Osvrt na knjigu

Željka Horvat Čeč - »Ronjenje na dah«: zbirka bolnih i odlično prepričanih iskustava

Marinko Krmpotić

Foto KRISTINA BARIŠIĆ

Foto KRISTINA BARIŠIĆ

Da bi se čitatelj lakše snašao u tom košmaru, autorica je roman podijelila u sedam dijelova od kojih je svaki vezan uz neku od ustanova u kojima boravi i koje ne naziva službenim imenima, već su to Crvena zgrada, Žuta kuća i Siva zgrada



Ronjenje na dah krajnje je zahtjevna aktivnost (i sport) u okviru koje se čovjek fizički i psihički napreže do krajnjih granica – pluća i glava »pucaju«, tlak raste do granica opasnih po život, volja se povlači pred strahom, strah se pretvara u paniku, na korak si od nesvjestice koja može značiti i smrt… Sve se to događa i u moćnom romanu koji je riječka književnica Željka Horvat Čeč nazvala baš »Ronjenje na dah«. Samo što u njezinoj priči nije riječ ni o kakvom sportu, već iznimno detaljnom i literarno vrlo dojmljivom opisu psihičkih i fizičkih muka koje njezina neimenovana protagonistkinja trpi godinama posjećujući razne ustanove koje brinu o liječenju psihe.


Povijest bolesti nesretne protagonistkinje ovog »ronjenja« duga je i raznovrsna. Sve kreće od epilepsije koja je prati od djetinjstva i okidač je brojnih nevolja, muka i patnji pri čemu se, logično, razvija i depresija u raznim oblicima, a na nju se godinama dodaju i mnoge druge psihičke boljke što pak sve vodi i u prečeste pomisli na suicid, autodestruktivnost te općenito neuravnoteženo psihičko stanje zbog kojeg ona itekako pati, ali se ne želi predati, kako zbog sebe, tako i zbog supruga i tri kćerkice koje imaju u tom braku. Zato čim sama osjeti krizu, ili to opasno stanje prepozna njezina obitelj, slijedi odlazak na liječenje u neku od specijalizirnih ustanova u Rijeci ili Zagrebu. I o boravcima u tim ustanovama, o liječenju i svemu što ga prati, govori »Ronjenje na dah«.


Uranjanje u psihu


Da bi se čitatelj lakše snašao u tom košmaru, autorica je roman podijelila u sedam dijelova od kojih je svaki vezan uz neku od ustanova u kojima boravi i koje ne naziva službenim imenima, već su to Crvena zgrada, Žuta kuća i Siva zgrada. Ovisno o stanju psihe ona je upućena, ili samostalno odlazi, u neku od njih te nam potom prenosi što se sve za tih boravaka tamo događalo. Naravno, u prvom je planu njezino psihičko stanje pa nam autorica detaljno prenosi misli svoje junakinje, njezine pokušaje analize vlastite psihe i borbe za pobjedu nad udarima depresije, muke i boli nakon snažnih epileptičnih udara, psihičke krize koje znaju završiti brutalnim samoozljeđivanjem, muke s prehranom, noćne more… No, puno je tu i vjernih opisa njezinih supatnika, ostalih pacijenata koji često nastoje pomoći jedni drugima, kao i opisa rada psihologa, psihijatara i liječničkog osoblja koje nastoji pomoći što je više moguće.





Uvjerljive slike teškog psihičkog stanja i detaljno uranjanje u psihu realizirano je iznimno snažnim opisima i rečenicama koje istodobno nude i puno emocija i puno realnih, gotovo dokumentarističkih podataka čemu svakako pripomaže i desetak u tekst umetnutih fotografija koje prate radnju dodatno pojašnjavajući rečeno pa tako imamo nekoliko slika vlakova koji su junakinji prvi na pameti kad pomisli na samoubojstvo, tu su i slike narukvica koje je nosila u tim ustanovama, slika kreveta s remenjem, slika sobe u njezinom stanu u kojem stvara ovaj roman… Uz prozu autorica se povremeno okrene i lirici, pri čemu se često ponavlja istih trideset stihova koji su najava gotovo svakog epileptičnog napada. Uz to Horvat Čeč kao način izražavanja koristi i znakove za crtice (vertikalne, horizontalne), koji imaju funkciju naglašavanja određenog trenutka radnje, primjerice gubitka svijesti i slično. Sve je pak pisano u tzv. ich formi, kako zbog toga da se na taj način iskaže sve što glavna junakinja proživljava, tako i zbog činjenice da je u ovom moćnom romanu puno toga autobiografskog karaktera.


