Obitelj Špiranec: Ana, Marco, Darija, Francesco, Danijela i Matija / Foto Davor Kovačević
Ove neće ostati neobrane, ne ostavlja mjesta sumnji Francesco Špiranec
povezane vijesti
Godine 1935. u Pitomači se rodio Drago Britvić, pisac, novinar i tekstopisac nekih od najljepših pjesama zabavne glazbe što ih imamo. Godine 1980. na Splitskom festivalu klapa Šibenik prvi put je zapjevala bezvremenska klasik, pjesmu »Maslina je neobrana« kojoj je autor glazbe Dušan Šarac, a stihova Drago Britvić.
Čovjek rođen usred Podravine napisao je možda i najljepše stihove o maslini koja na obali raste. A godine 2026. usred iste te Podravine, tu negdje tik do Pitomače u kojoj se rodio Britvić, zasađene su prve podravske masline!
– Ove neće ostati neobrane, ne ostavlja mjesta sumnji Francesco Špiranec.
Pa se smješka dok zadovoljno gleda kako novinari u čudu gledaju njegov veliki maslinik posađen na polju uz Kladare. Istina bog, tih 4.000 sadnica, posađenih »na široko« na tri hektara zemlje, tek se prijete da će stabla biti, no prvo podravsko maslinovo ulje svejedno je već sada lako zamisliti.
E da, Francesco Špiranec, momče od 22 godine, pa još rođen u Italiji, koji je na tlu svojih roditelja odlučio saditi masline, tamo gdje ih nikada nije bilo. Bio je on vijest već prije koji mjesec, ne može čudo proći nezapaženo, ma mi smo ga se evo sada dočepali. Tko bi i ulovio onog koji je čas tu u selu Kladare, a čas usred Toskane.
– Garant je hipster neki s viškom novca, izletjelo novinaru u jednom trenu dok smo ga čekali.
Rođeni u Chiantiju
Mi na njivi, kad eto ti prema nama ide stari Deutz, traktor koji valjda i Franju Josipa pamti, a na njemu mladi Francesco i otac mu Matija. Nema tu ni h od hipstera!
– Dalmatincima kapa dolje. Oni se bore s maslinama zato što imaju kamen, nemaju vode. I istina je da treba sve uložiti u to, srce, dušu, da bi se ubrala ta maslina. Mi Podravci imamu tu blagodat da imamo zemlje, u startu će Matija.
– I onda zapuše vjetar, a maslina sama pada u bocu, ljubomorno će naš fotoreporter Dado kojem masline na kamenoj kosini rastu dolje na jugu, povrh kuća materina zavičaja.

Braća Marco i Francesco s ocem Matijom u akciji
– Nije baš tako. Borimo se i mi, okopavamo ih, ogrnjamo ih. Nova je to ovdje kultura, super intenzivna proizvodnja maslina, tako da se učimo, skromno će Matija.
Lijep je to uvod, ali teško je ovu priču ne započeti jednim posve logičnim pitanjem.
– Dobro, što je vama bilo?
Pri tom priznajemo Matiji još nešto, da nam je on tu i problematičniji.
– Dođe vam sin od 20 godina, kaže ja hoću saditi masline, i vi mu pomognete sa sredstvima, terenom, podrškom. Kako je to moguće, velimo.
– Mi smo se rodili u Chiantiu u Sieni. Tamo radimo za gazdu čiji je pradjed i izmislio formulu za Chianti. Tamo radimo vinogradarstvo i maslinarstvo, i tamo su tek sada prije nekih desetak godina počeli sa sadnjom superintenzivnih nasada, kreće Francesco.
U Italiji je rođen, baš kao i brat mu Marco. Pohađao je u Italiji poljoprivrednu školu, taman da shvati da superintenzivni nasadi imaju smisla, sve da ih tradicionalni maslinari teško prihvaćaju.
Ekstenzivni nasadi, uči nas, broje od 300 do 800 stabala po hektaru, intenzivni su oni sa 800 do 1.200 stabala po hektaru, a kada je 1.200 do 2.000 stabala po hektaru onda je to superintenzivni nasad.
– Vidio sam da to ide, da nije kako ljudi vele da bude roda, a ne bude kvalitete. Zadnjih se godine vidjelo da ima i roda i kvalitete, kaže Francesco.
Pa su zato njegove masline u redovima, pa imaju navodnjavanje, pa je tu prihrana točna s fertirigacijom…
– Maslinu možeš analizirati. Dođeš, recimo, šesti, sedmi mjesec, malo sve izanaliziraš, vidiš čega fali, na osnovu toga uvedeš prihranu i uspiješ dobiti puno veću kvalitetu nego tradicionalnim putem, ističe Francesco.
Zgoda iz ministarstva
Što bi se reklo, vrag mu nije dao mira. Prije tri godine posadio je iza kuće mali probni maslinik.
– Probao sam više vrsta, vidio koje su izdržljivije na zimu. Pa smo ovu godinu, početkom lipnja, posadili 4.000 komada, jednostavno će Francesco.
Jasno je tu u startu da išta tu nije slučajno. A bome nije ni posve neočekivana bila, na početku balade, zgoda njegova u Ministarstvu poljoprivrede.

