foto: I. Tomić
Zahvaljujem se svim tim dobrim ljudima na tako velikodušnoj gesti, javljali su se iz Hrvatske, BiH, Njemačke, Srbije… Znate… Kada je netko spreman svome tijelu uzeti organ i darovati drugoj osobi… To su velike stvari – kaže Klasnić
Danas je srijeda, a to znači da će IvanKlasnić u neko doba dana sjesti u automobil i odvesti se u hamburšku kliniku da bi pet sati proveo na dijalizi. Na žalost, to je već izvjesno vrijeme tužna rutina bivšega hrvatskoga nogometnoga reprezentativca kojemu tijelo odbacuje bubreg što mu ga je, uslijed nužne transplantacije, prije devet godina donirao otac Josip. Ivan je jedno vrijeme svoje patnje pokušavao podijeliti samo s najbližima, ali intimu je u njemačkom medijskom prostoru katkad teško sačuvati. Priča je odjeknula. I po običaju otišla do krajnjih granica. Neki su pisali i da Ivanu život visi o koncu. Nije baš tako dramatično, koliko god teška bila njegova sudbina.
– Ma nee, evo upravo sam odigrao jednu humanitarnu utakmicu u Hamburgu, igrali su liječnici protiv estradnih zvijezda. Jesam li što zabio? Nisam. Igrao sam u obrani, zamisli to. Nisam više »killer«, ha, ha, ha… Nisam navikao, prvu sljedeću igrat ću u napadu, ja sam ipak rođen da zabijam golove, ne da ih sprječavam – kaže IvanKlasnić.
Javnost se prilično zabrinula za vaše zdravlje proteklih dana?
– Dobro je da razgovaramo da malo smirim javnost i sve te ljude koji brinu za mene. Dakle, situacija nije baš tako dramatična i alarmantna kao što se pisalo u hrvatskim medijima. Uostalom, nije to došlo preko noći. Ja već mjesecima tri puta tjedno odlazim na dijalizu, pomirio sam se s tim, znam da je u ovom trenutku to jedina opcija. Ja i onda kad me čekala prva, odnosno druga transplantacija, nisam želio dramatizirati i dodatno se opterećivati ishodom. Naravno da mi je bilo teško kad je tijelo odbacilo majčin bubreg, ali znao sam da moram biti jak i ići naprijed. Tako je i sada. Znamo se dugo, nisam tip koji će kukati i plakati nad svojom sudbinom. Pozitivan sam u svakom trenutku i vjerujem da će opet sve biti u redu.
I poslije nogometa ste ostali u nogometu?
– Moja je ljubav prema nogometu vječna. Poslije završetka igračke karijere otvorilo mi se puno više vremena za neke druge stvari, danas najčešće provodim vrijeme sa svojom kćerkom, nastojim je usmjeriti na pravi put. Da, pokušao sam ostati u nogometu, pratim mlade talente. Nisam klasični nogometni menadžer, ali pokušavam se probiti. Nogomet je uvijek bio moja velika ljubav, dok sam bio igrač i sada kad sam »penzioner«. Svaki tjedan igram za svoj gušt, imam svoju ekipu u Hamburgu. Neke se stvari s godinama ne mijenjaju.
Pratite li hrvatsku reprezentaciju?
– Naravno, uživao sam u utakmicama na Europskom prvenstvu u Francuskoj gdje smo bili predodređeni za velike stvari. Nije se dogodilo, ali hoće drugi put. Malo nam je nedostajalo protiv Portugala, baš kao i u onom četvrtfinalu 2008. godine u Beču. I tu ćemo stati, ne želim se prisjećati svega onoga što se dogodilo poslije moga pogotka Turcima.
Normalan život
Kako podnosite dijalizu?
