Katica Pavletić sa slikom svog nestalog oca / Foto Bruno Jobst
Čekam 35 godina. Tko će tražiti moga tatu kada mene više ne bude, pita se Vukovarka Katica Pavletić, koja puna tri i pol desetljeća pokušava pronaći posmrtne ostatke svog oca
povezane vijesti
Katica je prošle godine, stojeći nad otvorenom grobnicom, bila uvjerena da je napokon pronašla oca, no među identificiranim žrtvama bio je njezin polubrat Zorislav Gašpar, ubijen sa samo 20 godina.
Oca Damjana nije bilo, a danas, gotovo 35 godina poslije, Katica otvoreno govori o razočaranju načinom i trajanjem potrage za nestalima, strahu da vrijeme istječe i boli koja nikada ne prestaje.
Svakoga dana, prolazeći cestom pokraj Ovčare, Vukovarka Katica Pavletić ponovno se susreće s istim pitanjem. Je li njezin otac negdje tu, možda svega nekoliko stotina metara od ceste kojom prolazi?
– Meni je bolan svaki dan jer prolazim pored Ovčare i mislim – tu je negdje, a ne znam točno gdje, govori Katica, ne mogavši zadržati osjećaje tuge i bola.
Njezin otac Damjan Samardžić, poznatiji kao Veliki Bojler, jedan od zapovjednika obrane vukovarskog Sajmišta, nestao je nakon pada Vukovara. Dana 20. studenoga 1991. odveden je iz vukovarske bolnice, a prema svjedočenjima posljednji put živ je viđen na Ovčari.
Od tada njegova kći traži odgovor. Ne čeka da se otac vrati živ već čeka da se pronađu njegovi posmrtni ostatci kako bi ga dostojanstveno pokopala i napokon dobila mjesto na kojem mu može zapaliti svijeću.
– Dok ne pokopam oca, za mene rat nije završio, kaže Katica dodavši da je postala majka četvero djece, dočekala unuke, radila, stvarala i živjela, ali nikada nije prestala tragati za ocem.
Sjećanja na oca
– Posljednji razgovor s ocem nikada neću zaboraviti. Imala sam 19 godina, bilo je to u svibnju 1991., kad je Vukovar već živio u strahu od rata. Sjećam se i slike oca koji je na ramenima nosio mlađeg brata Marka.
Nitko tada nije mogao naslutiti da će to biti naš posljednji susret, prisjeća se gledajući neprestano u jednu od rijetkih fotografija oca Damjana.
Kada govori o ocu ne govori samo o ratnom zapovjedniku već ga se sjeća kao veselog i društvenog čovjeka, lovca, ribiča i bećara kojega su poznavali brojni Vukovarci i Bogdanovčani. Pamti djetinjstvo u Bogdanovcima, njegove šale i nestašluke zbog kojih ju je znao naganjati po selu.
– Volim slušati o njemu i saznati nešto novo. Ja sam ipak imala privilegij da bude uz mene do moje 19. godine. Ovdje ima previše djece koja svoje očeve uopće ne pamte, podsjeća Katica.

Damjan Samardžić, poznat kao Veliki Bojler posljednji put živ je viđen na Ovčari
Prema njezinim riječima, Damjan Samardžić prije rata bio je privatni autoprijevoznik, imao je vlastiti plavi kamion, a početkom ratnih napetosti uključio se u organiziranje obrane, nabavu naoružanja i logističku opskrbu Vukovara.
Kad je krenuo napad na grad, Srbi iz Negoslavaca raspisali su nagradu za Damjana, i tko ga nađe, živog ili mrtvog, dobit će 35.000 maraka.
– Bio je među zapovjednicima obrane Sajmišta, jednog od najtežih vukovarskih bojišta. Posebno se istaknuo u osiguravanju hrane za branitelje i stanovnike opkoljenog grada.
Znala sam, tko ga uhvati, nema mu spasa. Sjećam se da je 2001. ili možda 2002., gospodin Dedaković, Jastreb, izjavio – da nije bilo Damjana, grad bi bio gladan, ističe Katica.
Prema svjedočenju njegova suborca koje je slušala, Katica napominje kako je otac Damjan posljednje dane prije pada grada proveo u bolnici, gdje je čuvao i trojicu zarobljenih i ranjenih neprijateljskih vojnika kako im se ne bi ništa dogodilo.
Dugogodišnje čekanje Katica danas sve teže podnosi. Posebno je ogorčena načinom na koji se, prema njezinu mišljenju, provode istraživanja mogućih grobnica.
Tijekom godina dobivala je različite informacije o mjestima na kojima bi se mogli nalaziti očevi posmrtni ostaci. Spominjala su se svjedočenja o njegovu zlostavljanju i ubojstvu, premještanju tijela te moguća grobnica kod hangara na Ovčari.