Francesco – mozak operacije podravskog maslinarstva
– Čuo sam se s ljudima iz Ministarstva i svi su me pitali: »Kako to masline!? Tu ide lješnjak, a ne masline.« Rekoh: »Ajmo nešto novog!« Nije baš da sam se probudio jedno jutro i iz čista mira rekao: »Ajmo masline!«
Primio sam se prije toga kompjutera, telefona, gledao grafike, proučavao temperature zimi zadnjih 15 godina. Rekao sam i u Ministarstvu: »Mi u Italiji najbolje vidimo utjecaj klimatskih promjena, jer je Italija uska, a dugačka.«
U vinogradarstvu je tako prije 20 godina, tata to zna, falilo šećera. S juga se vozio koncentrirani šećer od vina. A sada moramo vina dealkoholizirati! U 20 godina se klima pomakla s juga Italije jedno 400, 500 kilometara put gore, put sjevera, objašnjava Francesco.
Ma, istina jest da mu Ministarstvu nisu znali, nisu mogli izračunati onu ekonomsku vrijednost da masline posadi, jer maslina na kontinentu jednostavno nije priznata kao ekonomska kultura.
– Pa su mi rekli: »Nemojte se vi miješati u to. Od Velebita nadalje mislite na žitaricu. Na masline će misliti Dalmatinci.« I rekoh, dobro, dokazat ću ja da uspijevaju, priča Francesco.
No, ako njima ovo uspije da ne bi cijela Podravina poludjela za maslinama!?
– Pa, već su me pitali mnogi da im posadim koju, smješka se Francesco.

On, međutim, prvo želi imati svoje pa da vidi što će biti za dvije, tri godine i prvog uroda.
– A poslije i sam razmišljam o širenju maslinika. I meni je u interesu da se poveća produkcija maslinarstva u Podravini, da možemo svi zajedno uljaru napraviti. Bude li nas više isplati se uljara, pa da imamo podravsko maslinovo ulje, veli Francesco.
– A ima li opcija B, ako ovo kojim slučajem i ne daj Bože ne uspije, na da nam vrag mira.
– Ima, jednostavno će, koliko i tajanstveno, Matija i Francesco.
Rijeka i Podravina
Pričaju njih dvojica taman tako da se čuje da su Podravci. A opet nije da nisu i Talijani.
– Što se te vi, provjeravamo.
– Podravci, k’o iz topa će Matija.
Priča je, kaže, jednostavna. Matija je dobrovoljno krenuo braniti zemlju 92. godine. Bio je osam mjeseci na bojištu. A onda kada su mu, kako kaže, prijatelji počeli pogibati, shvatio je da i nije rat za njega.
U Italiju je otišao bukvalno s namjerom da zaradi štogod, toliko da može automobil kupiti, da bude koji mjesec pa se vrati.
– No, očito sam se snašao tako da mi je bilo dobro i evo ostao tamo 30 i nešto godina, priča Matija.

I evo u vinogradarstvu radi tih 30 i nešto godina, baš kao i u maslinarstvu.
– Djeca su tamo odrasla. Svi to zajedno radimo, cijela obitelj, kaže.
Pri tom pokazuje rukom na drugog sina koji je taman »dojahao« na biciklu koji je tek mrvu mlađi od onog traktora.
– On vam ima curu u Rijeci, u povjerenju će Matija.
– Riječanka!? Oooo, sad moramo paziti što pišemo, velimo.
Smije se Matija, a smije se i Marco, onaj koji se vratio kući. On je tu jer njemu nema draže od Kladare.
– I on je taj koji uskače kad nam zatreba, kaže Matija.
Italija gdje je posao, Podravina gdje su podravske masline, pa Marco koji leti u Rijeku gdje je njegova Ana, pa Francesco koji ima djevojku Dariu koja je iz Ukrajine. Teško je to i pratiti, a kamoli svuda stići.
– A što na sve kaže Riječanka, pitamo Marca.
– Kaže da joj se sviđa Podravina, ali na dva dana, smije se Marco.
– A što kaže na ideju sadnje maslina u Podravini, pitamo.
– S tim se slaže, veli Marco.
Klonirana sorta
Obzirom da su u Italiji zaposleni, da su tamo momci odrasli, pitamo ih što im je Italija dala, jesu li i koliko su drugačiji od nas, recimo što se posla tiče.
– Jesu, puno. Što se poljoprivrede tiče mislim da su 20, 30 godina ispred nas. Primjerice, kad sam predložio ovu sadnju rekli su mi u nas da se tako gusto ne sadi, da se sadi pet puta šest.
U Italiji se tako ne sadi već 30 godina. Nema za to ekonomske računice, teško je naći radnike, prinos po hektaru je toliko nizak da se ne isplati. Pa se novo izmislilo, počeli su saditi na gusto, kazuje Francesco.