Kolaž nemoći


Nesretna protagonistica samu sebe naziva kolažom nemoći i razočaranja, a detaljno opisan proces liječenja, stanja psihe, opisi srama, straha, neizdrživih psihičkih pritisaka, potpune nesigurnosti i neizvjesnosti toliko su dojmljivi da ova knjiga može poslužiti svakom psihologu i psihijatru da »uđe« u svijet ljudi kojima nastoje pomoći u procesu ozdravljenja. Ukratko, »Ronjenje na dah« zbirka je bolnih i odlično prepričanih iskustava i analiza psihe osobe kojoj je pomoć nužna i koja tu pomoć nastoji obogatiti i svojim doprinosom u borbi za psihičko zdravlje. Ili, kako to lijepo u ime izdavača piše Drago Glamuzina: »Roman je snažan dokument jednog intimnog psihičkog i fizičkog raspadanja i pokušaja oporavka, u njemu se moždana trauma i ožiljci epileptičnih napada miješaju sa životnim traumama, a premda je pisan fragmentarno autorica uspijeva predočiti kompleksan karakter glavne junakinje. Riječ je o autentičnom, izuzetno dojmljivom i potresnom tekstu kakav dosad nije objavljen u Hrvatskoj.«


O autorici


Željka Horvat Čeč rođena je u Čakovcu 1986. Godine. Magistrirala je na studiju hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Organizirala je književne večeri u Čakovcu, Rijeci i Puli. Dobila je stipendiju (2008.) na Univerzitetu »Marie Curie Sklodowskej« te u Lublinu na istom univerzitetu završila Kurs humanisticzny (poljska kultura i civilizacija). Sporazumijeva se na nekoliko stranih jezika (engleski, slovenski, talijanski, njemački, poljski). Do sada je objavila »I zvijezde se smiju krhkosti« (Čakovec, 2005.), »Kauboj u crvenom golfu« (Zigo, Rijeka, 2010.), »Moramo postati konkretni« (VBZ, Zagreb, 2015.), »4 brave« (VBZ, Zagreb, 2016.), »Strogo mirovanje« (VBZ, Zagreb 2021.) te »Ronjenje na dah« (VBZ, Zagreb 2026.).


Članica je međunarodnog projekta Versopolis, kao i neformalne riječke književne skupine Ri Lit. Pjesme su joj prevedene na engleski, njemački, francuski i švedski. Trenutno živi u Rijeci, s dvanaest dijagnoza, jednim suprugom, tri kćeri i dva psa. Voli sarkazam, nogomet i stvarati nered. Navija za Arsenal, Rijeku i Green Bay Packers.


Izdavač o romanu


Željka Horvat Čeč iza sebe ima nekoliko zapaženih pjesničkih knjiga i romaneskni prvijenac »4 brave«, nedavno preveden na francuski i objavljen u Francuskoj i Kanadi. U »Ronjenju na dah« ulazi u prostor o kojem se još uvijek teško govori, bez uljepšavanja i pojednostavljivanja. Iza zaključanih vrata psihijatrijske ustanove, s rešetkama na prozorima, pratimo junakinju koja se suočava s posljedicama pokušaja suicida, epileptičnim napadajima, depresijom i noćnim morama. Kroz susrete s drugim pacijentima i liječnicima te svakodnevnu bolničku rutinu postupno se rekonstruira njezin život. No taj život nisu samo bolest i trauma. Tu su prijateljstva, ljubav i seksualnost – sve ono što u njoj nastavlja pulsirati unatoč dvadeset i dvjema tabletama koje uzima svakoga dana. U fragmentima se slaže kompleksan portret žene čije se fizičke i psihičke rane preklapaju, ali koja pokušava pronaći put prema oporavku.