Katica govori i o sudskom postupku u Beogradu, u kojem se, prema njezinu kazivanju, raspravljalo o ubojstvu njezina oca. No, unatoč svim informacijama koje su se pojavljivale, Damjan nije pronađen.
Moglo se učiniti više
Posebno ju je pogodilo kada su nakon dugogodišnjeg čekanja na području kanala kod Ovčare pronađeni posmrtni ostaci nekoliko žrtava. Tada je, kaže, nadležnog ministra upitala zašto se na istraživanje te lokacije čekalo toliko dugo.
– Pune 34 godine čekam da prekopate kanal kod Ovčare, poručila je tada političarima koji su došli u obilazak grobnice.
Odgovor da se istraživanja provode na temelju dojava i indicija, a ne nasumičnim iskapanjem, nije je umirio.
– Zašto ne kopate cijeli kanal, cijelu Ovčaru, pa sve, prekopajte, negdje ćete naći. Ako ne, onda ćemo znati da nisu tu, pa ćemo tražit negdje dalje, govorila je Katica onima koji su zaduženi za traženje nestalih.
Katica smatra da se tijekom gotovo 35 godina moglo učiniti znatno više. Želi da se temeljito provjere područja na kojima bi se mogli nalaziti posmrtni ostaci nestalih, kako bi obitelji napokon dobile odgovor ili znale gdje nastaviti potragu.
– Ja čekam 35 godina, a vi čekate dojavu. Meni vrijeme postaje sve važnije. Za 20 godina mene možda neće biti. Tko će tada tražiti moga oca? Zašto čekati? Imam 53 godine, moja djeca su u Njemačkoj, tko će mog oca tražiti ako mene više ne bude, pita se Katica.
Posebno ju je pogodila informacija da bi istraživanja na Petrovačkoj doli mogla trajati još pet godina.
– Jedan dan je predugo, a ne još pet godina. I onda prođe pet godina i kažu – evo, nismo ga našli. A ja čekala pet godina, probire po glavi Katica.
Najpotresniji trenutak njezine dugogodišnje potrage dogodio se prošle godine, kada je pozvana na Ovčaru, na mjesto novog pronalaska posmrtnih ostataka. Do tada je nikada nisu pozvali da dođe nad otvorenu grobnicu. Zato je sam poziv u njoj probudio golemu nadu. Mislila je – zašto bi zvali baš mene ako nisu pronašli tatu?
Na Ovčaru je stigla sa suprugom. Pred njom su bili posmrtni ostaci. Promatrala je odjeću, obuću i tjelesnu građu pronađenih osoba. Sjećala se kako je njezin otac bio odjeven. Plave košulje, hlače na crtu, njegova stasa i odjednom je povjerovala da ga vidi.
– Vidjela sam tatu. Kažem suprugu – ovo je moj tata, sto posto, bila je potpuno uvjerena.
Tražila oca, pronašla brata
U tom trenutku, nakon više od tri desetljeća neizvjesnosti, činilo joj se da je pronašla ono za čim je tragala gotovo cijeli život.
– Nazvala sam brata Marka u Australiju i rekla mu – pronašli su ga. Marko, pronašli su nam tatu. No, uslijedilo je novo razočaranje. Među pronađenima nije bio Damjan Samardžić. Identificiran je njezin polubrat Zorislav Gašpar, kojega je obitelj također tražila desetljećima.
Tate ponovo nije bilo. Na službenoj identifikaciji sam se slomila. Ponavljala sam samo – hoću svog tatu – prisjeća se tog novog teškog trenutka i suočenja s činjenicom da se potraga nastavlja.
Njezin polubrat Zorislav Gašpar, poznat kao Gašo, imao je tek 20 godina kada je ubijen na Ovčari. U lipnju 1991. napustio je JNA i pridružio se obrani Vukovara. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su nakon 34 godine, zajedno s ostacima francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera i drugih žrtava.
Za Katicu je pronalazak brata značio kraj jedne bolne potrage, ali istodobno i novu bol. Posebno ju je pogodila činjenica da se u javnosti mnogo više govorilo o Jean-Michelu nego o drugim pronađenim braniteljima.
– Ničiju žrtvu ne želim umanjiti, nemam ništa protiv Jean-Michela i svaka njemu čast, došao je i branio grad. Ali u istoj rupi, na isti način je pronađen i Zorislav. Prilikom identifikacije rekli su nam da je Zorislav imao brojne prijelome kostiju i prostrijelne rane.
