Mladi zagrebački trener fitnessa Petar Bruno Basić odnio je pobjedu u finalnoj emisiji televizijskog showa »Supertalent« unatoč iznimno jakoj konkurenciji, ali i činjenici da je odabrao vještinu kojom apsolutno dominiraju žene.

Basić je svojim nastupom demonstrirao iznimnu količinu snage, vještine, kontrole, ali i strasti prema disciplini plesa na šipci, te tako odnio prevagu nad ništa manje spektakularnom konkurencijom, u vidu drugoplasirane plesne skupine Transform Crew koji su nastupili s pjesmom Michaela Jacksona »They Don’t Care About Us« te trećeplasiranog Erika Balije s klapskom izvedom pjesme Vinka Coce »Mirno spavaj ružo moja«.

Muka i znoj

Pobijedili ste odličnu konkurenciju i to u disciplini koja je većini ljudi nepoznanica, opterećena raznim predrasudama te dominantno ženska: što mislite da se tako snažno dojmilo publike da su ipak odabrali glasati upravo za vas?

–  Mislim da sam da su svi mogli vidjeti da sam dao svoj maksimum i koja količina muke i znoja stoji iza mog nastupa. Vjerujem da su ljudi prepoznali koliko je ovo čime se bavim teško, te koliko sam vremena morao naporno raditi da bih postigao to što sam postigao. Prema ocjenama ljudi s kojima sam pričao nakon nastupa, moja je točka po zahtjevnosti ipak bila za razinu iznad ostalih, što mi pogotovo laska jer je bilo više točaka koje su mi bile izuzetno zanimljive i jako mi se dopale.

Kad već spominjemo ostale, tko vas se od ostalih natjecatelja posebno dojmio i zašto?

–  Jako mi se dopao nastup Tomija iz Slovenije, dijelom i zato što je blizak onome čime se ja bavim pa razumijem koliko je njegov nastup zahtjevan. Zapravo se bavimo istim stvarima premda im pristupamo pomalo različito pa on malo više preferira akrobatski dio dok je meni zanimljiviji onaj statični. Također jako dobri su mi bili A.K.A: Cressendo koji su mi i privatno bili i favoriti. Zvuče toliko savršeno da mi je, dok sam ih slušao bilo teško povjerovati da slušam živu glazbu. Uživao sam ih slušati i dok su se zagrijavali, stvarno su posebno talentirani.

Street workout

Kako ste došli do tako nesvakidašnje vještine kao što je ples na šipci i što vas je u njoj toliko privuklo?

– Kako to inače biva, do plesa na šipci sam došao slučajno: bavio sam se profesionalno altetikom u atletskom klubu Dinamo i »zaradio« ozljedu ahilove tetive. S obzirom da nisam mogao odrađivati redovne treninge, a nedaleko su se nalazile šipke za zgibove počeo sam se baviti street workoutom. To mi se jako dopalo i ubrzo sam otkrio da sam u tome i jako dobar. Jedan dan su tako su došle neke djevojke i pitale me bi li došao na jedan trening pole dancinga, a ja, kako sam otvorenog uma, odlučio sam pogledati o čemu se radi. Odmah sam primjetio razne poveznice sa street workoutom i shvatio da mogu koristiti snagu koju sam tamo razvio, kao i to i da mogu kombinirati elemente jednog u drugome. To mi se sve jako dopalo i tako sam se zaljubio u ples na šipci.

Zahvaljujući lakoći s kojom ga izvodite, ples na šipci izgleda jednostavniji nego što jest, no koliko je zapravo zahtjevan?

– Jako je naporan te naravno traži puno snage, ali ono što se ne vidi je da je i jako i bolan. Između kože i šipke razvija se veliko trenje pa su pokreti često vrlo bolni i neugodni, a ozljede, masnice i oguljotine redovni pratitelj treninga.

Atletika prva ljubav

 Što još ostaje skriveno – bavite li se još kakvim oblicima treninga da bi razvili takvu razinu izdržljivosti i snage?

–  S obzirom da je atletika bila moja prva ljubav još uvijek trčim, premda danas samo rekreativno, a vježbam i razne vježbe koje se izvode samo težinom vlastitog tijela. No ne vježbam ništa s utezima.

Odakle crpite ideje u plesu na šipci, imate li neke uzore koji vas inspiriraju i kreativno usmjeravaju?

– Zapravo i ne. Zanimljivo je da iako sam zaljubljen u tu vještinu ne pratim baš svjetsku scenu pole dancinga. Naravno volim pogledati neki dobar nastup i dobiti koju ideju, ali nisam osobito zainteresiran uspoređivati se s drugima i imitirati ono što oni rade.

Kako onda osmišljavate koreografiju za nastup?

–  Svakako ih mislim uložiti u ovo čime se bavim. Namjeravam povećati prostor u kojem radim i uložiti što više u edukaciju, te prenositi stečeno znanje drugima. Želja i strast su mi razvijati se dalje u ovom poslu gdje god me to odvelo.

Naposlijetku je teško odoljeti i ne pitati vas susrećete li se s negativnim predrasudama o vještini kojom se bavite te kako se s njima nosite?

–  To uistinu nije teško – gledam na stvari pozitivno tako da svaki pozitivni komentar prihvaćam kao motivaciju, a kad se susrećem s negativnim primjedbama jedva da ih i primijetim. Volim ono što radim tako da se negativni komentari odbijaju od mene i stvarno me niti malo ne smetaju. Umjesto da ljudima puno objašnjavam riječima pokažem im svojim radom o čemu se zapravo radi i što se sve kroz ples na šipci i naporan trening može postići. Povratne reakcije koje dobivam su najbolji poticaj, a to je pokazao i ovaj »Supertalent«.