Foto W. Salković
Skromnom starcu bez ikakvih primanja, koji i u 81. godini života brine o svojih par ovaca i za dnevnicu okopa koji vrt, požar je nedavno uništio kuću. No, on ne želi ni čuti za odlazak u dom jer, kaže, želi ostati slobodan. Zbog dobrih ljudi - to će mu i uspjeti
povezane vijesti
Gerbin, zapadni dio otoka Cresa, poznat je prije svega po Lubenicama, mističnom gradiću smještenom na vrhu litice koja se uzdiže gotovo 400 metara iznad jedne od najljepših plaža u Europi. Tu je i Valun koji se zbog svog položaja na moru razvio u turistički biser, a u unutrašnjosti Gerbina su još sela Podol, Zbićina i Pernat koja ukupno broje jedva desetak stanovnika.
Iako se u službenim dokumentima, od katastra do osobnih iskaznica, naziv naselja piše Zbičina, preostali autohtoni stanovnici tog područja kažu da je ispravno Zbićina. Valunjan Bernard Balon, dugogodišnji proučavatelj kulturno-povijesne baštine cresko-lošinjskog otočja, slaže se da je ispravan naziv nedvojbeno i jedino – Zbićina.
– To lingvističko pitanje analizirao je profesor Pero Šimunović koji je smatrao da je u korijenu riječi Zbičina »bit« (kao u Velebit), a glas »t« se umekšava jotacijom s »j« i daje »ć«, nikako »č«. Otočani odvajkada govore Zbićina i to s dugouzlaznim akcentom koji se zove čakavski akut. Nizozemac H. P. Houtzagers u svojoj disertaciji o orlečkom dijalektu također je zapisao Zbićina, tako navode i drugi autori i ne može biti drugačije, rezolutan je Balon koji podsjeća da su talijanske vlasti prije Drugog svjetskog rata naziv mjesta pisale Sbicina, pa je to poslijeratna »partizanska« administracija neispravno pretvorila u Zbičina.
Otpor prema pogrešnom pisanju naziva njihovog sela svojedobno su, u pravoj maloj gerilskoj akciji, pokazali mještani potajno ispravivši naziv na ploči na ulazu u grad, izbrisavši dio kvačice kako bi ostalo – Zbićina.
Priče s dalekih mora
Danas se stalne stanovnike Zbićine može nabrojiti na prste jedne ruke, a jedan među njima je i Jakov Damijanjević, 81-godišnjak koji je sredinom ožujka u požaru ostao bez krova nad glavom.
– Bilo je pet sati ujutro, ja se probudim, a sva soba zadimljena i guši me. Oko frižidera je već bio veliki plamen. Otrčao sam po susjede Gorana i Zlatka i počeli smo gasiti vatru, a onda su došli i vatrogasci, pripovijeda barba Jakov kako je jedva izvukao živu glavu iz požara koji mu je gotovo u potpunosti uništio kuću, a znatno je oštećena i susjedna.
Tako je skromni starac ostao gotovo bez ičega, a život ga ni ranije nije baš mazio.
Rođen je u Zbićini, a završio je pet razreda šestoljetke, i to prvo u Zbićini, a zatim u Pernatu i Lubenicama, kako su se već zatvarale manje škole. Prvo je radio u tvornici ribljih konzervi »Plavica« u Cresu kao ribar, a kada je tvornica propala, prešao je u creski škver. Neko vrijeme je plovio na prugama za Italiju i Afriku, a o tom razdoblju u svom životu govori sa sjetom.
– Dobro mi je bilo na tim brodovima jer su na njima bili dobri ljudi, većinom Cresani, priča Damijanjević i poimenice se prisjeća mnogih s kojima je plovio, od kojih većina danas nije među živima.
Bez mirovine
Kad mu je umro brat, vratio se doma, preuzeo brigu o kući i poljoprivrednom dobru. Od tada dane provodi uvijek na isti način – obrađujući polje ili za ovcama kojih ima sve manje.
– Ujutro se stanem na šest, popijem kafe, spravim malo kruha i što već imam u škatulu i gren va kampanju. Još imam nekoliko ovaca, ali od kada su ovdje pustili prasce, ubijaju mi janjce i pojedu krumpir. Ne ostane vam ništa, sinko moj, žali se na štetu koju i njegovoj skromnoj imovini, kao i mnogim drugim poljoprivrednicima na otoku, čine divlje svinje.
I u devetom desetljeću života zovu ga kad treba okopati vrt ili počistiti masline i na taj način zaraditi dnevnicu jer ne prima nikakvu mirovinu s obzirom na to da sveukupno ima tek nešto više od deset godina radnog staža. Nada se nacionalnoj naknadi za starije osobe koju je upravo donio Sabor.
I dalje svugdje ide pješke jer »ne bole ga noge, ništa ga ne boli«. Kaže da je potpuno zdrav i da nikad nije bio kod doktora, samo jednom na pregledu kad se prvi put zaposlio.
– Ne pijem nikakve tablete, to je otrov. Bolje je čašu vina popiti, smije se, a optimističan je i kad je u pitanju popravak njegove uništene kuće.
– Dobri su ljudi, pomogli su mi, ma samo da mi krov poprave, a ja ću naći jedan krevet, špaher i frižider i meni dosta, skromno kaže.
Do sada su otočani pokazali da su velikog srca. Privremeni dom Damijanjeviću su osigurali u kamp-kućici koju su na brzinu pronašli i smjestili na zemljištu u blizini Zbićine koje je ustupio Neven Katić. Takvo je rješenje pronađeno jer je Jakov Damijanjević odbio smještaj u domu za starije, jer, kako sam kaže, želi ostati – slobodan čovjek!
– Bolje po šumi malo raditi, ovce pasti, biti tu gdje sam rođen nego ići u dom, smatra barba Jakov.
Pomogli dobri ljudi
– Centar za socijalni rad je odradio dobar posao, došli su po njega, pojeo je i popio što su mu donijeli, ali nije otišao s njima, pripovijeda Goran Šarić, susjed koji se, uz Zlatka Šalinu, posebno angažirao pomažući Damijanjeviću u obnovi.
Nakon što je pronađen privremeni smještaj te kad su relaksirane mjere protiv širenja koronavirusa, organizirane su dvije dobrovoljne radne akcije u koje su se uključili članovi creskog Dobrovoljnog vatrogasnog društva, radnici otočnog komunalnog društva, stalni i povremeni žitelji Zbićine i mnogi drugi. Raščistili su zgarište, a sada su na redu građevinari kako bi se kuća što prije dovela u useljivo stanje.
Dogovoreno je betoniranje prve etaže i postavljanje novog krova, a unutar kuće će se urediti mala kupaonica koju Damijanjević nikada nije imao, već je koristio zahod u dvorištu. Teško bi bilo nabrojiti sve tvrtke i pojedince koji su se uključili u akciju, a nema ni smisla jer je popis svakog dana sve duži, od Grada Cresa koji će sudjelovati u nabavci građevnog materijala i donirati dio namještaja, preko komunalnih i javnih tvrtki koje će osigurati potrebne priključke za vodu i struju. Lovačko društvo najavilo je organizaciju humanitarnog lova, a prihod će ići za obnovu kuće u Zbićini, pa barba Jakov zaista ne treba brinuti hoće li jesen dočekati pod čvrstim krovom.