Trgovac, kradljivac i znalac danas bi bili na burzi, u zatvoru i na sveučilištu. Barem prema urednoj podjeli društvenih uloga u koju volimo vjerovati. Naslov izložbe »Merkur, Hermes, Tot – Trgovac, kradljivac, znalac« u Arheološkom muzeju u Zagrebu tu sigurnost pomalo uzdrmava. U antičkom svijetu ista su božanstva štitila uspješnu trgovinu i vještu prijevaru, čuvala znanje i pomagala onima koji su ga znali iskoristiti. Nije teško zamisliti da bi posla imala i danas.

Izložbu su osmislili Ozren Domiter i Porin Šćukanec Rezniček iz Arheološkog muzeja, nezavisni kustos Vanja Babić i Leila Topić iz Muzeja suvremene umjetnosti. U osam dvorana arheološki predmeti susreću radove osmero suvremenih umjetnika. Mumificirani ibis, brončane figurice i predmeti s kućnih oltara dobivaju sugovornike u djelima koja govore o čitanju, komunikaciji i promjeni gledišta. Taj spoj omogućuje da antičkom predmetu pristupimo s pitanjem koje smo donijeli iz vlastite svakodnevice. Izložba ostaje otvorena do 31. siječnja 2027.

Detalj s izložbe

Kustosica Leila Topić iz Muzeja suvremene umjetnosti kaže da su ona i Vanja Babić nadahnuće za izložbeni koncept pronašli u venecijanskoj palači Fortuny, osobito na izložbi »Artempo« iz 2007. Ondje su posjetitelji mogli sami povezivati djela različitih epoha. Takvim pristupom, dodaje, žele privući i publiku koja inače ne dolazi u arheološki muzej. Topić objašnjava i izbor boja, razvijen sa studijem Rašić + Vrabec: plava upućuje na znanje, pismo i dubinu, a narančasta na kretanje, trgovinu i energiju razmjene. Scenografija, ističe, određuje ritam obilaska i usmjerava pogled, ostavljajući svakom djelu prostor da zadrži vlastitu snagu.

Izložba »Merkur, Hermes, Tot – Trgovac, kradljivac, znalac« u Arheološkom muzeju u Zagrebu

Hermesova dvostruka narav

»I stvori čovjek boga kao sliku sebe«, kaže uvodna misao izložbe, izvrćući poznati biblijski obrazac. U tim su bogovima ljudi mogli prepoznati vlastite ambicije i slabosti. Zato su njihove priče pune sitnih podvala i velikih pothvata, a njihova dobrota često nepouzdana. Privlači nas upravo ta nesavršenost: s takvim je bogom lakše uspostaviti odnos nego s nedostižnim uzorom vrline.

Hermes je, prema mitu, već prvoga dana života ukrao Apolonova goveda. Darovitost i krađa u njegovoj su biografiji od početka nerazdvojne. No isti je bog pomogao ožalošćenom Prijamu da stigne do Ahileja i zatraži tijelo ubijenog sina Hektora. Dovoljna su ta dva prizora da se razumije njegova narav. Domišljatost može služiti vlastitoj koristi, ali i tuđoj nevolji. O njezinoj vrijednosti odlučuje ono što njome činimo.

Rad Lucije Bužančić

Tu mit postaje neugodno blizak. I u našem javnom govoru rečenica »snašao se« može zvučati kao pohvala koja zaobilazi pitanje kako je netko došao do novca ili položaja. Divljenje sposobnosti lako preraste u popustljivost prema prijevari. Čim se uspjeh uzme kao dovoljan dokaz nečije vrijednosti, prevareni kupac, zakinuti radnik ili potisnuti kolega nestaju iz kadra. Hermesova dvostruka narav zato može poslužiti kao povod da preispitamo vlastitu spremnost na takav oprost. Nije svaka spretnost vrlina, koliko god rezultat bio impresivan.

Merkur i Tot

Rimski Merkur tu priču nosi doslovno u ruci. Ime mu je povezano s latinskom riječju merx, robom, a među njegovim je prepoznatljivim atributima vrećica s novcem. Teško je zamisliti iskreniji portret društvenih želja od boga s novčanikom. Trgovci su od njega tražili uspješan posao, a njegova je zaštita sezala do putnika i prenositelja poruka. Roba, novac i vijesti kretali su se istim svijetom, ovisni o putovima i ljudima kojima se moglo vjerovati.

Ivan Prerad: »Hermes s malim Dionizom«

Danas se velik dio tog susreta odvija na jednom ekranu. Na mobitelu čitamo vijesti, dopisujemo se i kupujemo, često prelazeći iz jedne aktivnosti u drugu gotovo bez razmišljanja. Veza komunikacije i trgovine postala nam je svakodnevna navika. Uz pitanje što smo kupili javlja se i pitanje kome smo poklonili svoje vrijeme. Pozornost je ograničena: ona koju zaokupi oglas, poruka ili neprekidno pregledavanje sadržaja nedostaje nekom drugom razgovoru, poslu ili osobi.

Stjepan Šandrk u triptihu »Druženje« prikazuje mlade okupljene oko mobilnih telefona. Upravo je naslov rada poticajan jer okupljanje oko ekrana može biti stvaran oblik zajedništva. Istodobno otvara pitanje koliko pažnje u takvom druženju dobiva osoba pokraj nas. U odnosu s antičkim glasnikom prizor se može čitati kao pomak od prijenosa poruke prema kvaliteti odnosa koji ona stvara. Mogućnost da nekome pišemo u svakom trenutku još nam ne govori koliko ga slušamo.

