Danas, novi naraštaji, rođeni početkom 90-ih godina prošlog stoljeća skoro da i ne znaju što je to (bio) SSSR; imaju uglavnom maglovitu predstavu nekakve represivne monstr-države koja je u tzv. hladnom ratu doživjela poraz od »kapitalističkog Zapada«, a potom bila izbrisana sa svjetskog zemljovida. Ali, što se stvarno događalo i kako je uopće došlo do sloma komunizma i raspada SSSR-a čini im se kao daleka i nevažna prošlost, iako je od ovih dramatičnih događanja proteklo tek 25 godina.

Međutim, ta prošlost nije samo povijest, već ona intenzivno živi i danas, a da je tomu tako svjedoče pokušaji obnove negdašnjeg komunističkog imperija (dakako pod drukčijom simbolikom i ideologijom) u režiji novog ruskog cara – baćuške, Putina, koji je sav usmjeren tomu cilju i ne bira sredstva da ga ostvari. Pod okrilje nekad zajedničke države želi natjerati pojedine bivše sovjetske republike, poput Ukrajine, Moldavije ili Gruzije silom, a ostale primjerice, države Pribaltika, srednjoazijske »stanove«, Bjelorusiju itd. otvorenim političkim pritiscima, prijetnjama i(li) umilnim obećanjima kako će im u starom, obnovljenom jatu biti bolje i sigurnije.

Ali, vratimo se događanjima od prije 25 i više godina, dakle u vrijeme kada je SSSR proživljavao svekoliku društvenu političku agoniju. Svjestan opasnosti od širih građanskih nemira i demonstracija, ruski predsjednik Boris Jeljcin se sklonio sa svojim suradnicima u Arhangelskoje, u vladin kompleks nadomak Moskve. Ali kada je shvatio da lako može upasti u zamku protivničkih, »pučističkih« tajnih službi odlučio se pod hitno vratiti u Moskvu svjestan da će ga tamo narod (za)štititi. Naime, Jeljcin je saznao da konzervativna, partijsko – vojna klika pokušava s vlasti svrgnuti aktualnog predsjednika države i generalnog sekretara KPSS, Mihaila Gorbačova, a da se na tom spisku za odstrel nalazi i on sam, osobno. Naime, Jeljcin je slovio kao radikalni reformator koji želi natjerati Gorbačova na ubrzavanje procesa »perestrojke« i »glasnosti«, a što su partijski svemoćnici vidjeli kao izravni atak na njihove pozicije i privilegije. Uostalom, i Jeljcin je sam pripadao tim povlaštenim strukturama i jako je dobro znao što mu prijeti, odnosno što može od vladajuće nomenklature očekivati ukoliko uspije u svojim nakanama. Dakle, kako bi izbjegao moguće uhićenje i internaciju, odlučio je vratiti se u Moskvu i uz pomoć pristaša suprotstaviti se pučistima. U svemu je tomu imao sreće jer su specijalne postrojbe i KGB-ovci koji su ga nadzirali međusobno bili suprotstavljeni, nisu potpadali pod zajedničku komandu i stoga su odbijali izvršiti zapovijed nadređenih bez pismenih uputa. Policijska neodlučnost u toj dramatičnoj situaciji vjerojatno je spasila Jeljcinov život i omogućila da se postavi na čelo otpora pučistima, te da ujedno počne otvoreno demontirati savezne poluge vlasti želeći se tako suprotstaviti generalima, ali i osvetiti Gorbačovu koji ga je svojedobno razvlastio i marginalizirao. U tom trenutku Jeljcin još nije imao na umu (s)rušiti, već samo (o)slabiti Gorbačova, ali razvoj ruskih, odnosno sovjetskih (ne)prilika počeo se odvijati fantastičnom, gotovo filmskom brzinom; što je do jučer bilo nezamislivo, postalo je izvedivo i realno.