Prvi su, veli, s takvom sadnjom počeli Španjolci, već 80-ih. U Italiji krajem 90-ih. Metar i pol je između maslina ovih u Podravini, a četiri i pol metra između redova.
Tako je i u Italiji, valjda svugdje osim na jugu gdje se sadi i na gušće, jer ima više sunčanih sati. Što se prvog roda, prve berbe moglo bi ga biti za dvije godine. A prvo ulje?
– Nadamo se 2028. godine, veli Francesco.
Inače, sorta je, kaže, posebna, klon španjolsko-talijanski otporan i na sušu i na zimu.
– To je klon španjolske vrste koja puno rodi i talijanske koja je 1985. godine izdržala veliki mraz. Bilo je minus 18, sve masline su se posušile osim te vrste, kaže Francesco.
A što se očekivanja tiče, vjeruje Francesco da će početi sve s dvije do četiri tone prinosa, da bi raslo četvrtu godinu na pet do šest, a onda godinu poslije na sedam do osam tona po hektaru.
Računa Francesco na nekih 2.000 litara ulja po hektaru. Da pak sve dobije još ozbiljnije ruho, kazuje on kako ga kroz cijeli projekt prati velika španjolska tvrtka kojoj je itekako u interesu da maslinarstvo u Podravini uspije.

– Tako su i u Gruziji počeli saditi slične posebne vrste i klonove. Tehnologija je zadnjih 10, 15 godina strahovito išla naprijed, smislili su nove vrste otporne na zimu. A i ta zima nekad dobro dođe. Koda nas tako nema maslinove mušice. Nema otkud doći. S mora preletjeti do ovdje neće, mudro zbori Francesco.
– A kome kanite ulje prodati, kad ga bude, pitamo.
– Tu, u Hrvatskoj, kaže Francesco.
Francesco, Marco i otac im Matija. Kao tri mušketira.
– Samo, kud ste u poljoprivredu vi mladi otišli!? Mogli ste, što ja znam, igrati nogomet, velimo.
E tu se tek Špiranci od srca nasmijaše.
– Nogomet je problem, što se žena tiče, još dan-danas, na to će Marco, nekad ozbiljan nogometaš u Italiji, a danas junak lokalnog kluba NK Kladare.
Promocija u Rijeci
I da, nije baš da je u Italiji samo med i mlijeko kako se nama čini kad turistički odemo u prijestolnicu dobre hrane, mode, i donedavno nogometa.
– Svugdje svega ima, i negativnog i pozitivnog. Svatko treba odlučiti što mu se više sviđa, veli Marco.

Uz maslinarstvo, Marco je i junak lokalnog kluba NK Kladare
No, čovjeku sa strane jest zanimljivo da su se tako mladi dali u poljoprivredu. Francesco će reći da i nije čudo. Jer tamo gdje su u Toskani od malena su uz vinograde, maslinike.
Jest Toskana turizam, ali onaj ruralni koji bez domaćih proizvoda ne ide. Bez maslinova ulja pogotovo. Pa kako se u masliniku radi u Podravini, tako se odavno radi i u Italiji. Po povratku u Italiju čeka ih i tako berba.
– Sve se bere strojno, napominje Francesco, pri čemu fascinantno zvuči podatak da se ovih 4.000 stabala strojno može obrati u jednom danu.
Nije ni onaj traktor na kojem su se dovezli tu slučajno. Špricat će se masline kad novinari odu, popodne kad malo zatopli i osuši se lišće. Špricat će se bakrom i silicijom da stabljika očvrsti za zimu, objašnjava Francesco.
A onda sjeda na traktor da nam zorno pokaže što će to popodne raditi. Za to vrijeme s Matijom ponavljamo naučeno gradivo, slijepo vjerujući da valjda ove zime neće biti minus 15. Uostalom, veli Francesco, minus 18 nije bilo tu od 2012., i da je posadio masline 2013. već bi ih deset godina brao.

