Dogodilo se, eto i to: Hrvatska prvi put u svojoj suvremenoj višestranačkoj povijesti ide na prave, prijevremene izbore, izazvane kolapsom Vlade, a ne pokušajem da se politički kapitaliziraju ratna zbivanja (kao 1995. godine nakon Oluje).

Od jeseni do ljeta dogodilo se toliko toga da je dovoljno za jednu cijelu dinamičnu političku karijeru, no ključno predizborno pitanje ostalo je ono isto kao i u vrijeme zagrijavanja za lanjske izbore – hoće li zemlja nakon formiranja nove Vlade uopće biti – upravljiva. Odnosno, slijedi li nam nova runda političkog natezanja i novih izvanrednih izbora.

Prije devet mjeseci bilo je dosta jednostavno predvidjeti da Vlada koja će se složiti nakon izbora u studenom, tko god je formirao, neće potrajati duže od lokalnih izbora 2017. godine. Iako je razlika dvije najveće stranke sada nešto izraženija (a klatno se zanjihalo na stranu SDP-a), nije baš lako procijeniti hoće li nova parlamentarna većina dogurati do redovne izborne 2020. godine, ili ćemo opet brzo na birališta.

Plenković u minskom polju

Ako Plenković za svoj HDZ ostavi privezanu tu konzervu ekstremizma, samo će biti stvar rutinske predizborne egzekucije da se prstom uperi na one koji pokazuju da se HDZ nije promijenio i da opasnost za društvo nije minula. Plenković zasad ne otkriva karte, taktizirajući i ne bi li vidio tko će mu (i hoće li) u stranci izići na megdan, ali bez obzira na to teško je zamisliti koji mu je pravi i najmanje štetni potez u ovoj igri.

Konkretno, treba li se riješiti crvene krpe ljevice, ali i ljubimca vlastite stranke, Zlatka Hasanbegovića? Ukoliko s kontroverznim ministrom kulture bude ozbiljno računao na izborima, svi oni koji su izlazili na ulice proteklih mjeseci – a mnogo je tamo onih koji su, valja ponoviti, žestoko derali po SDP-u dok je bio na vlasti, pojavit će se opet masovno na biralištima. I neće tražiti previše nijansi crvene na biračkom listiću.

Ukoliko Hasanbegovića, pak, Plenković ne stavi na listu, ili ga baci negdje na ponižavajuće dno, svi oni koje politički loži njegov antititoizam i povijesni revizionizam, mogli bi zaključiti kako se za takav HDZ ne isplati potrošiti nekoliko minuta na izbornu nedjelju.

Za HDZ Gordijev čvor – bez mača kojim bi ga se moglo presjeći – predstavljaju i male desne stranke koje je Karamarko uporno prikupljao u svojoj koaliciji, prvenstveno HSP AS. Pozornicu koju je Tepešu i Ćoriću priuštio bivši lider HDZ-a sami ne bi mogli osvojiti ni u najluđim snovima. Stoga bi se moglo zaključiti da ih Plenković lako može otpiliti iz buduće koalicije kako mu se ne bi lijepile »Za dom spremni« etikete, »križevi od tri metra u Saboru« i slične ludorije.

No, to je vrlo pogrešan zaključak.

Jer, Tepeš i Ćorić su sad, zahvaljujući Karamarku, nacionalni politički faktor. Za njih zna svaki minimalno zainteresirani birač u zemlji. Odbaci li ih Plenković, HSP AS bi lako mogao okupiti nekoliko strančica desnijih od HDZ-a i odgristi nekoliko postotaka od rezultata desnice i time Plenkovića gurnuti još bliže (i dublje) oporbi, te bitki za vlastitu političku kožu koja će uslijediti u HDZ-u.

Narodna koalicija »nenarodne vlasti«

Za Milanovića je, izgleda, najbitnije samo jedno pitanje: Kakva pobjeda. Jer, ne treba biti magistar politologije da se zaključi kako SDP baš i ne bi s velikom srećom ušao u postizbornu koaliciju s Mostom, koji je vratio poziciju treće stranke u zemlji.

No, ima još jedna bitna stvar prije prebrojavanja rezultata – SDP-u se ne smije dogoditi da padne tenzija. Da birači pomisle kako je HDZ na koljenima i kako je priča gotova. Jer će se onda možda i mnogi od onih gore spominjanih »uličnih ratnika« protiv HDZ-a prisjetiti da je Milanović bahat, da »nije dovoljno lijevo«, da je predlagao da se Markov trg preimenuje Tuđmanovim imenom… Pa glasati za nekog trećeg.

Jer, ako SDP-ova Narodna koalicija (vrlo cinična i uspjela kontra usmjerena na jetra onih kojih su ih prozivali nenarodnom vlašću) ne osvoji dovoljno mandata da uz manje dodatke formira Vladu (dakle, nekih barem 65 mandata), mogli bi se lako naći opet oči u oči s – Božom Petrovom. Ili, ako ih baš želimo plašiti – Ivanom Viliborom Sinčićem.

Kako Petrov očito ima mesijanski poriv (koji su mu usadila najjeftinija medijska pretjerivanja) da razriješi Hrvatsku i Karamarka i Milanovića (pa će sve procvasti), lako je moguće da bi opet mogli imati dugotrajan i bolna natezanja i – na kraju krajeva – nove izvanredne izbore.

Most će tu, po svemu sudeći, teško moći odigrati baš isto kao nakon posljednjih izbora, jer je lako moguće da ni u kojoj kombinaciji s HDZ-om neće imati većinu (čak ni ako se tu uključi »veliki preslagivač« Milan Bandić, kojemu bi se lako moglo dogoditi da ne vidi Sabora), pa će i karte u rukama biti slabije.

No, priča o manjinskoj Vladi, koju bi netko podržavao iz Sabora teško da može dugo držati vodu. Priča o velikoj koaliciji još manje, jer osim Plenkovića, iz HDZ-a i njihovog političkog društva i dalja vire i tepeši i hasanbegovići i skoro cijela lijepa ministarska ekipica iz vremena Ive Sanadera. Kad bi se i sklopila nekakva velika koalicija, stoga, i ona bi imala vrlo ograničen rok trajanja.

Dakle, iako nam ankete ukazuju da je pobjednik izbora relativno jasan, o zbivanjima u naredna dva mjeseca, čak i mikro potezima u kampanji itekako ovisi hoće li Hrvatska dobiti stabilnu vlast, ili se ludi politički karusel koji je krenuo krajem prošlog ljeta – nastavlja.