Egipatski Tot, bog pisma i znanja, u tu raspravu unosi još jednu razliku: između informacije i razumijevanja. Prikazivan s glavom ibisa, bio je božanski pisar, a u predodžbama o zagrobnom životu bilježio je rezultat vaganja pokojnikova srca. Znanje je tu povezano s odgovornošću za ono što ostaje zapisano. Pred njegovim likom lako je pomisliti na vlastitu spremnost da proslijedimo vijest prije nego što smo je provjerili. Brzina prijenosa sama po sebi ništa ne jamči o istinitosti poruke.

Plakat izložbe

Blizina znalca i trgovca iz naslova otvara i pitanje korisnosti. Znanje može donijeti zaradu i u tome nema ničega spornog. Problem nastaje kad zarada postane jedino opravdanje njegova postojanja. Tada je teško objasniti zašto treba čuvati predmet koji nema tržišnu privlačnost, istraživati zaboravljenu priču ili odvojiti vrijeme za sliku koja ne daje trenutačan odgovor. Muzej koji pred nas stavlja takve predmete već samim svojim radom zastupa drukčiju predodžbu vrijednosti. Ona uključuje i ono od čega nemamo neposredne koristi.

Susret arheologije i suvremene umjetnosti

Zagrebačka izložba tim pitanjima daje i lokalno uporište. Rimska Siscia, današnji Sisak, bila je trgovačko Rraskrižje, a brojne Merkurove figurice svjedoče o njegovoj prisutnosti u svakodnevici stanovnika. Mali bog na kućnom oltaru bio je nekome blizak zaštitnik u neizvjesnom poslu. Nalazi u kojima se isprepleću grčke, rimske i egipatske osobine pritom podsjećaju koliko su i sama vjerovanja nastajala kroz susrete. Ideje su putovale zajedno s ljudima i robom, mijenjajući oblik dok su dobivale nove štovatelje.

Stjepan Šandrk u triptihu »Druženje« prikazuje mlade okupljene oko mobilnih telefona

Suvremena umjetnost u ovom susretu usporava našu potrebu da sve odmah prepoznamo i objasnimo. Željko Kipke spalio je posljednje primjerke svojega »Vodiča kroz subterraneus« i pepeo zatvorio u staklenu posudu. Knjiga je ostala prisutna kao materijalni trag, ali je više nije moguće čitati. U tom se činu mogu prepoznati Hermesova veza s podzemljem i Totova s pisanjem, no pred posjetiteljem ostaje i vrlo jednostavna nelagoda zbog gubitka teksta. Sačuvati ostatak ne znači sačuvati pristup onome što je sadržavao.

Anabel Zanze u slici »Čitajući Kipkea I« isti autorski svijet prenosi u drugi medij

Anabel Zanze u slici »Čitajući Kipkea I« isti autorski svijet prenosi u drugi medij. Slova postaju slikarska građa, a čitanje prelazi u gledanje. Tekst koji obično želimo što prije razumjeti traži da se pred njim zadržimo. U takvu susretu važna postaje strpljivost: dopuštamo djelu da nam ostane djelomice neprozirno, da se njegovo značenje ne iscrpi jednim pogledom. To je skroman, ali konkretan otpor navici da od svakog sadržaja odmah tražimo sažetak i korist.

Ivan Prerad pak slika Hermesa s malim Dionizom, prema slavnoj skulpturi pripisanoj Praksitelu, tako da se koloristički doživljaj mijenja s kutom gledanja. Posjetitelj mora pomaknuti vlastito tijelo da bi vidio promjenu. Taj se postupak može čitati i kao podsjetnik na ograničenost prvog dojma: ono što vidimo ovisi o položaju koji smo zauzeli. Pritom je važan i odabrani motiv. Bog lukavstva pred nama drži dijete, pa u priču o uspjehu i snalažljivosti ulazi briga za ranjivo biće.

Željko Kipke spalio je posljednje primjerke svojega »Vodiča kroz subterraneus« i pepeo zatvorio u staklenu posudu

Upravo na takvim mjestima susret arheologije i suvremene umjetnosti dobiva smisao. Stari predmet novom djelu daje povijesnu dubinu, a suvremeni rad usmjerava pogled prema onome što bismo u vitrini možda previdjeli. Izložba pritom ostaje najzanimljivija kada dopušta proturječja. Ako se sve svede na prepoznavanje današnjeg čovjeka u antičkom bogu, gubi se prilika da razmislimo i o razlikama: o tome što smo s vremenom naučili tražiti od društva, a kakvo ponašanje više ne želimo prihvaćati.

Mala brončana figura iz Siska

Dug život ljudske sklonosti obmani ne oslobađa nas odgovornosti za današnje oblike prijevare. Mitološki lopov može nas zabavljati; šteta koju stvarna prijevara nanosi drugima traži drukčiji sud. Tu izložba otvara prostor za razgovor o vrijednostima koje je lakše javno zastupati nego svakodnevno provoditi. Poštenje se provjerava i onda kada nas košta, a briga za drugoga kada od nje ne očekujemo uzvrat. Stari bogovi mogu pomoći da prepoznamo vlastita opravdanja.

Merkur s majkom Majom, iz 2. ili 3. stoljeća

Zato se vrijedi vratiti jednoj maloj brončanoj figuri iz Siska, Merkuru s majkom Majom, iz 2. ili 3. stoljeća. Bog trgovine prikazan je u majčinu zagrljaju, bez novčanika. Nakon svih priča o zaradi i spretnosti ta slika ostaje posebno sugestivna. U njoj je moguće prepoznati vrijednost odnosa koji ne počiva na razmjeni usluga ni na računu. Ako izložba ima prizor koji vrijedi ponijeti iz muzeja, možda je to upravo taj: bog uspjeha koji i sam treba nečiji zagrljaj.

Rimski bog Merkur s vrećom novca & Wikicommons