WARNER BROS PROMO
U ovome filmu polazna apsurdna premisa postaje polazište za satiričan pogled na moć, odgovornost i potrebu pojedinca da kontrolira i vlastitu sliku i svijet oko sebe, no još više, priča je to o klimatskoj katastrofi
povezane vijesti
Bez obzira na to koliko se savjesni pretvarate da ste, hoćete se vozikati s najjeftinijim gorivom, hoćete da vam svjetlo gori, da vam grijanje i klima rade, hoćete jeftine karte za Mallorcu da pržite svijetle guzice na ležaljci. Hoćete zarezati dobar odrezak. Hoćete napuniti baterije mobitela, hoćete energiju da vam AI riješi upravo one probleme čijem pogoršavanju i sama pridonosi. Znate, vi hoćete slobodu za parazitiranje u udobnosti svojih neodrživih života. Vaša potražnja, moja ponuda – jer vi volite naftu – samo su neke od riječi koje u jednome dijelu filma »Digger« redatelja Alejandra G. Iñárritua razularenoj masi upućuje naftni tajkun Digger Rockwell, koji se suočava s posljedicama loših odluka koje utječu na cjelokupno čovječanstvo. Nizanjem tematema i problema suvremene civilizacije koji su neodvojivi i čine zamršenu mrežu čimbenika u određenoj je mjeri i najbolji pokazatelj ovog filma koji se zaista, kako za koga, može pokazati kao remek-djelo ili kao apsolutna katastrofa.
Svijet u kolapsu
Radnja ove crnohumorne satire usmjerena je na protagonista, ekscentričnog naftnog tajkuna Diggera Rockwella (Tom Cruise), najmoćnijeg čovjeka na svijetu čija potraga, paradoksalno, još uvijek nije završila, no prijeti joj stanka zbog katastrofe koju je moćnik zbog svojih postupaka izazvao. Suočen s posljedicama svojih nemarnih radnji – svijetom u doslovnom klimatskom kaosu – ne bi li dokazao da je spasitelj čovječanstva, Digger kreće u paničnu utrku s vremenom.
Ova naizgled apsurdna premisa i u filmu zaista opstoji kao apsurdna, no teren je za tematsko/problemsku nadogradnju koju čine pitanja moći, odgovornosti, kao i potrebe općenito pojedinca, ovdje moćnika, da kontrolira svoju sliku u javnosti, kao i cjelokupnu stvarnost. Zvuči li poznato, podsjeća na nešto iz naše iskustvene zbilje? Vjerojatno da, a to i jest bio cilj redatelja – uputiti na apsurdnost naše svakodnevice, sveprožimajućeg kapitalizma koji će od našega svijeta, nastavimo li ovako, ostaviti jedno veliko zgarište.

WARNER BROS PROMO
Linearna radnja filma, u kojem pratimo tajkuna u novonastaloj situaciji i ostale moćnike, u jednom trenutku zadobiva novu razinu pripovijedanja; i dalje pratimo osnovnu radnju, svijet u kolapsu te moćnike koji moraju smisliti rješenje za svjetski kaos i pažljivo odmjeriti svaku akciju, ne bi li ona (opet) bila usmjerena u njihovu korist, kao i paralelnu radnju, priču o nastanku kazališne predstave koja upravo i govori o onoj prvoj, osnovnoj situaciji. Naime, prvi dio filma funkcionira kao klimatska satira u kojoj Digger predstavlja pohlepu naftne industrije, predsjednik politički oportunizam, znanstvenik Ganesh njezin je glasnik i upozorava na ono nadolazeće, a prijeteća masa, ledenjak, predstavlja materijalizaciju dekadama lošeg činjenja planetu, kao i rezultat ignoriranja klimatske krize. Film stoga u određenoj mjeri ismijava one koji su cijelo vrijeme znali što rade, no ignorirali su vidljivo zbog moći i novca, kao da je to svojevrstan štit od onoga što pogađa sve, i bogate i siromašne.
Brehtijanski obrat
Prekinuta predstava zbog zaboravljena teksta trenutak je razotkrivanja prave pozadine svega; Cruise zapravo glumi Curtisa Marksona, glumca koji tumači Rockwella u kazališnoj predstavi »Fossil Fools« pa ona okvirna radnja koju gledatelj prati od samog početka zapravo nije stvarnost u filmu, nego predstava unutar nje. Takav neočekivan, gotovo brehtijanski obrat mijenja i gledateljsku perspektivu, pa prenaglašeni i gotovo karikaturalni likovi, začudna scenografija, kao i dijalozi koji se katkad čine umjetni zapravo su intencionalna redateljska odluka kojom satirizira situaciju u filmu, koja je pak istovjetna situaciji naše iskustvene zbilje. Film koji u svome uvodu opstoji kao trenutak klimatskoga klizišta postaje priča o priči, odnosno priča o nastajanju umjetničkog djela koje je reakcija na ono u filmu doslovno viđeno i proživljeno (retrospektivno pripovijedanje o svijetu koji je nastao nakon katastrofe). Riječ, je dakako, o mise en abyme postupku, pa s jedne strane imamo predstavu »Fossil Fools« koja daje pogled na Rockwellovo poricanje odgovornosti, a s druge film koji podrazumijeva samozavaravanje onih umjetnika koji misle da katastrofu epskih proporcija mogu pojasniti (jednom) predstavom.
