernar, ili njegovi pernarizmi, postanu doista ozbiljni fakti politike.

U međuvremenu, u stvarnom svijetu, politika i političari itekako lupaju glavom u granice svog ponašanja, što prolazi solidno ispod radara javnosti, iako se radi o zbivanjima s vrlo dugoročnim posljedicama po političke sudbine i politike koje će voditi ključni ljudi i stranke u Hrvatskoj.

Gotova dionica 

U dogledno vrijeme, sasvim sigurno, Zoran Milanović neće biti jedan od ključnih ljudi za politički život Hrvata. Rujanskim izbornim porazom i posljedičnim odstupanjem s mjesta šefa stranke (odnosno, otklanjenjem mogućnosti nove kandidature za predsjednika SDP-a), Milanović je svoju dionicu završio. Barem zasad, jer, kako se dalo zaključiti, ambicije za povratak u domaću politiku nije bacio u trnje.

No, sve što je napravio nakon rujanskog odstupa značilo je upravo lupanje glavom u nevidljive granice politike, što će za posljednicu najvjerojatnije imati činjenicu da je Milanovićeva završena dionica, bar što se tiče ozbiljne, najviše domaće politike – gotova.

Istina, bivši premijer je najavio da će tražiti drugi posao. Istina, činjenica da to i radi i ne dolazi na svoje radno mjesto u Saboru, ne proizvodi financijski minus za državni proračun, jer bi i da nije prošao na izborima kao zastupnik, do kraja narednog ljeta Milanović ionako imao (6+6) osigurana saborska primanja na ime mandata osvojenog u studenom 2015. godine (i prekinutog lipanjskim samoraspuštanjem parlamenta).

Sve to stoji i tu je Milanović potpuno u pravu – on, doslovno gledano, za svoje traženje drugog posla dok mu traju prvi mjeseci mandata nikome ne mora polagati račune.

Osim, međutim, u jednom slučaju – ako se namjerava vratiti u politiku. E, ako je doista namjeravao, onda si je napravio upravo nemjerljivu štetu.

Jer, politika je u velikim količinama – image. Kakav image može imati čovjek kojeg se već danima proziva da na račun poreznih obveznika sebi traži lukrativan posao, a on na sve samo prezrivo šuti? Kako može zatražiti (i dobiti) povjerenje građana čovjek koji iskazuje toliku nezainteresiranost za sliku koju svojim (ne)postupcima upravo gradi? Kako se može (opet) prikazati kao netko kome je stalo do dobrobiti svakog birača u Hrvatskoj, a sad uzima saborsku plaću, ne pada mu na pamet zucnuti ni riječi o onome što muči postmilanovićevsku Hrvatsku – a toga ima napretek – te sebi sređuje dobar posao konzultanta za kojeg ga upravo kvalificira prije svega minuli premijerski rad?

Nikako.

Politika ipak ima granice i Milanović je upravo lupio glavom u njih. Uspije li svejedno nekad u bližoj budućnosti uskočiti opet na neko od ključnih političkih mjesta u Hrvatskoj, bit će to veće iznenađenje od Plenkovićeve pobjede babljeg ljeta 2016. godine.

Hasanbegovićevo »ne« 

Sam pobjednik, međutim, može zaboraviti na lovorike u kojima je uživao neuobičajeno dug vremenski period. Počeli su se vući prvi politički potezi u društvu i, kako to uvijek biva, počinju se javljati glasovi nezadovoljnih, onih koji su izvukli deblji kraj. U ovom trenutku, još uvijek uz zaglušujuću medijsku topničku potporu premijeru, ipak se počinju probijati nezadovoljni glasovi ugostitelja i ostalih gubitnika porezne reforme. Toga će biti i još i to je normalno, pogotovo kad se blagostanje jednih pokušava dostići na štetu drugih – a ovi drugi su, pritom, ionako primanjima ugroženiji slojevi

No, porazna porezna reforma nije politička granica u koju je ovaj tjedan lupio glavom predsjednik HDZ-a i Vlade RH. Radi se o – okupljanju. Plenković je izbore dobio na snižavanju tona političke utakmice i krenuo je voditi stranku u smjeru koji bi zahvatio što širi sloj HDZ-ove, uvjetno rečeno, »ljevice« i »desnice«. Pravi, živi primjer onoga što je Plenković htio napraviti – i što mu je dosad uspijevalo (vidi pod Brkić, Milijan) bila je situacija s kulturom. Unatoč željama omiljenog desničara, Zlatka Hasanbegovića, ne samo da ga nije ostavio u Vladi, već je na čelo kulturnog resora doveo upravo Nino Obuljen Koržinek, koja je sušta suprotnost Hasanbegoviću i čije je imenovanje dočekano fanfarama lijevog dijela hrvatske javnosti. No, Plenković je htio »sačuvati« i Hasanbegovića – ponudivši mu mjesto šefa saborskog Odbora za kulturu.

Postoji određena površinska politička elegancija u tom rješenju – onom u kojem su svi barem nekakvi dobitnici, a najveći je stranka i njen okupljajući lider. Štoviše, kadrovske želje predsjednika stranke dosad se nisu odbijale u HDZ-u, barem ne javno. Hasanbegović je, međutim, otpilio Plenkovića glasno i bez sekunde zadrške.

Ali, nije to ključni problem, niti granica politike u koju je premijer lupio čelom, milanovićevski frontalno.

Morska bolest 

Kakva bi, pobogu, bila kulturna politika koju bi iz ministarstva vodila Obuljen Koržinek, a iz Sabora Hasanbegović? Kako bi se iz toliko suprostavljenih osnova našla zajednička stranačka, pa onda i državna nit? Da je Hasanbegović pristao – tek onda bi, dakle, nastao kaos.

Kao što će, nema nikave sumnje, nastati i u Vladi RH. Želeći uz sebe imati sve ključne ljude, Plenković je u gospodarskim resorima okupio ekonomski potpuno suprotstavljene političare. Goran Marić i Martina Dalić vjerojatno zajedno mogu popiti kavu, ali voditi državnu ekonomsku politiku, e to je već malo teže zamislivo.

Da je Marić pristao na ministarstvo bez portfelja, svejedno bi bilo muke, ali sad kad je, u šeprtljavo odrađenom raspletu dobio resor državne imovine, tu će već biti svega.

Kako će tim vodama broditi premijer, nije baš lako predvidjeti. Svakako bi bilo dobro da ne zaboravi na tablete protiv morske bolesti. I, da, da se ne zaboravi, dijelom gospodarstva (energetika) upravlja Most.

No, koalicijskog partnera s tolikom količinom saborskih mandata, premijer mora »voljeti«. Njih i sve komplikacije koje će mu doći s družinom Bože Petrova, je dobio voljom građana. Za pokušaj sveobuhvatnog okupljanja i zadovoljavanja baš svakog apetita u i pri HDZ-u, međutim, kriv je sam.

I sam će kusati posljedice. A možda mu, dogori li do noktiju, frend može srediti neku gažu na Kosovu?