Foto Slavica Bakić
Dok masovni turizam mijenja lice katalonske prijestolnice, njezini knjižari bore se za opstanak prostora koji čuvaju sjećanja, okupljaju zajednicu i nude ono što nijedan algoritam ne može - ljudski susret
povezane vijesti
Ljubitelji romana španjolskog pisca Carlosa Ruiza Zafóna, osobito njegovog ciklusa »Groblje zaboravljenih knjiga«, dobro znaju priču o »tajnom hramu« u barcelonskom podzemlju, u kojemu završavaju knjige kojih se više nitko ne sjeća, koje je progutalo vrijeme, ali koje ondje nastavljaju živjeti čekajući novog čitatelja.
Taj svijet, skriven u uličicama Gotičke četvrti, postoji samo u mašti. No, stvarne čuvare knjiga može se pronaći u barcelonskim knjižarama. I oni ne čuvaju samo knjige, nego i život gradskih četvrti koje se mijenjaju pod sve snažnijim turističkim pritiskom.
– Uz Carlosa Ruiza Zafóna ne mogu ne spomenuti Mercè Rodoredu, Montserrat Roig, Eduarda Mendozu, Juana Marséa ili Carmen Laforet i njezin roman »Nada«.
Svi su oni zabilježili različita lica Barcelone. Slijedeći njihova djela, grad možete upoznati kao književni putnik, izvan uobičajenih turističkih ruta, noseći njihove priče u mislima.
Književnost nudi drukčiji doživljaj grada – ne samo njegove arhitekture nego i života, sjećanja i priča koje su ga oblikovale. Barcelona je velik književni grad, zahvaljujući svojim knjižarama, knjižnicama i piscima koji su ovdje živjeli, među njima i predstavnicima latinskoameričkog književnog booma, poput Gabriela Garcíje Márqueza i Marija Vargasa Llose.
Govori to Èric del Arco, suvlasnik barcelonske knjižare Documenta i predsjednik Udruženja knjižara Katalonije od 2022. godine.
Naš je sugovornik u priči o tome kako u jednom od vodećih svjetskih urbanih turističkih odredišta, koje je tijekom 2025. godine posjetilo čak 16 milijuna turista, odnosno prosječno gotovo 44 tisuće dnevno, danas opstaju knjižare i knjižari.

Èric del Arco
– Knjižare daju identitet mjestu i četvrti, potiču ljude na čitanje, razgovor i potragu za knjigama. Oko njih se stvara zajednica koja je istodobno bliska i iznenađujuće široka.
Upravo zato Barcelona, sa svojim posebnim četvrtima, pruža prostor brojnim malim, individualnim knjižarama, svakoj s vlastitim identitetom i odnosom prema zajednici, priča del Arco.
Cijena opstanka
Objašnjava kako je knjižar postao slučajno. Po zvanju je zapravo inženjer elektronike koji je 2014. godine na Facebooku vidio objavu u kojoj Josep Cots iz Documente traži nekoga tko bi vodio knjižaru.
– Nije iznio puno pojedinosti, ali odlučio sam se javiti. U tom trenutku vjerojatno mi je doista bila potrebna promjena u osobnom životu, premda nisam zapravo znao kakvu promjenu tražim.
Knjižara se pokazala kao prilika, bez ikakvih jamstava da će novi projekt uspjeti. Morali smo se, naime, preseliti na novu lokaciju, za što sam doznao tek poslije.
Tako je cijela priča zapravo bila niz mogućnosti koje su se otvarale jedna za drugom. Gledajući unatrag, mislim da je to bila dobra odluka, opisuje svoj put u knjižarstvo.
Documenta se do 2014. godine nalazila na adresi Carrer del Cardenal Casañas, u četvrti Ciutat Velli, povijesnoj jezgri grada. »U srcu Barcelone«, kako piše na plakatu kojim je bio najavljen njezin 35. rođendan.
Tada se preselila u Eixample, otmjenu barcelonsku četvrt širokih avenija i raskošne modernističke arhitekture koju je u 19. stoljeću oblikovala bogata katalonska buržoazija.
Dok šećemo knjižarom, del Arco objašnjava da su police, kao i sav ostali namještaj, sa stare adrese preseljene u novi prostor. Željeli su, kaže, tako sačuvati identitet knjižare koju su Josep Cots, još uvijek jedan od suvlasnika, i Ramon Planes osnovali 9. siječnja 1975. godine.
Prema del Arcovim riječima, u Barceloni djeluje nešto više od stotinu knjižara povezanih s knjižarskim udruženjem, dok ih je u cijeloj Kataloniji oko 300. Broj knjižara tijekom godina relativno je stabilan: neke se zatvaraju, ali istodobno nastaju nove.
Del Arco je optimističan, osobito jer mnoge knjižare opstaju dulje od prvih pet godina, što se smatra važnim pokazateljem održivosti poslovanja.