Veliki reformator

Put velikoj povijesnoj drami (tzv. Kolovoška revolucija iz 1991.) koja je potresala, ali i promijenila lice suvremenog svijeta počeo je daleko ranije. U drugoj polovici 80-ih godina 20.st. kada je na čelo KPSS došao, tada mladi reformski aparatčik Mihail Gorbačov s velikim, ambicioznim planom: transformirati zemlju i pokrenuti je iz sveopćeg ekonomskog, socijalnog, kulturnog i uopće društvenog mrtvila. Zemlja je bila iscrpljena trkom u naoružanju i vojnim nadmetanjem sa SAD-om i sve je više stagnirala, tonula u siromaštvo i besperspektivnost. Gorbačov je počeo provoditi nekonfliktnu vanjsku politiku; (s)rezao je vojne troškove i razvlastio moćni vojno-industrijski kompleks. Započeo je s perestrojkom, tj. ekonomskom reformom jer sovjetske su trgovine u to vrijeme zjapile prazne i stvarao se ogroman jaz između šačice povlaštenih partijskih birokrata i milijunskih masa osiromašenog naroda. Jednostavno, situacija u državi je postala katastrofalna i cijelo rusko društvo se našlo pred kolapsom, a narod iako nezadovoljan i dezorijentiran u početku je pasivno promatrao glavne političke protagoniste i njihove »manevre«. A, Gorbačov je na svakom koraku bio opstruiran; izgubio je povjerenje moćnog političkog lobija, a nije stekao povjerenje naroda, tako da ni procesi drugog reformskog zahvata, tzv. glasnosti nisu dali očekivane rezultate.

Gorbačov je počeo kontrolirani proces demokratizacije, oslobađanje medija od partijskih stega; otvorio je policijske arhive tzv. prešućivane povijesti (staljinska era strahovlade, monstr- procesa i masovnih internacija u gulage) što je dakako imalo odjeka u intelektualnim krugovima i obrazovanim slojevima, ali ne i u tzv. širokim masama koje su se borile za preživljavanje i kojima nije bilo toliko do slobode i istine, koliko do kruha i sigurnosti. Od Gorbačova su očekivali efikasne ekonomske reforme, gospodarski rast, pune trgovine i povećanje standarda, a toga svega nije bilo. Dok su Gorbačovu kao velikom reformatoru na Zapadu aplaudirali, u zemlji se mogla čuti sve žešća kritika i nezadovoljstvo njegovom politikom. »Perestrojka« i »glasnost« umjesto da ojačaju tzv. socijalistički blok; (u)činile su upravo suprotno. Razotkrivanje brojnih »bijelih mrlja« diljem komunističkog bloka (prije svega u Srednjoj i Istočnoj Europi) samo je dodatno i još brže demontiralo sovjetski imperij, a sve je kulminiralo 1989. rušenjem Berlinskog zida. Kada je pao simbol blokovske podjele svijeta; postalo je jasno da je tzv. realni socijalizam pred totalnim porazom. Gorbačovljeve reforme oslabjele su, uništile monopol vladajućih komunističkih partija; Srednja i Istočna Europa su krenule svojim putom, a ideologija koja ih je držala na okupu pretvorila se u prah i pepeo. Kriza sovjetske moći najviše se osjetila upravo na periferiji imperija, na Pribaltiku i Kavkazu gdje su tzv. separatističke tendencije (svojevrsni nacionalno-oslobodilački pokreti) generirale nacionalne i vjerske sukobe, a stari komunistički kadrovi, kako bi sačuvali vlast u sovjetskim republikama samo su vješto »izokrenuli kapute« i izvršili pretvorbu, odnosno zamjenu ideologija. Umjesto komunističke, instalirale su nacionalističku, a paradigmatski je primjer kazahškog predsjednika Nursultana Nazarbajeva (u vrijeme sovjetske vlasti KP Kazahstana) koji je od 1989. Do 1991. počeo provoditi politiku nacionalne obnove i time se otvorio put pobjedi na prvim slobodnim izborima, da bi nakon toga ostao na vlasti sve do danas. Uspostavio je autoritarni režim tipičan za azijske despote, a nacionalistička ideologija omogućila mu je jaču i čvršću vlast nego li u vrijeme komunizma. Slično se dogodilo i u Uzbekistanu, Turkmenistanu, Kirgiziji, s napomenom da ovdje valja naglasiti kako je vjerski element postao sastavni dio (a negdje i prevladavajući) nove nacionalističke ideologije.

