Nema mira u mutnim vodama političke mitologije u hrvatskoj javnosti. Dosta dugo je tako živio über-mit medijsko-političke scene o Stručnjacima koji nam jedini mogu donijeti spasenje preuzimajući državu i uvodeći svoje superefikasne korporativne kriterije u domaće politikanstvom zagađeno močvarno tlo.

Kad Stručnjaci siđu s Olipma na kojem inače borave i dovedu u red nedorasle političarčiće i cijeli Uhljebistan, govorila je uporno ova predaja u zapisima Stručnjaka druge vrste (onih za novinarstvo i permanentnu moralno-ekonomsku edukaciju), u Hrvatskoj će namah procvasti Budućnost, posuta zamamnim, krupnim plodovima kapitalizma. A onda je s Olimpa sišao Tihomir Orešković.

Na neko vrijeme će, tako, ovaj dio mitologije biti potisnut u drugi plan. Vrijeme Stručnjaka ex-macchina će opet doći, ali ne baš tako brzo. To, međutim, ne znači da je vrijeme političke mitologije prošlo (ili da je nekog bar malo sram). Znači samo da se sad u igru ubacuje drugo, jednako parapolitičko Predanje, jednostavan Štos kojim će se složena političko gospodarska situacija u zemlji okrenuti naglavce, dovesti u red nedorasle političarčiće i cijeli Uhljebistan, a u Hrvatskoj će namah procvasti Budućnost, posuta zamamnim, krupnim plodovima kapitalizma. Radi se zabrani predizbornih koalicija.

»Fotelje«

Nije, doduše, ta priča nova, čak je solidno izlizana od upotrebe, samo je na neko vrijeme strateški stavljena u drugi plan, kako ne bi previše nervirala Našeg Čovjeka, Tomislava Karamarka, koji je kanio provesti temeljito pročišćavanje (lat. – lustratio) zemlje. Da bi u tome uspio okupio je preizbornu koaliciju devet stranaka, pa ga nije bilo uputno uznemiravati idejom o zabrani predizbornih koalicija kao nečemu što je bitan preduvjet za spas Hrvatske i Hrvata.

No, kako je Naš Čovjek danas već bivši političar, a Zoran Milanović sa svojom predizbornom Narodnom koalicijom (četiri stranke), juri prema formiranju nove nenarodne vlasti, e sad je očito pravo vrijeme da se sa priče o zabrani koaliranja otpuše prašina i opet je pusti u javnost kao političku neophodnost prvog, najprvijeg reda.

Govoreći ozbiljno, radi se, jednostavno, o višedimenzionalnoj gluposti.

Valja podsjetiti na pokušaj Željke Markić i njene udruge da osobno politički kapitaliziraju uspjeh referenduma o ustavnoj zabrani homoseksualnih brakova. Krajem 2014. godine, naime, pokušali su skupiti potpise za još jedan referendum, kojim bi se, između ostalog zabranilo predizborno koaliranje i izborni prag, usput, spustio na dva posto. Za početak, ta tema je bila toliko odsudna Hrvaticama i Hrvatima da nisu skupili ni deset posto potpisa potrebnih za pokretanje procedure (ostali su kratki za dvadesetak tisuća).

Glavna (i, zapravo, jedina) teza koju zagovaratelji zabrane predizbornog koaliranja iznose je sprečavanja političke trgovine na način da stranke koje vrijede jedan ili pola posto glasova osvajaju mandate, javna poduzeća, ili čak ministarska mjesta – a da se nisu (pred biračima), zapravo ni oznojili.

Obzirom da je situacija u Hrvatskoj lani u ovo vrijeme bila takva da je svaki glas mogao presuditi, jasno je da su i (pre)male stranke dobile daleko više na značaju u predizbornim pregovorima nego ikad dotad, no da je to ugrozilo demokraciju kao takvu, ili funkcioniranje vlasti – nema nikakve veze s istinom.