– Knjižara obično počinje kao mali posao. Ako raste, katkad zahvaljujući jasnoj ambiciji knjižara da je proširi, može postati važna knjižara u svojoj sredini. Drugi su knjižari sasvim zadovoljni prostorom koji imaju.
Problem je što održavanje male knjižare znači da knjižar na kraju radi u vrlo nesigurnim uvjetima. Ona svakako može biti održiva, ali često uz cijenu velikog osobnog odricanja knjižara koji ju je osnovao.
Kada se neka knjižara zatvori, nešto se, istina, u toj zajednici prekida. Ali uvijek postoji neka druga knjižara u koju možete ući, neki drugi knjižar kojega možete upoznati, pojašnjava del Arco.
Porast najamnine
No, opstanak knjižara ne ovisi samo o njihovim vlasnicima i čitateljima. Barcelona se već godinama suočava s posljedicama masovnog turizma koji mijenja svakodnevni život njezinih četvrti.
– U Barceloni je iznimno rijetko da je knjižar ujedno vlasnik prostora u kojem posluje. Kako turizam podiže najamnine, neke djelatnosti, osobito restorani, mogu platiti više od knjižara.
Mi prodajemo knjige po zakonom utvrđenim cijenama i postoji granica iznosa koji možemo izdvojiti za najam. Zbog toga se knjižare sve više potiskuju iz gradskog središta, opisuje suvremene izazove del Arco.

Prostor za druženje u knjižari Tòmiris
Ističe kako posljedice turizma, kojemu se sve više prilagođavaju povijesne četvrti, ne pogađaju samo knjižare te da su knjižari »dio jedne široke borbe«.
– Zatvaraju se slastičarnice, trgovine željeznom robom, nestaju kvartovske papirnice, tradicionalne trgovine odjećom i pozamanterije. Narušavaju se čitavi ekosustavi lokalne trgovine. To nije nešto što se događa samo u Barceloni, kaže del Arco.
Na tome, pojašnjava, rade i kroz Udruženje knjižara te primjećuju da javne vlasti počinju prepoznavati problem, ali zakoni koji uređuju ta pitanja ne ovise isključivo o lokalnim vlastima pa postoji stvarna udaljenost između svakodnevne stvarnosti koju žive lokalni trgovci i razine na kojoj se donose političke odluke.
Pitanje opstanka knjižara tako postaje dijelom mnogo šire rasprave o budućnosti Barcelone, grada koji nastoji pomiriti gospodarske koristi od turizma s potrebama svojih stanovnika.
Gradske vlasti pritom nastoje različitim mjerama očuvati tradicionalnu trgovinu i kulturni identitet pojedinih četvrti. Kada je riječ o knjižarama, Grad je ove godine predstavio program potpore knjižarama vrijedan 850 tisuća eura. No, koliko takve inicijative doista mogu pomoći knjižarama da opstanu u prostorima u kojima su desetljećima gradile svoje zajednice?
– Snažna mreža knjižara daje snagu i gradu i zemlji. Grad s knjižarama bolji je grad od onoga bez njih. One donose raznolikost, obogaćuju kulturni život i povezuju ljude, kaže naš sugovornik.
Taj barcelonski model, mišljenja je, trebao bi pomoći nadahnuti i druge katalonske gradove, a potencijalno i gradove drugdje u Europi.
– Naša je glavna preporuka vrlo jednostavna: kad god javne ustanove trebaju kupiti knjige, trebale bi ih kupovati u lokalnim knjižarama. To vrijedi i za javne knjižnice i za škole.
Kada bi sve javne ustanove u Kataloniji kupovale knjige u najbližim knjižarama, mnoge druge mjere potpore postale bi suvišne. Javna uprava trebala bi predvoditi vlastitim primjerom, umjesto da knjige nabavlja izravno od nakladnika, distributera ili velikih internetskih platformi.
Pritom ne bi nužno trošila više novca jer knjige u Španjolskoj imaju fiksne maloprodajne cijene, ističe del Arco. Lokalna uprava mogla bi pomoći u rješavanju i drugog velikog problema – cijena najma poslovnih prostora.
Del Arco smatra da bi jedna od mogućnosti bila da gradske vlasti kupuju poslovne prostore i daju ih knjižarama na korištenje kao prostorima od kulturne važnosti, premda priznaje da takav pristup otvara pitanja tržišnog natjecanja.
Tradicionalno knjižarstvo
No, katkad je presudna i odluka pojedinca koji u staroj knjižari prepoznaje mnogo više od poslovne prilike. Jedan od njih je Rafa Serra, koji je nakon oživljavanja povijesne knjižare Quera odlučio vratiti život i knjižari Sant Jordi, smještenoj nedaleko od glasovite Ramble, u samom srcu turističke Barcelone. Serra je poduzetnik iz turističkog sektora, osnivač i direktor agencije Viatges Temps d’Oci te predsjednik udruženja turističkih agencija ACAVe.