Zemlja je bila njihova, imaju je i još. Nije uopće teško zamisliti ovaj kraj da je prepun krošnji masline. Samo, kako će ulju ime dati kad bude u boci!?
– Podravsko, k’o iz topa će Matija.
Hoće li bit gorko ili meko? Više poput istarskog, ili poput dalmatinskog?
– Nema napisane teorije koja propisuje kako nešto mora biti. Sva ovisi, o sorti, o terenu, o tome kako je otvorena prema suncu, kako stoje redovi. Toliko ima toga što utječe na kvalitetu ulja da bi onaj koji bi otkrio preciznu formulu bio bogat čovjek po kojem bi se svi ravnali. Isto vam je i s vinom, pametno veli Matija.
Francesco će najprije reći kako u Italiji od juga do sjevera jedno četiri, pet uvjerenja vlada kakvo je to dobro maslinovo ulje. A zavisi, veli, i s čim se ulje koristi, pa ako je na kruhu, u salati ili uz ribu bit će laganije, a ako je s mesom bit će mrvu jače, gorče.
– Marco, promocija prvog podravskog ulja mora bit u Rijeci, zar ne, cimamo Marca.
– U Rijeci, prihvaća Marco.
Ana i on našli su se zahvaljujući njegovu poslu trgovačkog putnika. I evo Ana danas ulje nabavlja od Marca, za sada talijansko, a sutra podravsko. Jer, klima se mijenja, vrste se mijenjaju, laboratorijski klonovi maslina otporne na bolesti, zimu, sušu, sve su češći.
– Čudo je neko vidjeti kako ste vas trojica dobre volje. Poljoprivrednici su obično stalno u nekoj brizi, velimo.
– To je zato što ste došli prijepodne. Dođite popodne pa ćete vidjeti, na to će Marco.
Nema davno da su se »ubili« od posla. Jer, kako kaže Matija, u početku se ipak mora u masliniku dosta toga obaviti ručno.
Skladno društvance
Na pitanje koliko su članova obitelji upregnuli u ovaj projekt, odgovor je jasan.
– Imamo Ukrajinku, imamo Riječanku, bile su obje tu i vezale masline i kad su ih vezali Ana veli: »Bole me mišići za koje nisam ni znala da ih imam.«, pričaju momci
E da, njihove bolje polovice, mama Danijela, Ana i Daria. A pred kućom do koje smo prije povratka svratili i baka Marija.
– Što vi velite na masline u Podravini, pitamo je.
– Bumo vidjeli. To se kod nas nikada nije sadilo, na to će baka Marija.

Za stolom, dok se kava spravlja, i opet se čudimo tim silnim putovanjima iz grada u grad, činjenici da nikom to nije teško.
– Tajna je u rasporedu, veli Ana.
Pritom kaže i to da zna biti manje hladno tu u Podravini nego kod nje na Vežici kad bura zapuše. Smješka se na to i Daria, a ni mama Danijela nema ništa protiv ovakve definicije.
Pričamo o momcima kada su djeca bili, o tome kako je od malena Marco bio onaj zaluđen loptom, a Francesco onaj koji voli čeprkati po vrtu.
Pričamo o malenom mjestu u Italiji gdje žive i onoj televiziji što su je izbacili na dvorište za Svjetskog prvenstva u Francuskoj pa je cijelo susjedstvo tu dolazilo navijati što za Hrvatsku, što za Italiju. Skladno je ovo društvance, vidi se to.
– Ana, je li veće čudo da si u poljoprivredi ili da si u Podravini, pitamo Riječanku.
Zamisli se ona, a onda prizna: »U poljoprivredi.« Dodaje uz to i ono važno.
– Ali, nas dvije smo dobro prošle. Maslina i vino. Kud ćeš bolje, u svom će stilu Ana.
Elem, maslina je neobrana, napisao je onomad davno Drago Britvić. Skoro 50 godina poslije krug se zatvorio. U blizini rodne mu Pitomače raste maslina. Ma ova ne da neće bit neobrana, već će se obrat sve u jednom danu. Učinit će to stroj, a da ga i nema ovo društvo bi i to odradilo.
– Kad se onda ponovno vidimo, pitamo pred polazak.
– Za dvije godine, k’o iz topa će obitelj Špiranec, obitelj podravskih maslinara.