– Dosta dobro. Odlazim ili u hamburšku bolnicu, ili u jednu privatnu kliniku. Ponedjeljkom, srijedom i petkom, po pet sati. Da, znam da to zvuči prilično neugodno, ali navikao sam se. Ne postoji određeno vrijeme kada moram doći, ali važno je da ne propustim nijedan termin. Nastojim se u to vrijeme odmarati, odspavam ili gledam televiziju. Nije baš tako strašno. Uostalom, vikendom sam slobodan, utorkom i četvrtkom također. Dakle, živim sasvim jednim normalnim životom. Znam da se to ne čini kao normalno, ali između dijaliza ja stvarno živim kao i do sada. Igram nogomet, trčim, družim se s ljudima, provodim puno vremena s kćerkom Fabianom, odlazimo zajedno na plivanje. Možda sam i aktivniji od nekih drugih ljudi koji nemaju zdravstenih problema kao i ja. Što se prehrane tiče, nemam nikakvih zabrana. Moram biti malo umjereniji i ne smijem puno piti, ali s tim nisam imao problema niti kad sam bio potpuno zdrav. Da pojasnim do kraja, ne osjećam se da sam hendikepiran.
Nova se transplantacija, međutim, nameće kao jedino pravo dugoročno rješenje?
– Tako je. Na žalost, donirani organi imaju svoj vijek trajanja. Bubreg koji mi je donirao otac Josip otkazuje i moram odlaziti na dijalizu. Transplantacija je kao i u prvom slučaju spasonosno rješenje. Samo… Ovaj put ne može biti donor nitko iz moje obitelji. Tijelo je, naime, razvilo antitjela. U suprotnom bi donor bio brat Josip, koji je bio jako tužan zbog činjenice da mi ne može pomoći. Ništa, čekam transplantaciju, na listi sam u Njemačkoj. Strpljiv sam, znam da će sve biti u redu.
Postoji li mogućnost da završite na listi u Hrvatskoj gdje pacijenti novi bubreg ne čekaju dulje od godinu dana, za razliku od Njemačke, gdje se bubreg može čekati i sedam godina?
– Prošli sam vikend bio na vjenčanju u Baškoj Vodi pa sam jedan dan skoknuo do Zagreba i posjetio doktora Knoteka, vrsnoga hrvatskoga nefrologa i porazgovarao s njim o mom slučaju. Pritom ne bih volio u javnosti iznositi detalje našega razgovora, ali ako postoji opcija da se transplantacija obavi i u Hrvatskoj, zašto ne? Pogotovo kada znamo da je Hrvatska poznata po transplantacijskoj medicini, ne samo u Europi nego i u svijetu. Međutim, ne želim sada puno o tome raspravljati. Razmotrit ću dobro sve opcije i vidjeti koja je najbolja.
Borac
U međuvremenu vam se svakodnevno javljaju ljudi koji su spremni darovati bubreg i poboljšati kvalitetu vašega života?
– Ne mogu vam opisati kako sam ostao ganut kad sam vidio koliko ima velikodušnih ljudi koji su za nekoga kojega i ne poznaju spremni napraviti tako veliku stvar. Da samo znate koliko mi se ljudi javilo… Evo, i sad mi se oči napune suzama dok o tome govorimo. Zahvaljujem se svim tim dobrim ljudima na tako velikodušnoj gesti, javljali su se iz Hrvatske, BiH, Njemačke, Srbije… Spremni su odmah ići na pregled da bi vidjeli jesu li kompatibilni doneri i odmah mi žele darovati bubreg. Znate… Kada je netko spreman svome tijelu uzeti organ i darovati drugoj osobi. To su velike stvari. Hvala im od srca svima. Na žalost, postoji posebna procedura koja se mora poštivati. Danas nije tako jednostavno niti donirati bubreg. Čak i da dobrovoljni darivatelj bude kompatibilan mora izaći pred posebnu komisiju koja na kraju odlučuje može li uopće doći do transplantacije ili ne.
Zanimljivo je kako cijeloj toj dramatičnoj situaciji pristupate izuzetno pozitivno?
– Ja sam oduvijek bio borac, a po prirodi sam strašno tvrdoglav i kad ja nešto zamislim to se jednostavno mora ostvariti. Mene su otpisivali kada prva transplantacija nije uspjela, poslije druge su mi govorili da više nikad neću igrati nogomet, a ja sam s očevim bubregom zabijao golove na vrhunskoj razini. U takvim teškom životnim situacijama naprijed te tjera mentalna snaga, a ja sam štošta prošao u životu i ništa me nije uspjelo slomiti. Neće niti ova sad situacija. Imam veliku podršku moje obitelji, živim svaki dan za svoju Fabianu, mamu, tatu, brata i njegovu obitelj. Uz njih je sve lakše.