Sovjetski su generali s velikim nezadovoljstvom gledali na tijek događanja; Varšavski pakt se raspadao, Njemačka se ujedinila, a iz Srednje Europe kućama se vraćalo na stotine tisuća demobiliziranih sovjetskih vojnika koji naprosto nisu znali što ih u domovini čeka. Izgubili su privilegirani položaj, bez nade da će ga moći nadomjestiti nekim novim poslom, tako da je egzistencijalna neizvjesnost mnoge od tih ljudi natjerala u organizirani kriminal koji je i danas rak-rana ruskog društva.

Tragično i krvavo

Nekada moćna velesila, iako je i dalje raspolagala respektabilnim nuklearnim arsenalom, izgubila je status moći, a osramoćena porazom u hladnom ratu i respekt zapadnih rivala. Dakako, Gorbačov nije bio slijep; shvatio je da ga je reformski proces doveo u slijepu ulicu i od 1990. vidno je počeo usporavati i kočiti politiku perestrojke. Sve više je činio ustupke konzervativcima iz partijske i vojne nomenklature; naravno, time ih nije pridobio za sebe, a zapravo je izgubio potporu reformista i liberala koji su se sve više okretali Jeljcinu. Gorbačov se okružio »jastrebovima«: Borisom Pugom (ministar unutrašnjih poslova), Genadij Janajevim (vođa partijskih ortodoksa), Valentinom Pavlovim (savezni premijer), dakle onima koji će kasnije organizirati vojni puč u želji da ga zbace s vlasti. Prema riječima povjesničara Marca Zlotnika, Gorbačov je sve više usporavao, s Jeljcinom dogovorene radikalne reforme, a sve se više počeo okretati i tražiti pomoć od šefa KGB-a Vladimira Krjučkova i ostalih »silovika« vjerujući da se može postaviti kao svojevrstan balans između konzervativne i liberalne struje. Ali, stvari su već otišle predaleko i nad zemlju se nadvila opasnost građanskog rata.

Kasnije, u svojim memoarima »Život i reforma«, kao i u knjizi »Puč u kolovozu; uzroci i posljedice«, Gorbačov je priznao kako se sve više osjećao osamljenim, da mu vlast izmiče iz ruku i da mu noge podmeću i konzervativci i reformisti. Naime, Rusija i Ukrajina sve su više vodile samostalnu politiku ne obazirući se na Kremlj i Gorbačova; baltičke države su prijetile istupanjem iz jedinstvene zajednice, tako da je na koncu pod pritiskom vojnog vrha generalni sekretar KPSS-a izdao dekret (10. siječnja 1991.) kojim je suspendirani sovjetski Ustav u Litvi i vratio na snagu i obvezao litvanske vlasti u Vilniusu na njegovo poštivanje. Međutim, svekolika Litva i Pribaltik su se pobunili, tako da je cijela ova epizoda svršila tragično i krvavo. Vojska je intervenirala, KGB je pokušao zauzeti zgradu televizije u Vilniusu, a to je izazvalo veliki revolt građana koji su izašli na ulice masovno dajući podršku svom vodstvu. Tijekom tzv. krvave nedjelje (13. siječnja 1991.) bilo je ubijeno 13 prosvjednika i to je ubrzalo odluku Estonije i Latvije, da zajedno s Litvom što prije, definitivno napuste SSSR. Iz Pribaltika kriza se »preselila« i na moskovske ulice gdje su se još od ranije sukobljavale pristaše Gorbačova kao predsjednika SSSR-a (izabran 14. ožujka 1990.) i Jeljcina kao novog predsjednika sovjetske republike Rusije. Uz to, pratila ih je povijest međusobno složenih odnosa i sukoba; zajedno su krenuli reformskim kursom, ali 1987. Gorbačov ga je izbacio iz CK-a, da bi na prvim, slobodnim izborima 1989. Jeljcin ušao u ruski parlament, u kojem je u lipnju 1990. zauzeo vodeće mjesto.