Rafa Serra
– Preuzimanje Quere 2019. godine i ponovo otvaranje Sant Jordija u prosincu prošle godine, za mene su bili pitanje spašavanja nečega što je dio identiteta Barcelone. Te knjižare za mene nisu poslovni pothvat.
Vjerujem da svaki put kada nestane neka povijesna knjižara, grad izgubi djelić svoje duše, pojašnjava Serra što ga je, kao poduzetnika u turizmu, potaknulo na ta ulaganja.
Quera, jedna od najstarijih barcelonskih knjižara, otvorena 1916. godine, specijalizirala se za planinarsku literaturu, a 2019. godine, kada joj je zbog rastućih troškova prijetilo zatvaranje, novi život dobila je povezivanjem knjiga i gastronomije.
Slična je sudbina zadesila i Sant Jordi, knjižaru otvorenu 1983. godine, koja je nakon smrti dotadašnjeg vlasnika Josepa Moralesa i deset mjeseci zatvorenih vrata, ponovo otvorena u prosincu 2025. godine. I ona danas, uz knjige, nudi gastronomske sadržaje i kulturna događanja, a pritom je sačuvala svoj povijesni ambijent.

Restoran u stražnjem dijelu knjižare Sant Jordi
– U knjižarama Quera i Sant Jordi povezali smo knjige, gastronomiju i kulturne aktivnosti kako bismo stvorili prostore u kojima ljudi žele provoditi vrijeme, susretati se i otkrivati nove stvari.
Takav model može osigurati nove izvore prihoda, a istodobno unijeti više života u te povijesne prostore. Svaki je grad drukčiji, ali načelo je univerzalno: moramo pronaći nove načine da našu baštinu učinimo ekonomski održivom kako bismo je mogli sačuvati za buduće generacije, razmišljanje je kojim se vodi ovaj barcelonski poduzetnik.
Del Arco podsjeća da povezivanje knjižara i ugostiteljstva nije novost. Barnabat, nedaleko od Trga Francesc Macià, imao je kafić mnogo prije turističkog procvata, La Central u Carrer de Mallorca ima kafić s terasom, dok u La Central del Raval knjižara i kafić djeluju kao zasebne, ali povezane cjeline. Potonja je postala popularna i među korisnicima TikToka te međunarodnim posjetiteljima.
– Ipak, većina novih knjižara u Barceloni ostaje vjerna tradicionalnom knjižarstvu. I nijedna od njih nije došla do razine knjižare Livraria Lello u Portu, gdje je turizam potpuno preobrazio iskustvo posjeta.
Ondje posjetitelji plaćaju ulaznicu, čija se cijena naknadno može odbiti od cijene kupljene knjige. U Barceloni još nismo došli do te faze, kaže predsjednik udruženja katalonskih knjižara.
Lanac čitatelja
Kako to izgleda u praksi može se uvjeriti u knjižari Sant Jordi, gdje je sam ulazak u taj prostor pomalo neobično iskustvo. Između visokih drvenih polica prepunih knjiga smjestili su se stolovi za kojima posjetitelji ispijaju kavu, razgovaraju ili nešto čitaju.
Starinski namještaj, ukrasni detalji i pod od crno-bijelih pločica čuvaju ugođaj nekih prošlih vremena. U stražnjem dijelu knjižare, iza polica i stolova s knjigama, nalazi se mala kuhinja i prostor s još dva restoranska stola.
Starinska ogledala, nježno svjetlo visećih svjetiljki i zidovi na kojima se vide tragovi vremena stvaraju ugođaj nekog starog barcelonskog stana.
Za stolom na ulazu u knjižaru upoznajem 25-godišnju Mireiju Pastor, nekadašnju studenticu prava koja danas radi u knjižari. Smatra da je odustajanje od studija prava i početak rada u knjižari bila najbolja odluka koju je ikada donijela.

Mireia Pastor / Foto Osobna arhiva/Gala Espin
– Ljudi su izvanredni. Moji svakodnevni susreti nikada nisu isti i neprestano me podsjećaju da živimo u zajednici. Čitanje jest samotna aktivnost, ali mislim da je to ujedno jedan od načina na koji se možemo najdublje povezati s drugim ljudima, ali i sa samim sobom.
Iza samog čina čitanja stoji čitav lanac ljudi, čak i prije nego što počnemo razgovarati o samoj knjizi. Razmislite samo o svima koji sudjeluju u nastanku i putovanju jedne knjige: osobi koja ju je napisala, onoj koja ju je prevela, uredniku, osobi koja vam ju je preporučila, onoj od koje ste je posudili.
