Znate već, nema sumnje, tu situaciju iz filmova. Recimo, iz Tarantinovog »Reservoir dogs«, koji vrhunac doživljava u situaciji kad svi glavni akteri drže, u krug, pištolj uperen jedan drugom u glavu. Ta situacija krajnje napetosti, kad svatko svakog kružno drži u šaci može potrajati u nedogled, ali može se uz zaglušujući prasak raspasti svakog trenutka u oblaku baruta i destrukcije. Dosta je da nekome nervozno zatitra prst na obaraču i krhka, opaka ravnoteža nestat će kao da je nikad nije ni bilo…

Dva velika i bitna politička faktora nisu u ovom trenutku dio ove titrave ravnoteže straha, SDP i predsjednica Republike. Grabar-Kitarović svakako ima svoje zahtjeve i prijepore s Banskim dvorima, pogotovo premijerom, no njen mandat traje još četiri godine i njena pozicija ne može biti direktno ugrožena eventualnim raspadom vlasti i preslagivanjem parlamenta s ili bez izbora. SDP, pak, od »pucnjave« može samo dobiti i iz pozicije opozicijske stranke doći na vlast (ili dobiti novu priliku na izborima).

No, Tim Orešković, Most i HDZ su u sve nervoznijem, javnijem i sveobuhvatnijem sukobu. Skoro da bi trebalo imati posebnu novinsku rubriku imena »Vladajući su danas zaratili oko…«, pa je puniti tajnim službama, smjenama u policiji, amandmanima, rušenjima kvoruma, prozivkama pobočnih stranaka Domoljubne koalicije na račun Mosta, Karamarkovim sve živčanijim prijetnjama, inaćenjima…

Priča oko toga da se radi o nestabilnostima koje kataliziraju unutarstranački izbori u HDZ-u je mogla držati vodu neko vrijeme, dok se činilo da bi Karamarko mogao možda dobiti i nekog ozbiljnijeg protukandidata. Međutim, radi se očito o mnogo ozbiljnijoj stvari od pukog bildanja mišića za (nezadovoljnu) stranačku publiku. O sustavnoj i sve surovijoj borbi za političku moć među faktorima koji bi istu trebali odgovorno dijeliti i, sjetimo se kampanje, hitro rješavati dramatične egzistencijalne probleme hrvatskih građana.

Jedino što se zbiva hitro je, međutim, konzervativna revolucija koja smanjuje prostor slobode u Hrvatskoj, a što očito ni najmanje ne brine ni Most, ni Oreškovića.

Most i Tim ciljaju na glasove HDZ-ovih birača

Kako je gotovo nemoguće očekivati da će ovakvi odnosi u vrhu vlasti rezultirati upravljivošću države, što je i primarni razlog zbog kojeg je Moody’s smanjio hrvatski kreditni rejting, kao sve ozbiljniju alternativu valja razmotriti i izvanredne parlamentarne izbore. Anketno – stvari ne stoje loše za vladajuću kombinaciju. Da se te brojke vjerno preslikaju na biralištima, vjerojatno bi dobili situaciju sličnu današnjoj, s nešto malo slabijim Mostom i jačim Živim zidom, koji, očekivano, preuzima štafetu »nove nade« kod birača koji se razočaraju onog trenutka kad neka nova stranka uđe u vlast i za ozbiljno se počne baviti politikom.

No, ako bi se karte jednako podijelile – čemu uopće ići na izbore?

Stvari, međutim, nisu tako čisto jednostavne. Jer, brojke koje imaju trenutno vladajuće partije su slika sadašnje situacije. One bi se gotovo sigurno stanjile u slučaju da nefunkcioniranje vlasti rezultira izvanrednim otvaranjem birališta. Prilično je izvjesno da bi tu profitirao SDP i da bi baš Milanović (Komadina?) bio taj koji bi u rukama u izbornoj noći imao jače karte. To ne odgovara ni Karamarku, ni Oreškoviću, a ni Petrovu, koliko god si međusobno išli na živce.

Što ne znači da prijevremene izbore valja isključiti. Štoviše, iz ponašanja svo troje glavnih aktera je jasno da oni na njih itekako računaju kao na opciju.

Karamarkovi istupi na dnevnoj bazi češći su, mnogo češći, nego u vrijeme kampanje za parlamentarne izbore. Čovjek obilazi teren i u svojim javnim istupima se počeo više baviti političkim partnerima, nego ljevicom. Poruke koje šalje ne gađaju u glavu Milanovića, već Orepića, Petrova, Oreškovića… U Mostu, pak, neslužbeno već kažu kako ne samo da računaju na mogućnost izbora, već računaju i da bi na njihovoj listi bilo ime Tihomira Oreškovića, koji je nakon predsjednice Republike trenutno najpopularniji politički akter. Pritom, u Mostu očito ciljaju na birače HDZ-a i desnice, dosta je vidjeti da je baš Božo Petrov prvi reagirao na sramotnu odluku Haaga o izricanju presude Šešelju video-linkom. Most i Orešković doista zvuči kao zanimljiva kombinacija, ali nije li to račun bez – Tima?

Pa, izgleda da nije. Javna je tajna da su Most i premijer zapravo stvorili neformalni blok kojim žele obraniti svoj komad vlasti od upornih nasrtaja iz HDZ-a (i s Pantovčaka). Pritom, Orešković uskoro kreće u obilazak Hrvatske, za kojeg će se redovno direktno susretati s građanima i slušati o njihovim problemima, te predstavljati svoju politiku.

Ne, on jasno to neće nazvati predizbornom kampanjom, ali ono što izgleda, što se glasa i što hoda kao klasična predizborna kampanja može biti samo…

Predestinirani debakl

I tako i dalje (u sekundama u kojima se pišu ove rečenice) traje ravnoteža straha (koja je i nešto složenija od izložene skice, jer, primjerice, tu je i situacija Milijanom Brkićem, vucima, medvjedima i unutarstranačkim dresiranjem). Negdje paralelno s odmjeravanjem snaga i ratom za političku moć, uglavnom ista ekipa pokušava voditi i državu. Takva situacija je gotovo predestinirana za debakl, jer podrazumijeva nedostatak političke snage za snažne poteze, kao i sitne spačke oko skoro svake odluke – jer je parlamentarna većina takva da se u Saboru uz samo malo volje (koje ne nedostaje) mogu mijenjati nakane vlade, ili želje HDZ-a. Sreća u nesreći je ta da je prethodna godina bila gospodarski uvjerljivo najbolja u posljednjih osam i da je ekonomija u zamahu, pa politička oklijevanja i faličnosti neće nužno imati iminentne katastrofalne učinke na standard građana (priča o tome da je Hrvatska pred bankrotom, naučili ste, prozirna je propaganda desnice i kapitala koji je ionako solidno iskoristio krizu kao »priliku koja se ne smije propustiti«, pa ne bi bilo loše još malo produljiti izvanredno stanje ne bi li se skupa prava radnika još malo »fleksibilizirala«).

Međutim, kvalitetno vladati zemljom na duže staze držeći u džepu stalno figu izvanrednih izbora teško je izvediv trik. Ako se strasti ne smire, što je vrlo malo vjerojatna opklada, a nastavi se izbjegavati izborno sudište, nema sumnje da će se politička nestabilnost početi sve jače prelijevati i u realni sektor. A onda bi stvari mogle postati stvarno gadne.