On je s 20 godina ubijen na Ovčari, nakon 34 godine pronađen, a grad to ne zanima. Pa što, on je samo jedan od mnogih. Meni nije, Zorislav je branitelj kao Jean-Michel, kao i tata, govori ne mogavši prihvatiti da imena pojedinih žrtava ostaju u sjeni drugih.
Za nju je svaka žrtva jednako vrijedna i smatra da svaka obitelj zaslužuje da se njezina bol poštuje.
– Vjerujem da svakoj obitelji njegov član nije samo jedan od ubijenih na Ovčari. To su roditelji, otac, brat, sin, suprug, nebitno – naglašava.
Tijekom dugogodišnje potrage doživjela i neke neugodne situacije koje su joj dodatno produbile bol. Nakon pronalaska posmrtnih ostataka drugih branitelja, u javnosti su se pojavile netočne informacije da je pronađen i njezin otac.
Na jednoj je službenoj objavi, tvrdi, bila je postavljena Damjanova fotografija uz podatke o drugom identificiranom branitelju.
– Molim vas, maknite to, moj tata nije identificiran, morala je osobno tražiti jer drži da za obitelj koja desetljećima čeka vijest o nestalom članu takva pogreška nije običan propust.
Svi branitelji su jednako važni
Upravo zbog osjećaja da se njezin otac sve manje spominje, zajedno s bratom Markom odlučila je snimiti dokumentarni film »Damjan Samardžić, čuvar Vukovara«.
– Želim da javnost upozna čovjeka koji je sudjelovao u obrani i opskrbi grada, da se zapamti njegovo ime i da se njegova fotografija više nikada ne zamijeni s nečijom drugom. Smatram da je Damjan zaslužio barem simbolično priznanje grada i države.
Meni je jako žao što moj tata nikad od nijednog predsjednika, premijera ili bilo koga nije dobio čak ni zahvalnicu, da se zna da je on nekad živio u ovom gradu, ističe Katica ne tražeći pri tome da njezin otac bude važniji od drugih branitelja već samo želi da njegova žrtva bude prepoznata.
Jednako govori i o bratu Zorislavu, ali i drugim braniteljima čija su imena, po njezinu mišljenju, danas široj javnosti gotovo nepoznata. Za nju se poštovanje prema žrtvama ne smije mjeriti njihovom medijskom prepoznatljivošću.
Jedna od Katičinih najvećih bojazni jest da će istina o sudbini njezina oca nestati zajedno s ljudima koji možda znaju gdje su skriveni posmrtni ostaci. Prisjetila se jedne žene za koju su istražitelji sumnjali da bi mogla nešto znati o Damjanovoj sudbini.
– Vjerujem da je ona možda imala informacije, ali ih nikada nije podijelila. Umrla je, a pitanje je ostalo bez odgovora. Prolaze godine, ljudi koji su svjedoci, koji znaju, umiru, a mi naše roditelje i članove obitelji ne možemo pronaći jer nema tko reći gdje su, naglašava svjesna da nije jedina koja čeka i da poznaje brojne obitelji čija je svakodnevica obilježena istom neizvjesnošću.
Svake godine iznova posebno joj je teško u ovo doba kada kreće priprema za obilježavanje Dana sjećanja na slom junačke obrane Vukovara. I ove godine njezina je poruka upućena onima koji znaju nešto o onima koje još mnoge obitelji traže puna tri i pol desetljeća.
– Ako imate neka saznanja o osobama koje su ubijene, javite to i anonimno institucijama ili osobama koje traže svoje nestale. Olakšat ćete svoju dušu, a obiteljima pomoći da mogu sahraniti svoje voljene.
Ja tražim mogućnost da pokopam oca, da počiva na Memorijalnom groblju u Vukovaru, pokraj Zorislava Gašpara. Dok taj dan ne dođe, svijeću mu palim kod križa s vječnim plamenom, zaključila je svoju priču Vukovarka Katica Pavletić.
Uz Vukovar vezano 320 nestalih osoba
Hrvatska još uvijek traga za 1725 osoba, od kojih je 1341 nestalih odnosno čija je sudbina nepoznata i 384 smrtno stradalih za koje nije poznato mjesto ukopa. Na području Vukovarsko-srijemske županije traga se za 446 osoba, a uz Grad Vukovar i njegova prigradska naselja vezano je njih 320.
Gotovo svaka peta osoba za kojom Hrvatska još traga povezana je s Vukovarom. U proteklih deset godina istražene su 444 lokacije, pronađeno je sedam masovnih i 46 pojedinačnih grobnica, iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 235 osoba, a njih 108 koji su ranije ekshumirani identificirani su nakon više od 30 godina te su sveukupno riješene sudbine 343 osobe, od kojih njih 20 u ovoj godini.