Reuters
Ako vas filmska umjetnost ne uzbuđuje, ne pali, ne budi strast za stvaranjem i podizanjem prašine, onda biste morali naći novi posao
Ja sam punk rock filmskog platna, uzmi ili ostavi!, kratko odgovara Nicolas Wending Refn na jednako kratko novinarsko pitanje vezano uz atribut Sex Pistolsa sedme umjetnosti. Njegov posljednji film »The Neon Demon« svjetsku je premijeru imao preksinoć u Cannesu.
Kao i s »Samo Bog prašta« danski filmaš na radu u Hollywoodu opet je žestoko podijelio kritiku: dok su jedni jedva dočekali kraj projekcije da viknu »smeće!« drugi ga proglašavaju »jednim od glavnih kandidata za Zlatnu palmu«.
Provokacija
Takve reakcije nisu nepoznanica danskom autoru.
– Film je stvaranje, kreacija nečijeg uma, strasti, emocija, strahova, želja. Film je istraživanje, učenje, saznavanje, otkrivanje novih horizonata, putovanje u skrivene svjetove, otkrivanje naših dubokih tajni. Ako vas filmska umjetnost ne uzbuđuje, ne pali, ne budi u vama strast za stvaranjem i podizanjem prašine onda nije za vas, onda biste morali naći novi posao jer niste filmaš. Umjetnost je provokacija, umjetnik mora rušiti granice i tabue, otkriva.
Film je od prvog do zadnjeg kadra spektakularna vizualna poslastica i putovanje u fascinantan svijet boja, dizajna slike, poetike filmskog kadra.
– Ja sam disleksičan pa komuniciram slikama i kamerom, niti engleski jezik mi nije bio jača strana dok nismo preselili u New York. Film je za mene jedno veliko prazno platno na kojem kreiram slike kojima želim nešto reći i poručiti svijetu, boje, oblici, dizajn, lica glumaca… Sve su to važni elementi u mojoj komunikaciji, a kako sam i slijep na boje blisko surađujem s direktorom fotografije, scenografom, producentima… Bez njih tko zna kako bi moji filmovi izgledali, kaže.
Film prati atraktivnu i seksipilnu 16-godišnjakinju koja stiže u Los Angeles u potrazi za karijerom modela, a izaziva mržnju i bijes među »starijim« kolegicama koje posežu za ekstremnim mjerama.
– Ne mogu reći da sam ekspert za modni svijet i nemam pravo kritizirati nikoga, ali svaki posao u kojemu je samo ljepota važna je okrutan i strašan. Živimo u svakodnevnom svijetu terora ljepote. Kao što u jednoj sceni u filmu replika kaže »Ljepota nije sve, ljepota je jedino što je važno«. To zvuči strašno ali svijet nas svakoga dana uvjerava da je to istina, komentira.
Prvi »ženski« film
Refn film opisuje kao »teen horror«, a mi bismo proširili definiciju na »vizualno savršenu ali mračnu Lolita fantaziju pod neonskim svjetlima i blještavim prostorima ali i u morbidno mračnim prostorima u kojoj ne nedostaje niti nekrofilije, kanibalizma i samoranjavanja«. U potpisu prepoznaju se mnogi utjecaji: od DePalme, Argenta, Lyncha, Jodorowskog pa čak i Bunuela i Dalija tj. talijanskog giala, američkog horora, nadrealizma, pop arta te video estetike 90-tih.
– Film je mnogo toga i drago mi je da potiče ljude na razmišljanje, to mi je bio cilj. Mislim da je jako važno reći da je ovo i moj prvi »ženski« film tj. film u kojem se sve vrti oko žena. Muškarci su u ovom filmu u sporednim ulogama, zanimao me taj okrutan svijet ljepote u kojemu caruju žene. Ujedno sam naučio da rad sa ženama maksimalno ispunjava i nagrađuje, zaključuje.