A tu je i knjižar koji ju je odlučio uvrstiti je u ponudu te onaj koji vam je preporučio. Imam stalne kupce koji žele razgovarati o knjigama, slagati se ili ne slagati, podijeliti ono što su osjećali.
To je jedna od stvari koju najviše volim u poslu knjižarke: trenutak kada knjiga postane nešto što dijelite s drugom osobom i kada ta povezanost nastavlja rasti dugo nakon što ona napusti knjižaru.
Želim vjerovati da će knjižare u Barceloni – a zašto ne i diljem svijeta – i za dvadeset godina imati važnu ulogu. Tehnologija, umjetna inteligencija, Amazon i svi načini na koje danas možemo doći do knjiga, možda stvaraju dojam da knjižare i knjižari postaju sve manje važni.
Ja mislim suprotno. Potrebna nam je ljudska povezanost, potrebni su nam susreti koji nastaju kada dijelimo knjige. Upravo zato cvjetaju čitateljski klubovi, razgovori s autorima, predstavljanja knjiga i sve vrste književnih događanja.
Ne želimo samo čitati. Želimo razgovarati o onome što smo pročitali, čuti drukčija mišljenja, otkriti nešto na što možda sami ne bismo naišli. Potreban nam je taj ljudski lanac.
Knjižara može ponuditi nešto što algoritam ne može: razgovor, neočekivanu preporuku, neslaganje, knjigu za koju niste ni znali da vam je potrebna. Zato, da, nadam se da ću i za dvadeset godina raditi među knjigama.
Ne mogu zamisliti ljepši način provođenja dana nego biti okružena njima, i iznad svega, ljudima koji dolaze u potragu za njima, puna je optimizma mlada knjižarka iz Barcelone.
No, u gradu koji se sve više prilagođava turistima, otvara se i pitanje mogu li knjižare privlačiti posjetitelje, a pritom ostati vjerne svojoj izvornoj ulozi. Da i turistička industrija može pridonijeti očuvanju autentičnog identiteta grada, uvjeren je Rafa Serra, koji budućnost Barcelone ne vidi u suprotstavljanju turizma i lokalnog života.
– Turizam može biti dio rješenja, pod uvjetom da stvara vrijednost za grad i njegove stanovnike, umjesto da samo iskorištava ono što grad čini privlačnim. Ključno je očuvati autentičnost tih mjesta i njihovu povezanost sa svakodnevnim životom lokalne zajednice.
Ako sve pretvorimo u proizvod namijenjen isključivo turistima, izgubit ćemo upravo ono što Barcelonu čini posebnom. Starbucks ili McDonald’s postoje diljem svijeta. Quera i Sant Jordi postoje samo u Barceloni. Posjetiteljima treba omogućiti da otkriju stvaran grad, a ne njegovu verziju stvorenu samo za njih.
Jurjevo u znaku knjige i katalonskog jezika
Španjolci posljednjih godina sve više čitaju, a Katalonija je među njezinim najčitateljskijim regijama. No, postoji poseban dan za katalonske ljubitelje knjiga, a osobito za knjižare: 23. travnja, dan Sant Jordija (Svetog Jurja).
Toga se dana Barcelona, ali i drugi katalonski gradovi, pretvaraju u velike knjižare na otvorenom u kojima se slave knjige i ruže. Tijekom ovogodišnje proslave diljem Katalonije prodane su knjige u vrijednosti od 26,7 milijuna eura, odnosno gotovo dva milijuna primjeraka.
– Sant Jordi je nešto zaista posebno. U noći 22. travnja na ulicama Katalonije nema štandova s knjigama. Sve izgleda kao i svake druge noći. Ali ujutro 23. travnja, u devet sati, cijela se zemlja budi i zatiče ulice ispunjene štandovima s knjigama i ružama.
Knjige se prodaju posvuda, u gradovima i selima, čak i ondje gdje nema knjižara. I papirnice i kiosci postavljaju svoje štandove. Stižu ruže, cvjećari prodaju svoje cvijeće i cijela zemlja sudjeluje.
U devet navečer ljudi počinju sve pospremati. Do ponoći sve je nestalo. Za knjižare je Sant Jordi epski događaj. U poslovnom smislu može biti jednak dodatnom mjesecu prodaje tijekom godine.
Osobito je važno što svim knjižarama pruža priliku da sudjeluju pod jednakim uvjetima. Štandovi su jednake veličine, bez obzira na to jeste li velika ili mala knjižara, opisuje Èric del Arco.
Dodaje da postoji još jedna izvanredna posebnost: toga dana knjige na katalonskom jeziku prodaju se bolje od knjiga na španjolskom, što se inače ne događa. Katalonski je na globalnoj razini manjinski jezik i izbor naslova znatno je manji, ali na Sant Jordi taj se odnos preokreće.