Svojim rasnim populizmom u javnosti se sve više nametao kao odlučni, čak radikalni reformist; za razliku od »opreznog« Gorbačova, Jeljcin je zračio energijom i vizijom. Koliko je to bilo realno, pokazalo se kasnije, jer upravo je pod Jeljcinom Rusija doživjela galopirajuću inflaciju i ekonomsku, političku i društvenu krizu nepojmljivih razmjera. Naravno, Gorbačov je shvatio da mu Jeljcin postaje najopasniji rival, ali valja naglasiti kako u to vrijeme niti jedan nije planirao likvidaciju SSSR-a. Jeljcin je Rusiju želio učiniti »ključnim faktorom« Sovjetskog Saveza i tako oslabiti Gorbačova. I u tomu je sve više uspijevao, a tko je stvarni gospodar Rusije, pa onda i raspadajućeg SSSR-a, pokazali su izbori 12. lipnja 1991. Jeljcin je bio izabran za predsjednika Rusije, a Gorbačovljev favorit, Nikolaj Rižkov glatko je izgubio. Nakon toga i ostali komunistički lideri u sovjetskim republikama shvatili su da se odnos snaga promijenio i da sami moraju krenuti putom neovisnosti i centraliziranu državu preurediti na konfederalnim osnovama.

Vojni udar

Iako nevoljko, Gorbačov je shvatio realnost i prvi puta počeo ravnopravno tretirati Jeljcina i njegove zahtjeve. Ali, kada su Gorbačov i predsjednik Kazahstana Nazarbajev dogovorili (za 20. kolovoza 1991.) potpis ugovora o konfederaciji, snažne konzervativne struje u vojsci i partiji odlučile su tomu stati na kraj. Zavjerenici su se sastali 17.kolovoza 1991. u Moskvi i odlučili prekinuti političku agoniju, vratiti »kotač povijesti« unatrag, ali cijeli je plan bio stihijski osmišljen i neorganiziran. Nisu imali izrazitog vođu koji bi rukovodio akcijom; nisu imali prepoznatljive osobe iz javnog života koje bi ih poduprle; čini se kako su računali da će im se Gorbačov prikloniti i stoga su odletjeli k njemu u Foros na Krimu gdje se u svojoj dači, sovjetski gensek odmarao. O čemu se tamo razgovaralo, zašto ih Gorbačov nije dao uhititi (a mogao je) kada je saznao za njihovu urotu, do danas je ostalo nepoznato. J. Dunlop u svojoj sjajnoj i obimnoj studiji »Rise of Russia end the Fall of the Soviet Empire« (1993.) precizno je (p)opisao tijek zbivanja, ali ostaje činjenica da je Gorbačov odbio ponudu pučista, a samim time i legalizaciju vojnog udara. Ruska disidentkinja Jelena Bonner (supruga nobelovca Saharova) kasnije je Gorbačova javno prozvala za neizravno sudjelovanje u puču, jer je u tomu vidio prigodu riješiti se Jeljcina, odnosno ostavit pučistima obavljanje prljavog posla (uhićenja i internacije političkih protivnika), a potom ih se, kasnije riješiti, okrivljujući ih za nasilje i izdaju. Gorbačov se branio od optužbi naglašavajući kako je bio izoliran i kako nije mogao komunicirati sa »svijetom«, ali čini se da je tu izolaciju (ako je nje uopće i bilo) dragovoljno prihvatio iščekujući ishod puča, kako bi se mogao pojaviti kao politički spasitelj zemlje.

