Reuters
Iranac Rafi Pitts voli snimati filmove o Americi – u Berlinu je pokazao naslov »Ja sam Nero« u kojem prati Meksikanca koji želi postati Amerikanac, a da bi to postigao, mora se kao dragovoljac prijaviti u američku vojsku
BERLIN Poput Ramina Bahranija, tako i Iranac Rafi Pitts voli snimati filmove o Americi. U uvodnim kadrovima njegova najnovijeg filma »Soy Nero« (Ja sam Nero), njegov junak priča basnu o slonu i mravu. Nakon što je mrav proveo ludu noć u seksu sa slonom, potonjem je tijekom snošaja zakazalo srce, pa mrav kaže – »Zbog jednog ludog seksa, sad ću čitav život morati kopati jamu za slona«. Dok on to priča, granicu nadlijeću americki helikopteri. Tko je u toj priči slon, a tko mrav, nije teško pogoditi. A zid na pješčanoj plaži koji razdvaja tu granicu, postaje zamjena za mrežu u odbojkaškoj utakmici. Meksikanci protiv Amera s druge strane zida.
Taj isti zid preskočit će jedan od članova meksičkog tima, Nero iz naslova filma, u potrazi za bratom. On živi sa ženom u luksuznoj vili na Beverly Hillsu, objasnivši Neru da je zaradio veliku lovu u narco corrido glazbenom biznisu. Maske ubrzo padaju kad se pojave pravi vlasnici vile kod kojih brat radi kao šofer i čuvar, dok je njegova partnerica njihova sluškinja koja je u gazdaričinoj odsutnosti posudila njene krpice.
Leejeva Lizistrata
Ali naš junak ne odustaje od sna da postane američki državljanin, što mu se može ostvariti samo ako se kao dragovoljac prijavi u američku vojsku. Tamo je on tretiran tek kao »vojnik sa zelenom kartom« (green card soldier). Druga inferiornija polovica filma prati njegovu afganistansku misiju i nije se puno odmakla od »Hurt Locker« retorike.
No, Nerovo sprdanje s crncem iz postrojbe kojeg oslovljava s »nigga with trigga«, što se potonjem nije svidjelo, fina je uvertira u najnoviji komad Spikea Leeja »Chi’Raq«, prikazan izvan konkurencije, koji nanovo vraća ovog autora u formu. Ovo je jedan od njegovih ponajboljih filmova – inspiriran je Aristofanovom »Lizistratom« koju je transponirao u Chicago danas. Ona sada postaje cura spartanskog vođe, repera Chip’Raqua, čije trojanske protivnike predvodi Kiklop (Wesley Snipes s crnim povezom preko oka). »No peace, no pussy« – njen je credo.
Njene vruće hlačice ultimativni su eros po mjeri političke kampanje Berieja Sandersa, čiju ideologiju na neki način utjelovljuju propovijedi svećenika Johna Cussacka (»Otišli smo od trećerazrednih škola do hi-tech zatvora«), ali i sam Lee koji nas pokušava podsjetiti da je u zadnjih petnaest godina u Chicagu poginulo 7.356 ljudi u nasilnim okršajima, trostruko više nego u Iraku u istom razdoblju, zbog čega je taj grad prozvan američkom prijestolnicom smrti.
Duhovni Kinezi
Čak dva izvrsna kineska komada imaju naglašenu duhovnu komponentu. U filmu Yanga Chaoa (»Crosscurrent«) uvrštneom u konkurenciju, pratimo tri etape putovanja mladog kapetana rijekom Yangtze kako bi oslobodio dušu umrlog oca, ali i pronašao ljubav života. Iako njegovi krajolici, od neizostavne Tri brane do tibetanskih potoka, na prvi pogled igraju na estetiku Jie Zhang-kea, oni se nekako više doimaju poput oživjele reportaže National Geographica, gdje se snovi i uspomene isprepliću s pričama o duhovima, vizijama, stihovima i prosvjetljenjima, ali i opskurnijim pasažima, obavijenima maglom koja se uzdiže iz rijeke.
S druge strane, film »Život nakon života« u režiji Zhanga Hanyija, prikazan u paralelnom »Forumu«, puno je siroviji, ali i autentičniji. Zato se upravo Zhang-ke potpisuje kao njegov producent, shvativši da ovdje ipak nije riječ o njegovu imitatoru, već o krajnje originalnom i samosvjesnom autoru. Njegov lik dječaka priča glasom mrtve majke i kaže da će se opet vratiti, ali nakon što presadi drvo koje raste ispred njegove sada napuštene i trošne kuće. Ali gdje ga presaditi kad cijelo područje u kojem raste, živi svoje posljednje dane? Voćnjak dječakova oca već je prekriven prašinom, a zemlja je bolesna i žuta zbog obližnjeg rudnika. Zato krajolik kojim oni tumaraju postaje zemlja duhova. Tužna je to priča o duhu koji se vraća u svoj dom, ali tamo nije našao ništa.