Obratom koji se događa prije prve polovine filma, gledatelj biva izbačen iz kolosijeka, što ga zapravo obvezuje na promišljanje o njegovoj konstrukciji; od početno jasne situacije s katastrofom, do predstave o katastrofi koja je u nastajanju, gledatelj više ne prati samo situaciju s klimatskom krizom, već ima širu sliku, pa obraća pažnju na scenarističku vrijednost, njegovu tendencioznost, razlog za naglašene likove i začudan sivo-plavi izvanjski svijet, kao i na ekološku potku filma. Dakle, prvotno predstavljena satira kasnije biva rastavljena na proste faktore ne bi li se (pre)ispitao njezin učinak.
U samom procesu nastanka predstave leži esencijalno pitanje o tome kako umjetnost treba prikazati veliku katastrofu; s jedne strane redateljica želi nedvosmisleno uputiti na krivce te omogućiti publici da Rockwella ismije, dok Curtis Markson pokušava psihološki doznačiti čovjeka kojeg i tumači. Njihovo neslaganje stoga nije samo nesuglasica oko glumačke metode, već prijepor o političkoj odgovornosti umjetnosti glede opravdavanja moralno kvarnog pojedinca.
Ekološka potka
Predstava »Fossil Fools« u filmu tendencijski operira i kao politička farsa i kao prikaz jedne tragedije, pa ta napetost između smiješnog i tragičnog opstoji kao ton samog filma i kao etički kompas. Izazvani Galgenhumor subverzivnog je karaktera, jer moćnicima briše autoritet koji se »valja« ispod prenaglašenosti i karikaturalnosti nerijetko podcrtane u terminima kutova kamere ptičjom perspektivom. Uzmemo li u obzir ekološku potku filma, jasno je da se film čita i kao kritika ovodobne političke satire koja upire prstom u negativno, te tako zadaje promatračku moralnu poziciju. U ovome slučaju, recipijent je taj koji se osviješteno smije pohlepi i gluposti političara i moćnika, pa se baš zato redatelj pita koji učinak uopće ima takva satira, potiče li na promišljanje, stoga i na promjenu, ili jednostavno recipijentu u trenutku gledanja pruža osjećaj samo trenutačne intelektualne i moralne nadmoći, dok se onaj željeni, stvarni učinak gubi nakon što se upale svjetla u projekcijskoj dvorani punoj tragova nemarne publike koja bezglavo juri kroz život. Spomenute promjene pripovjednih razina prati i promjena ritma i tona filma, pa početna politička farsa prelazi u dramu o umjetničkom procesu.

WARNER BROS PROMO
Ako Digger poriče vlastitu odgovornost, niječe starost svoje ofucane mačke na izdisaju, političari usprkos katastrofi vjeruju u svoj spas i zadržavanje moći, Markson vjeruje da psihološkim razumijevanjem lika kojeg tumači može doći do neke dublje spoznaje o njemu, istine, sami kazališni autori vjeruju da predstavom uopće mogu prenijeti intenzitet katastrofe i shvaćanje njezine kompleksnosti te, najposlije, publika pak vjeruje da politička osviještenost oslobađa od odgovornosti, posve je jasno da je samozavaravanje prisutno na svim pripovjednim razinama filma. U suštini, i gledanje ovog politički angažiranog filma te shvaćanje njegove težine gledatelju daje odušak od shvaćanja svoje uloge u postojećoj krizi. Filmski usustavljena kriza figurira i kao kriza pripovijedanja – iako je jednostavna priča o katastrofi u ovome kompleksnom filmu svima razumljiva, mreža kompleksnih odnosa kao uzročnika te krize odveć je složena, pa je ono što je dio naše zbilje teško predočivo samo filmom ili umjetničkim djelom.
Izvrsna protetika
Da je ovom ulogom Tom Cruise ostvario najbolju ulogu u karijeri nije uopće sporno, a odabir njega kao glavnog glumca ima metafilmsku razinu. Naime, poznat po ulogama u akcijskim filmovima u franšizi »Nemoguća misija«, u kojim je većinu opasnih akrobacija izvodio sam, i Cruise je bio uključen u izvedbu. Kao što on već dugo osigurava spektakl nabijen adrenalinom, čime podupire skupoću raznih (akcijskih) projekata u filmskoj industriji, istovremeno se predstavlja i kao akcijska konstanta, oslonac i(li) spasitelj te industrije, a s druge strane je i Digger predstavljen kao spasitelj svijeta čiju je katastrofu sam izazvao. Uz izvrsnu protetiku Kazua Hira (za koju bi mogao biti i nagrađen), s promijenjenim držanjem, istaknutim teksaškim naglaskom i prenaglašenom gestikulacijom, Cruise ostvaruje izvedbenu dvostrukost; onu grotesknog tajkuna te glumca koji se snalazi u njegovoj/tuđoj koži.
