BERLIN Prosede razvikanog dokumentarista Alexa Gibneya igra na klasičnu strategiju odabira hrpe intrigantnih sugovornika koji pričaju o nekoj važnoj i velikoj stvari bez obzira iz kojeg je ugla promatrali i koju stranu zauzimali, bilo da je u igri Wikileaks ili Enron, sve to protkano brojnim footageom.

Takav je i njegov najnoviji dokumentarac »Zero Days«, uvršten u konkurenciju, u kojem se pozabavio fenomenom Stuxneta, kompjutorskog supervirusa otkrivenog 2010. koji se smatra najkompleksnijim virusom takve vrste, a iza kojeg navodno stoje američka i izraelska vlada da bi u programu kodnog imena »Olimpijske igre« sabotirale iranski nuklearni program, čime su otvorile Pandorinu kutiju cyber rata.

Glavni akteri priče su CIA, NSA i vojni »Cyber Comand« te neizostavni Mossad.  Naravno, Mrs. Clinton sve to opovrgava, kao i političari koji se prave da o tome ništa ne znaju i nitko od njih ne želi preuzeti odgovornost.  Svi znaju i nitko ništa ne zna. A i da znaju, ne bi nam ništa rekli, kako to kaže jedan od autorovih sugovornika. No meta tog kompjutorskog crva nije bio samo Iran, već se on počeo nekontrolirano širiti i u drugim zemljama, paralizirajući njihovu infrastrukturu.

Danska komuna

Da bi paradoks bio veći, upravo je SAD »poklonio« Iranu prvi nuklearni reaktor, dok je na vlasti bio njegov saveznik šah Reza Pahlavi. »Priroda života je da dobro i zlo žive jedno pored drugog. Ne možeš uvjeriti fanatika da je ljubav ta koja oslobađa« – kaže neimenovani  Mossadov agent u ovom na trenutke konfuznom komadu koji se može promatrati i kao prokleto napeti cyber triler, u kojem »Matrix« susreće Jamesa Bonda, sa svojim haktivistima, djetlićima u lovu na cyber crve i antivirusnim detektivima. Primijeniti taktiku terorista da bi ih se porazilo.

To je strategija koja se povlači čitavim Gibneyevim filmom. Čudi nas jedino da u našim internetskim tabloidima još nije osvanuo neki bombastični naslov u stilu »Nevjerojatno! IS se dokopao Stuxnet kopije!«

Opijeni od hrpe informacija koje nam je servirao Gibney, spas pronalazimo u »Komuni« Thomasa Vinterberga, koja na neki način reciklira motive Moodyssonova filma »Zajedno«. Priča je inspirirana autorovim nekonvencionalnim djetinjstvom sredinom sedamdesetih u kojem je bio okružen »genitalijama, pivom, orgijama, akademskim raspravama i osobnim tragedijama«.  

Priča je to o profesoru arhitekture koji od oca nasljeđuje staru kuću sjeverno od Kopenhagena. Na nagovor svoje žene, poznate urednice TV dnevnika (glumi je uvijek izrvsna Trine Dynholm koju smo nedavno vidjeli u sjajnoj danskoj TV seriji »Nasljednici«), oni će pozvati prijatelje da dođu živjeti s njima, kako bi prekinuli bračnu monotoniju. No njihov ionako krhki i labavi brak biva doveden u pitanje kad se muž zaljubi u svoju studenticu, jednu od pripadnica njihove komune.  Vinterberg se dakle vraća na obiteljski teritorij koji mu najbolje lezi (»Festen«), samo što to sada čini puno ležernije i sumanutije.

Francuski tandem

Genitalijama u krupnom planu bili smo okruženi u prvih petnaest minuta neodoljivog komada francuskog queer tandema Olivier Ducastel & Jacques Martineau (njihov ništa manje neodoljivi »Drole de Felix« nedavno je bio prikazan na HRT 3). Riječ je o senzualnom i nimalo pornografskom prizoru gej orgije kojom počinje njihov najnoviji film rivetteovskog naziva »Theo et Hugo dans le meme bateau«, podnaslovljen kao »Paris 05:59«, iako u njemu ima puno više Rohmera.

To vrijeme označava sat u kojem ćemo se rastati od njegovih junaka iz naslova filma, nakon što s njima provedemo 97 minuta, od trenutka kad su izašli iz pariškog kluba u kojem su se spojili njihovi pogledi, a potom i znojna tijela, kad se počinju zbližavati, shvativši da ne mogu živjeti jedan bez drugog.

No žudnju će nakratko ugroziti saznanje da jedan od njih nije bio tijekom seksa zaštićen, iako je HIV pozitivan. Zato nakon izlaska iz pariškog kluba odmah odlaze u najbližu bolnicu na testiranje. Njihova ranojutarnja šetnja praznim pariškim ulicama nešto je najljepše i najemotivnije što smo dosad vidjeli na Berlinaleu, naročito njihov razgovor sa ženom koja odlazi na posao prvim jutarnjem metroom. I doista, možda bi takav izgledao Rohmer da se pozabavio gej likovima i njihovim nesigurnostima, minus orgije.

Problemi neurotične generacije

Na Berlinale se nakon »Frances H« vraća i Greta Gerwig, sada u najnovijem filmu Rebecce Miller »Maggie’s Plan« (autorica je kći slavnog dramaturga Arthura Millera). No dok joj je njen muž Noah Baumbach u »Francis H« praktički poklonio čitav svoj film, njenu dominaciju i prisutnost ovdje će izbalansirati Julianne Moore i naročito Ethan Hawke, kao duhovni otac recentne amerindie produkcije.

Gerwig je naravno tu poput nekog monolita, sa svojim kaputima, vunenim čarapama i duhom nalik luzerskoj curi koji je pala u New York s nekog drugog planeta, negdje na pola puta između kvintesencijalne  Allenove i Truffautove heroine. Zato ona ipak ovdje nije apsolutna protagonistkinja koja vlada filmom, bez obzira na sve one selfieje i hommage koje Miller ispisuje Baumbachu, i na kojeg se izravno referira imenom i prezimenom, citirajući »Fantastični Mr. Fox«.

Ipak, ključ nije koliko je prostora u autoričinu filmu ostavljeno našoj voljenoj Greti, već koliko je prostora ostavljeno Rebecci Miller da nam ispriča sentimentalne probleme jedne neurotične (intelektualne) generacije.  Sve je to fino izbalansirano, napisano i izmjereno, s dostatnom dozom lucidne ironije i soundtrackom iz snova, od reggae genijalca Dandyja Livingstonea (»A Message to You, Rudy«) pa nadalje.