Kao što nema baš previše ni odijum glede »političke trgovine«. Dogovori oko raspodjela funkcija u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, naime dio su normalnog političkog krvotoka u svim demokratskim zemljama na svijetu. To su čak priznali i štitonoše dosadašnje borbe protiv »dijeljenja fotelja« u Mostu jer su na vlastitom primjeru shvatili da bez »fotelja« ne možete provoditi vlastitu politiku.

Ukidanje predizbornih koalicija, nadalje, ne bi nimalo spriječilo »trgovinu«. Možda bi jedino smanjilo broj dionika u cijelom poslu, ali teški i mukotrpni politički pregovori o konstituiranju vlasti ne bi time bili izbjegnuti – nego višestruko povećani. Usporedba? Pogledajte »dramu« oko nekoliko mjesta na predizbornim listama Narodne koalicije koja se ovaj tjedan zametnula oko HNS-a i SDP-a. Lako je moguće da je niste ni zamjetili.

Tuga risatelja mitova

A jeste li možda primjetili višemjesečne postizborne pregovore Mosta sa SDP-om i HDZ-om krajem prošle i početkom ove godine?

Priča, nadalje, o tome da bi se ukidanjem predizbornog koaliranja značajno smanjio navodno preveliki broj parlamentarnih stranaka drži vodu još kraće. Ukoliko bi se promijenila samo zabrana, dakle ako bi ostalo deset izbornih jedinica i prag od pet posto, nije teško očekivati da bi u Sabor desetak stranaka (po posljednjim anketama). Ukoliko bi prag pao na onih dva posto Željke Markić, imali bi ih možda i 15. Nakon izbora lanjskog studenog bilo ih je – 18. A valja podsjetiti da se radilo o prilično izvanrednoj situaciji, kad su dva velika bloka dijelili promili glasačkog tijela. Danas bi, sa desetak posto prednosti SDP-a, broj sasvim sigurno bio manji.

Naposlijetku, ukidanjem predizbornih koalicija bi se vjerojatno dramatično povećalo baš ono što mnoštvo komentatora koji se zalažu za prohibiciju navodno užgareno želi izbjeći – jačanje dvostranačja. U situaciji »mi ili oni«, kakva je bila na prošlim izborima, sasvim je sigurno da bi mnogo onih koji su svoje preferencijalne glasove davali HNS-u ili HSPAS-u na koalicijskim listama, odlučili da ne riskiraju i glasali bi za SDP ili HDZ.

Rezultat toga bi bila značajna nadzastupljenost te dvije stranke i još značajnije siromašenje pluralnog karaktera Hrvatskog sabora koji bi svojim sastavom trebao što vjernije reprezentirati političko raspoloženje naroda (a da, u isto vrijeme, porodi stabilnu vlast).

Ovakva, promašena politička mitologija, nažalost nije samo specifičnost male i nedovoljno zrele demokracije s ruba Europske unije. Odijum puka prema politici i političarima raste već desetljećima i porađa bjegunce od Brexita, ili fenomene poput Trumpa i skoro pa neofašističkih stranaka čiji značaj raste posvuda. Daleko od toga da politika i političari u svemu tome nemaju svog krimena (uglavnom zbog gravitacijskog utjecaja novca na pravac javnih politika), no prije svega se radi o posljedici krize modernog kapitalizma kao političkog sustava koji, izgubljen u nedovršenoj globalizaciji, nije u stanju (niti mu je nakana) zadovoljiti zahtjeve najširih masa.

Kad se na to nadoveže biblijska kriza globalnih medija i informiranja kao takvog u kojem su istina i laž dovedeni gotovo u istu ravan i pojačani efektom društvenih mreža zahvaljujući kojem histerična poluistina kao business model daleko bolje kotira od dosadnih činjenica, nije ni čudno da se cijeli društveni sustavi posvuda nalaze u predinfarktnom stanju.

Ukratko, ukoliko i postoji sistemski problem s demokracijom i politikom kao takvom, on svakako nije mogućnost sklapanja predizbornih koalicija. Koliko god to iznad svega boljelo risatelje Mitova koji jasno vide u kom smjeru idu predizborne koalicije koje će se natjecati na izborima u Hrvatskoj u rujnu.