Nije bila dovoljna vijest da je Liburnijski filmski festival dobio novu izvršnu direktoricu – Jelenu Androić – koja je na toj pozicij zamijenila utemeljitelja festivala Igora Bajoka, nego se festival ove godine iz Ičića seli u Opatiju. Pa prije nego što preispitamo Jelenu što znači ova kadrovska rošada za nova izdanja LFF-a, od kojih nas sljedeće očekuje od 22. do 26. kolovoza ove godine, pitamo je zašto LFF odlazi iz idilične lučice u Ičićima nakon trinaest izdanja.

– Prije svega, uvjerena sam da će se LFF još nekad u budućnosti ponovno održati u lučici, jer ako se ostvari naša intencija – povezivanje liburnijskog područja filmskim, dokumentarnim programom – Ičići će svakako biti jedna od postaja. I to je zapravo dio odgovora – LFF raste, brojem publike, gostiju, ali i po drugim parametrima. Na otvorenju prošlog izdanja bilo je dosta više ljudi nego stolaca, i iako nismo o tome počeli razmišljati tek tada, postalo nam je samo jasnije da treba donijeti odluku o tome što će se, kad govorimo o gabaritima, s festivalom događati u budućnosti.

Ove godine smo u drugačijem ambijentu kojem zahvaljujemo na srdačnoj dobrodošlici. Govorim o Festivalu Opatija i Ljetnoj pozornici, gdje smo godinama izvodili program »Ususret LFF-u« i znamo da je također idiličan, a na sreću, još uvijek smo pet koraka od mora, dakle za one koji vole naći će se – rivica. Drugim riječima, nije da se ništa neće promijeniti, ali bitno neće.

Kul temelji

Kako je došlo do rošade u vodstvu festivala, odnosno što će novog donijeti, a starog zadržati vaše izvršno direktorovanje festivalom u odnosu na dosadašnjeg Igora Bajoka? Počevši već od izdanja koje je pred nama.

– Ni u programskom ni u koncepcijskom smislu neće donijeti ništa novo. Oliver Sertić, direktor festivala, još uvijek će birati sjajne filmove u programu, još uvijek ćemo se neformalno družiti s filmašima, držati radionice, skupljati ljude oko nečeg važnog i društvu prijeko potrebnog kao što je kvalitetan dokumentarni film… Igor je »otac festivala«, tako se šalimo, ali to je i istina, on ga je osmislio, osovio na noge, odgajao i vodio za ruku, sve do ovog puberteta. To je dug period, i ogroman posao, to zna svatko tko ima iskustva s organizacijom većih manifestacija.

Igor Bajok je, pored ostalog što u životu radi, uz zahtjevan stalni posao sada dobio i dijete, i mislim da je važno da mu omogućimo prostor i vrijeme da ih da malom Valu. Na sreću po nas ostale, Bajok neće nigdje ispariti, ostaje u timu, ali »mijenja brzinu«.

Moram reći da je ogromna sreća festivala to što je njegov »otac« bio upravo Igor, jer tu leže neki LFF-ovi kul temelji kao što su socijalna angažiranost i osviještenost, ulaganje u (lokalne) ljude, u lokalnu zajednicu… Iako iza 25 filmova na velikom platnu, koncerata, radionica i ostalog što je publici vidljivo stoji tim od 20-ak ljudi, plus naši vrijedni volonteri, za mnoge se između Igora i LFF-a naprosto stavlja znak jednakosti. Stoga znam da je nekima čudno čitati ovaj tekst, i meni je nekako užasno čudno što ovo izgovaram, ali evo, i ukratko – moje izvršno direktorovanje ima super uzore.

Na tu poziciju došli ste s mjesta voditeljice odnosa s javnošću. Tko će preuzeti taj dio posla i ima li drugih kadrovskih rošada u vezi s festivalom?

– Ma nije ni ovo neka rošada, u LFF-ovom timu ostaju svi koji su ga radili lani, neki i puno duže. Konkretno, umjesto mene medije će sada gnjaviti Hana Galogaža, koja je s nama od lani, i imam puno povjerenje u nju da će medije gnjaviti šarmantno.

Rekordna godina

Jedan je film primjerice sniman u formi vloga i iskoristit ću priliku da malo zaškakljam informacijom da će, ako uđe u program, autor tog filma definitivno biti najmlađi autor u povijesti LFF-a. Ali o svemu će se znati više polovicom srpnja, kad Oliver Sertić odabere, kako mi to kažemo, najbolje hrvatske dokse za novo izdanje festivala.

Činjenica je da je naša publika posljednjih godina prilično rasla, da se karakter festivala mijenja u smislu da smo odgojili publiku za filmove kojoj zabava nije presudna, da ciljano pozivamo u goste strane selektore koji na Liburniji biraju program za svoje festivale, čime direktno doprinosimo promociji hrvatske dokumentaristike, da nakon festivala pobjedničke filmove prikazujemo i u drugim mjestima i gradovima…

Koliko je sve to uistinu bilo usmjereno nekom dobrom cilju najbolje govori činjenica da smo cijeli program davali besplatno. Međutim, taj rast i to nastojanje neki relevantni donatori nisu podržali povećavanjem sufinanciranja. A novi su pak uvjeti otvorili mogućnost za naplatu ulaznica ove godine, po simboličnim cijenama doduše, no ipak – nova situacija za sve nas.