Obučena u janjeću kožu, Hrvatskom posljednjih tjedana baulja golema laž i prevara. Mnogi u njoj sudjeluju, što svjesno, što nesvjesno, što iz loših, što iz dobrih namjera, svejedno, no protokom vremena ova nedemokratska, ušutkavajuća neistina, postaje sve nesnosnije krupnom »pozitivnom inicijativom«.

Riječ je, jasno, o medijski i politički promoviranoj novohrvatskoj korektnosti, odnosno, upornom djelovanju na tome da se »smire strasti« i »snizi ton javne rasprave« u društvu. Riječ je, govoreći potpuno direktno, o pokušaju da se ušutka politička opozicija, neposlušni mediji i – Zoran Milanović.

Pakao i peta kolona

»Ja im obećajem pakao u sabornici. Jamčim im to!«, rečenice su radi kojih je istaknuti opozicijski političar tjednima i mjesecima javno prozivan zbog prijetnji vladajućima, unošenja razdora u ionako podijeljeno društvo, te slabo prikrivenog pozivanja na nasilje. Rečenice su to radi kojih su mediji i vladajući političari uporno pozivali na razum i smirivanje tenzija koje prijete da se preliju na ulice – a sve zato da bi onaj koji ih je izgovorio osigurao svoj politički opstanak.

Osim što nisu.

Vladimira Šeksa, zbog obećavanja pakla vladajućoj koaliciji krajem 2011. godine, ama baš nitko nije prozvao zbog narušavanja parlamentarizma i uvođenja atmosfere puzajućeg građanskog rata. Niti je trebao – radilo se o uobičajenom borbenom pozivu na mobilizaciju političke snage koja je izgubila izbore. Radilo se o najnormalnijoj političkoj retorici i najnormalnijoj političkoj dinamici u demokraciji. Onoj u kojoj opozicija želi čim više zagorčati život vladajućima i sačuvati svoju vjerodostojnost kao bolji politički pokret.

Naravno, kad skoro pa navlas isto izjavi Zoran Milanović (naravno, na engleskom, »give hell«), onda ovdašnji mediji rado i svjesno zaborave na osnove parlamentarizma i demokracije, pa od šefa SDP-a rade protudemokratsko strašilo, koje želi uništiti vezivno tkivo nacije i zabiti klin u idel zajedništva (inače, totalitarne utopije koja vrijeđa elementarnu inteligenciju svakog mislećeg građanina u demokratskom društvu). Kad, dakle, isto izjavi Milanović 2016., a ne Šeks 2011. godine, onda se radi o »uzurpatoru« i »rušitelju«, onome koji je izazvao žestoke političke podjele i u najmanju ruku jednakom krivcu za užarenu retoriku, u istoj ravni s Tomislavom Karamarkom koji već godinama gradi svoju cijelu politiku na desnom ekstremizmu, ugrožavanju slobode govora, mjerenju domoljublja i licitiranjem izdajnicima. Kad Milanović ispravno procijeni ono što nadolazi (a čemu veselo svjedočimo posljednjih tjedana) i poruči biračima »ili mi, ili oni« – što je u kontekstu političke borbe u kojem je izrečena također najuobičajenija politička fraza – e onda je šef SDP-a rušitelj demokracije i politički piroman.

Zajedništvo, Hrvatska i – Dinamo

U isto vrijeme, dok se (i dalje!) mjeri je li i koliko Milanović bio bezobrazan i bahat, vrh HDZ-a, predođen predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović i Tomislavom Karamarkom (čiji odnosi u ostalim područjima i nisu baš primjer harmonije) harmonično udara na same osnove demokratskog uređenja Hrvatske. Radi se očito pokušaju ostvarenja žuđenog rušenja liberalno-demokratske države, koju bi valjalo zamijeniti nešto efikasnijom varijantom, u kojem bi se trice poput ljudskih prava, slobode medija i političkog organiziranja valjalo nešto strože ustrojiti po primjeru kojim već neko vrijeme gazi dio zemalja iz predsjedničine, by the way – već i Stvoritelju dosadne, Uspravnice.

Predsjednica će tako osuditi nasilne napade na pripadnike manjina, ali ih i opravdavati javnim istupima nekih političara, i – još više – pisanjem nekih medija, te tako slobodu premlaćivanja dovesti u proporcionalni odnos sa slobodom govora. I na jedan prilično ljupki način nastaviti Karamarkov teorem o tome da se unutar četiri zida može govoriti što god hoće, ali u javnosti neće biti tako. Predsjednici hvala što nas je upozorila na koji način će se provoditi ta prosvjetiteljska ideja, sad kad je već biračko tijelo omanulo, pa se ne može ne samo mijenjati Ustav, nego će se i za promjene zakona valjati klečati pred mostićima i stazicama. Kad ne ide institucionalno, onda su, dakle, dobre i prijetnje i pljuvanja.

Zasad.

Strani špijuni

Poseban dodatak protuliberalnoj revoluciji s Pantovčaka je ignoriranje institucija – Grabar-Kitarović je Povjerenstvu za sukob interesa hladno poručila nek rade što hoće, a ona će i dalje po svome (trošiti tax free novac na svoju permanentnu kampanju).

Karamarko, pak, kad već ne može baš direktnim slovom zakona (zasad), ide na medije (i, posljedično, društvo) klasičnim zastrašivanjem. Istina, zahvaljujući autističnim izmjenama zakona u aranžmanu Milanovićeve Vlade, politika može posmicati kadrove na javnoj televiziji. Ali, Karamarkove prijetnje (»Bit će smjena!«) i žestoke kritike programa HRT-a imaju za cilje utjerati preventivni strah u novinare i urednike na javnoj televiziji, kako bi »bili pametni« prije nego slože i puste prilog koji bi mogao razjariti Karamarka ili njegovog wingmana Milijana Brkića, koji je lakonski ustvrdio da su neki djelatnici javne televiziji »instruirani i upravljani« od službi stranih zemalja.

Poruke javnoj televiziji sasvim sigurno osluškuju i oni iz privatnih medija, koji bi mogli »biti pametni« i izbjeći utjecaj političkog pritiska na vlastite poslovne modele i lagano, kako se već situacija bude razvijala, prigušivati (pre)kritičke tonove prema onima koji s pozicije drugog ili trećeg ešalona vlasti imaju »saznanja« o tome da su novinari zapravo alat neprijateljski nastrojenih stranih špijuna.

A kad već stišamo komercijalne medije (nakon već obavljenog ukidanja podrške neprofitinima) i, jasno, razjurimo protuhrvatsko Vijeće za elektroničke medije i stavimo »našeg čovjeka« na čelo SOA-e (samo što nije), lako ćemo amputirati od bilo kakvog utjecaja marginalno Povjerenstvo za sukob interesa.

I doći do krunskog, glavnog plijena u cijeloj priči. Sljedeći je na redu – DORH.

I tko god bude sporio pravedne personalne i programske smjene u Državnom odvjetništvu – taj je protiv Dinama i Hrvatske.