Greška Gorbačova

Pučisti su formirali GKČP (Državni komitet za izvanredna stanja), a vodeće ličnosti puča bili su Janajev, Pugo, Jazov, Pavlov i Krjučkov; međutim, general zrakoplovstva Šapošnjikov i zapovjednik elitnih padobranskih postrojbi general Gračov odbili su im se pridružiti. To je bila prva greška pučista, jer vojni vrh nije bio jedinstven. Druga greška sastojala se u tomu što nisu spriječili Jeljcina da uđe u zgradu ruskog parlamenta (Bijeli dom) odakle je organizirao otpor, a treća, možda presudna što nisu odmah, 19. kolovoza 1991. okupirali zgradu parlamenta kada ga još nitko nije branio. Računali su i na pasivnost građana, ali kada je narod vidio tenkove na ulicama počeo se spontano organizirati i odupirati vojnicima koji nisu imali jasne zapovijedi što raditi, tako da su mnogi rezignirali ili se pridružili demonstrantima. Masovna potpora Jeljcinu je rasla, a on je to medijski sjajno iskoristio; preuzeo je inicijativu u svoje ruke i održao pamtljiv govor s jednog od tenkova s moskovskih ulica. Tako se pretvorio u simbol demokratskih promjena i ikonu otpora mrskim (neo)staljinistima. Tek poslijepodne pučisti su konačno odlučili napasti parlament, ali je general Aleksandar Lebed (u suradnji s generalom Gračevom) zablokirao ovu akciju; tj. izvijestio je Jeljcina o namjerama pučista i odbio poslušnost zapovjedniku generalštaba. Time su pučisti izgubili na tempu; šef KGB-a je bio prisiljen »dovući« svježe snage i pristaše iz okolnih garnizona u Moskvu i tada je došlo do sukoba i prvih žrtava. Ali, u međuvremenu Jeljcinove su pristaše preuzele kontrolu nad situacijom i bilo je jasno da je puč definitivno propao. Krjučkov i Jazov su u očaju odletjeli na Krim kako bi zatražili zaštitu od Gorbačova, ali je genseku svoju delegaciju poslao i Jeljcin kako bi mu obznanio svoju pobjedu. Gorbačov nije želio primiti niti jednu delegaciju; ukinuo je sve odluke urotnika, smijenio ih je s funkcije, a ubrzo potom su bili i uhićeni. Vojni sud im je 1993. sudio, ali ubrzo ih je potom odlukom Dume i amnestirao. Ministar Pugo je u međuvremenu sa suprugom izvršio samoubojstvo.

Gorbačov je pogriješio što se nije pokušao nagoditi s Jeljcinom, koji je iz cijele ove drame izašao kao pobjednik, ali još uvijek nedovoljno jak da preuzme svu vlast u svoje ruke. Ali, iz dana u dan imao je sve veću potporu naroda, a posebno je popularnost stekao kada je zabranio djelovanje KPSS (imala je u tom trenutku 16 milijuna članova), odnosno kada je rasformirao tajne službe i na čelo KGB-a postavio svog čovjeka u javnosti uglednog Vadima Bakatina. Napravio je velike čistke u vojsci, smijenio je 316 generala, a kada su demonstranti pred sjedištem KGB-a u Lubjanki srušili spomenik utemeljitelju sovjetske tajne policije mrskom boljševičkom krvniku Felixu Džeržinskom, bilo je i na simboličkoj razini razvidno da Gorbačov i SSSR odlaze u povijest, a nastupa nova, Jeljcinova era. Istina, Gorbačov se još jedno vrijeme zanosio mišlju o reformama sustava; sam se pokušao (dajući ostavku na funkciju genseka KPSS 25. kolovoza 1991.) distancirati od tvrdog komunističkog nasljeđa, ali on više nikome nije bio potreban. Jeljcin je zgrabio vlast u kojoj za Gorbačova više nije bilo mjesta.

Još tijekom puča, Estonija, Moldavija, Azerbejdžan, Kirgizija i Uzbekistan su proglasili neovisnost. Priključila im se i ukrajinska Rada i najavila referendum o neovisnosti, održan 01. prosinca 1991. na kojem je 90 posto Ukrajinaca glasovalo za samostalnost. U međuvremenu Jeljcin je u studenom 1991. nacionalizirao svekoliki partijski imetak i na koncu zabranio rad KPSS. Koncem prosinca 1991. vođe Rusije, Bjelorusije i Ukrajine dogovorile su raspuštanje SSSR-a i tako je nestala nekad, naizgled granitno čvrsta komunistička imperija koja je imala ambicije zavladati čitavim svijetom i planetarno promijeniti tijek povijesti. Međutim, umjesto da promijeni tijek povijesti, završila je u ropotarnici povijesti; zemlja se našla u posvemašnjem kaosu i krizi iz koje nije uspjela izaći sve do danas. Istina, Putin je donekle stabilizirao državu, ojačao birokratski aparat i vojsku, vratio se na međunarodnu scenu ali za brojne goruće probleme nije ponudio relevantna demokratska i socijalna rješenja. A, pitanje je da li u okviru svoje nove imperijalne politike uopće želi i može ponuditi.