Ove su jeseni, sve donedavno, posjetitelji Društveno kulturnog centra »Žaba« u Lokvama uživati mogli u sjajnim likovnim radovima živih boja i pozitivnog ozračja.

Niz od 26 velikih slika apstraktnih motiva privukao je pažnju svakog posjetitelja i tjerao na pitanje – tko je autor? Odgovor je mnoge iznenadio. Jer, odgovor glasi – Ratko Rudić! Ratko Rudić? Onaj Ratko Rudić?

Da, baš onaj, čuveni vaterpolist i osvajač zlata na Olimpijadi u Meksiku 1968. godine, a kasnije još čuveniji trener s još tri olimpijska zlata – i to s različitim reprezentacijama.

U društvu Gorana Štimca, Sanje Beljan Brkić i Nevija Mihelčića

Ratko Rudić, najveći vaterpolo trener u povijesti tog sporta, ujedno je i – odličan slikar! No, kako, zašto i otkud on u Lokvama? Pitanja bezbroj, a odgovori, baš kao i Ratkov karizmatični trenerski potpis znan posvuda po svijetu, jasni, precizni, konkretni.

Arhitektura

– Ovo mi je treća samostalna izložba. Prva je bila u Galeriji Elvire Kranjčar u Zagrebu, druga u Laubi. Slikati sam počeo još u gimnazijskim danima. Štoviše, zbog ljubavi prema slikarstvu želio sam upisati Akademiju primjenjenih umjetnosti u Zagrebu.

No, kako se tada često nastojalo pokušati ići na prijemni bar na dva fakulteta, jer, ako ne uspiješ na jednom, možda ostane drugi, ja sam uz Akademiju odlučio prijaviti i prijemni na studiju arhitekture.

Budući da je taj prijemni bio tjedan dana ranije i budući da sam primljen meni se nije ostajalo još tjedan dana u vrućem gradu čekati na prijemni za Akademiju pa sam spakirao stvari i – pravac more. I tako je moj pokušaj da upišem Akademiju primijenjenih umjetnosti ostao samo pokušaj. Eto, mladost, ludost, prisjeća se Rudić.

Fakultet je u tim godinama pao u drugi plan zbog sve ozbiljnije sportske karijere. No, sport nije uspio istisnuti ljubav prema slikarstvu.

– Na studiju arhitekture je bilo u redu, ali tada sam se baš ozbiljno počeo baviti vaterpolom, postao sam i reprezentativac vaterpolo selekcije tadašnje države i javnost me je već tada, posebno nakon zlata iz Meksika, prepoznavala kao vrhunskog sportaša.

No, strast za slikanjem nije me napuštala i ja sam i kao igrač nastavio slikati te pri sportskim putovanjima posjećivao najpoznatije galerije, proučavao likovne pravce, obrazovao se, družio se s likovnjacima…

Kad sam završio igračku karijeru i okrenuo se poslu trenera, odjednom je za slikanje bilo puno manje vremena i tad je moja ljubav prema likovnoj umjetnosti lagano patila.

No, u doba korone dolazi do bitne promjene. Tada sam bio trener u Italiji, u klubu Pro Recco, i kad je došlo do općeg zastoja i zatvaranja odlučio sam prekinuti karijeru trenera i okrenuti se – slikanju!

Praktično sam te godine dva mjeseca bio zatvoren u stanu i to je, u stvari, prvi ozbiljniji početak bavljenja slikarstvom, otkriva Rudić.

Livada u Zelinu

Njegov pristup slikarstvu i omiljene mu forme također su se mijenjali kroz godine.

– U mladosti sam bio oduševljen nadrealizmom, a sada najviše volim apstrakciju. Baš u doba dok sam radio u Pro Recu još sam se više okrenuo tom apstraktnom poimanju likovne umjetnosti jer sam čin stvaranja donosi brojne mogućnosti, a baš to, ta sloboda forme, boje i kompozicije me jako privlači, kao i činjenica da nikad ne znaš u kojem će smjeru slika »krenuti.«

Uglavnom je u mojim slikama puno svjetlosti, živih boja, pozitivnog ozračja i tona. To mi, u osnovi, nije bila namjera, to očito izvire iz mene, iz mog shvaćanja života, kaže vaterpolist, trener i slikar.

Ratko Rudić koji pojašnjava i naziv izložbe Zelin M26. Upravo je to ime goranskog mjesta u kojem sve više crpi nadahnuće za svoje slike.

– Zelin Mrzlovodički je mjesto nedaleko od Lokava, mjestašce u kojem je rođena moja mama Zora Malnar. U Zelinu sam proveo divne dane djetinjstva, tu sam se uvijek jako rado vraćao, a posljednjih sam godina sve češće u miru i hladu Zelina.

Neke od ovih slika su nastale ovdje u Zelinu, neke u mom stanu u Zagrebu. U Zelinu slikam na livadi uz kuću i uživam i u prirodi i u slikanju, ističe Rudić, vaterpolo genijalac i itekako nadareni slikar.

Slike i medalje

Ratko Rudić ukupno je, u igračkoj i trenerskoj karijeri osvojio 64 trofeja, od čega devetnaest klupskih naslova i 45 reprezentativnih medalja, uključujući osamnaest zlatnih.

Na najcjenjenijim seniorskim natjecanjima, poput europskih i svjetskih prvenstava i olimpijskih igara, osvojio je 21 medalju, uključujući deset zlata.

Kao igrač i trener je u razdoblju od 1968. do 2012. godine ukupnoje jedanaest puta sudjelovao na olimpijskim igrama što je apsolutni rekord u povijesti hrvatskog sporta. Uz sve ove bezbrojne medalje, Ratko Rudić danas ima i stotinjak svojih slika.

Slaže se kako se za njegovu strast prema slikarstvu manje znalo u vaterpolo svijetu gdje je i danas dosta aktivan

– No, već će se te aktivnosti, čini mi se, smanjivati u korist slikarstva, jer što više slikam, to mi je slikanje sve draže.

Tako već nakon ove izložbe u Lokvama imamo dogovorenu novu izložbu u Puli u Galeriji Cvajner, potom vjerojatno i jedna s bratićem Goranom Štimcem u Trstu, najavljuje najbolji slikar među vaterpolistima i najbolji vaterpolist među slikarima.

Četvrta samostalna izložba u Puli

Gorka Ostojić Cvajner u čijoj će pulskoj Galeriji uskoro biti postavljena nova izložba Ratka Rudića, inače njegova četvrta samostalna, smatra da je likovna umjetnost dugo tinjala u slavnom vaterpolistu.

– A onda se kanda neočekivano i nenanadno iz te potpuno muške sportske discipline dogodi istinska duša od umjetnika. Jer ona, likovna umjetnost, ustvari je paralelno tinjala dugo u njemu.

Mamila ga je prema mogućem studiju slikarstva radi umjetnika za koje je i čuo i znao, vidio njihova djela, osjećajući istovremeno u sebi taj nerv kojega nikad nije zaboravio.

Danas znamo da ga nije ni zapostavio, no nije mu se mogao istinski posvetiti, onako kako je sa sportom činio. Zato se fokusirao na gledanje, čitanje, razumijevanje, posjete izložbama i izučavanje nekih od umjetnika i njihovih djela i tu i u svijetu.

Taj inspirativni talog sakupljao se u njegovu duhu željnom ljepote, tišine i smiraja. No, ne bez odjeka, zapisala je Ostojić Cvajner.