BERLIN»Dojavili su mi da na Dunavu kod sela Tekije pliva nešto neobično. Poslao sam ronioca i otišao na lice mjesta vidjeti što je to. Bio je to kamion s tovarnim sandukom koji sliči na hladnjaču. Hidroelektrana Đerdap posudila nam je dizalicu da izvučemo ‘objekat’ iz vode«. To su riječi policajca koje dopiru u offu dokumentarca Ognjena Glavonića »Dubina dva«. »Bole, pozadi vire neke noge« – u šoku kaže jedan od aktera filma. Ali nogu je bilo puno više. Ne samo nogu, već i glava.
Bile su to žrtve s Kosova – tijela kosovskih Albanaca civila koja su u tajnosti prebačena hladnjačom u Srbiju, gdje su trebala biti bačena u masovnu grobnicu. No službena politika dala je naputak da se to zaštiti od javnosti, jer su se kosovski masakri dogodili 1999., za vrijeme NATO-va bombardiranja Srbije. Čak je i policajac koji je tome svjedočio, dobio lažnu informaciju. Rečeno mu je da su u kamionima bili Kurdi. A načelnik je dao naredbu da se kamion mora odmah uništiti.
Jeziva svjedočanstva u Glavonićevu filmu podastire i vozač kamiona u koji su utovarivali mrtva tijela u Suvoj Reci, zatim članovi obitelji žrtava, ali i drugi svjedoci. Srpska policija zatvorila je žrtve u piceriji, koju je potom granatirala. Jedna od žrtava koja je u napadu izgubila desetgodišnjeg sina, preživjela je jer se pravila da je mrtva.
Glavonićev najnoviji komad veliki je tematski odmak u odnosu na autorov u nas prikazani prethodni dokumentarni film »Živan pravi pank festival«. On rekonstruira počinjena zvjerstva bez klasičnog »footagea«, strogo fokusiran na svjedočanstva u formi »voiceovera«, dok se pred nama nižu depresivni srpski i kosovski pejsaži koji se bitno ne razlikuju od depresivnih krajolika novog kineskog dokumentarnog filma.
Apokalipsa sada
Sličan pistup rabi i najnoviji film austrijskog dokumentarista Nikolausa Geyrhaltera u »Homo sapiensu« (autorov genijalni prethodni doks »Uber die Jahre« prikazan je u sklopu lanjskog zagrebačkog Festivala subverzivnog filma. Samo što on nema riječi, nego samo slike. Te slike doimaju se kao da dolaze iz nekog znanstvenofantastičnog filma, koji priča o planetu Zemlji koja je postala ispražnjena od ljudi. Napuštene zgrade – obiteljske kuće, prodavaonice, kina, bolnice, uredi, škole, biblioteke, zabavni parkovi i zatvori. Bar u kojem raste paprat. Trava koja raste iz pukotine asfalta.
Inače, lik filmaša koji ulazi i izlazi iz filmskog kadra rabi i autorski tandem Andrea Bussmann & Nicolas Pareda u filmu »Tales of Two Who Dreamt«, čiji prosede na trenutke priziva Harmonyja Korinea, dok bilježe svakodnevnicu nekoliko obitelji mađarskih azilanata, uglavnom Roma, koji žive na privremenoj adresi neugledog nebodera u Torontu, čekajući na papire. Bussmann i Pareda pokušavaju im učiniti život ljepšim angažirajući ih kao glumce u filmu u kojem jedan dječak glumi japansko čudovište Kappa (na titlovima je pogrešno nazvan pticom). Ali sve te pljačke, buka od obližnjih vlakova i mreže postavljene na balkonima koje pokušavaju spriječiti samoubojstva, pravi su mačji kašalj u odnosu na ono što su proživljavali u zemlji u kojoj su ranije živjeli. Kanada ih barem nije dočekala sa žilet žicom.
Kaos Kaira