Ono što je definitivno oznaka opće dekadencije u filmu jest Diggerova stara, bijela, ofucana mačka koja se čini da će svaki trenutak izdahnuti, koja u određenoj mjeri simbolizira i njegov odnos prema planetu. Iako je mačka bolesna, djeluje kao živi leš koji izaziva gađenje, Digger odbija prihvatiti činjenicu da je su joj dani (ili sati) odbrojani. Prihvatiti činjenicu da mačka nije besmrtna njemu bi bilo ravno priznavanju toga da njegova vlastita moć (i novac) imaju granice. Kao što i on i ostali moćnici misle da ih novac ili moć mogu sačuvati od katastrofe koja pogađa sve, tako i u ovom slučaju Digger smatra da novac i moć mogu odgoditi onu neizbježnu terminalnu fazu. Baš zato ofucana mačka groteskni je i bizaran minijaturni znak cjeline koja propada pred njegovim očima, a smrad mačke koja ne može kontrolirati svoje biološke mehanizme ekvivalent je jačini smrada svijeta koji se simbolično osjeti iz Diggerova naftnog postrojenja.
Razlika između dvaju svjetova u filmu, između predstave i prostora iza/iznad pozornice naglašena je i vizualno, pa vlada sivo-plava paleta boja, a grandiozne kulise i naglašeno umjetni prostori predstave suprotstavljeni su nešto toplijim tonovima prizora izvan nje (fotografiju potpisuje Lubezki, a scenografiju Gassner). U dosluhu s idejom filma koja sugerira svijet u raspadu i nakon raspada je i glazba koja sugerira ponešto zaglušujuću atmosferu, u određenoj mjeri i nelagodu, te je konektirana na idejnu postavku filma o kritici/satiri/ uz prenaglašenost i(li) karikaturalnost koja intencionalno inicira gledateljsku diskonekciju.
Spektakl za društvo spektakla
Posebno valja istaknuti centralnu scenu Diggerova obraćanja razularenoj masi koja svojom bjelinom opstoji kao kakva eshatološka vizija, moralna opomena ili memento o posljedicama čovjekova činjenja. Protagonistov govor podsjetnik je na to da je život na Zemlji povezan s fosilnim gorivima, priuštivim putovanjima, tehnološkom infrastrukturom i, dakako, nekontroliranom potrošnjom energije, a time i prirodnih resursa. No njegovo konstatiranje da je potražnja mase, drugih, znači i njegovu ponudu, zapravo je prebacivanje odgovornosti s industrije, korporacija na pojedinca, čiji su izbori (i) ograničeni infrastrukturom i tržištem koje su te iste kompanije oblikovale. Krivnja je stoga kolektivna.
Spomenuti je govor također bitan jer razotkriva i ranije (na početku filma) naznačenu nazivnu simboliku; naime, engleska riječ digger vezuje se uz lopatu od deset centi kojom je njegov djed pobjednički (a Majka Priroda, reći će Digger, voli pobjednike) udario po crnom zlatu. Istovremeno, digger je onaj koji kopa, izvlači naftu, prirodni resurs u ekonomsku, a time i političku moć. Što dublje kopa, to više i dublje prodire u zemlju, rastvarajući rupu koja usisava svijet. A onda kad problem nastane, kontrola štete, manevriranje plovila u nemirnome moru predstavlja se kao uspješno vođenje.
Film se tematski nadovezuje na Iñárrituove prethodne uratke, kojima Iñárritu propituje nestabilnu granicu između umjetnosti/izvedbe i stvarnosti, ego umjetnika, te potrebu da pojedinac vlastiti život pretvori u neko grandiozno djelo. U ovome filmu polazna apsurdna premisa postaje polazište za satiričan pogled na moć, odgovornost i potrebu pojedinca da kontrolira i vlastitu sliku i svijet oko sebe, no još više, priča je to o klimatskoj katastrofi, potrošačkoj suodgovornosti za to/takvo stanje, političko licemjerje te umjetnički ego. Film je stoga intrigantna i subverzivna slika naše civilizacije koja katastrofu pretvara u spektakl. No, nismo li u društvu spektakla nad kojim se nadvio gusti dezinformacijski oblak u kojem se one poznate granice koje počivaju na raznim vrijednostima polako brišu? Spektakl je to za (naše) društvo spektakla u kojem postoje dobri i loši glumci, no, šekspirijanski, svi su – glumci.