Bilo je to 2019. godine, kada smo se ponovno vratili u Afriku. Vidjela sam koliko djece treba pomoć i koliko ima dobrih ljudi koji im žele pomoći. Tada sam osjetila da će ovo biti moj život. Jer vi se s putovanja vratite kući, ali ne vratite se isti. Znate da negdje postoji dijete koje ste upoznali, kojemu znate ime, kojemu ste vidjeli lice. Pitate se je li danas jelo, ide li još u školu, ima li nekoga tko će se za njega zauzeti. U jednom trenutku shvatite da se više ne pitate hoćete li ponovno otići. Pitate se kako ćete do sljedećeg dolaska učiniti još nešto za njih. Tako je bilo sa mnom, rekla je Elizabeth Suzana Kozina, suosnivačica i potpredsjednica udruge »Putokaz za Afriku« koja se prisjetila trenutka kada je prvi put shvatila da je sve što radi za djecu i njihove obitelji u Ruandi postao životni poziv, ne samo humanitarna akcija.

Hrvatska udruga »Putokaz za Afriku« već devet godina pomaže djeci u Ruandi, a ovogodišnja misija najveća je dosad. Kroz program kumstava i namjenske donacije udruga osigurava djeci hranu, obrazovanje i osnovne životne potrepštine, a sada sve više razvija i projekte samoodrživosti koji bi školama i obiteljima trebali omogućiti dugoročnu neovisnost. Iza tisuća korisnika i gotovo milijun eura prikupljene pomoći u posljednje tri godine kriju se brojne životne priče, ali i nastojanje da se djeci pruži prilika za sigurniju i bolju budućnost.

PRVI STUDENT

Kozina nam je opisala jedan trenutak s ovogodišnjeg putovanja koji joj se posebno urezao u pamćenje. Naime, tijekom posjeta memorijalnom mjestu posvećenom žrtvama genocida potresao ju je prizor malog djeteta s uzdignutim rukama za predaju.

– Teško je nakon toga nastaviti dan kao da ste samo nešto posjetili, kaže. Spomenula je i trogodišnje dijete koje živi s HIV-om i kojem su oba roditelja umrla, djevojčicu koja je izložena seksualnom iskorištavanju kako bi prehranila mlađu braću i dječaka od devet godina koji kuha bratu od sedam.

– Još bi trebao biti dijete o kojemu netko brine, a već pokušava brinuti o drugome. Ove godine otrovana je i jedna djevojčica kojoj pomažemo, a koja je bila u školi s internatom. Preživjela je. Koliko god puta to izgovorim, teško mi je prihvatiti da govorim o stvarnom djetetu, o djevojčici koju poznajemo. Brojke su važne da pokažemo koliko smo napravili. Ali one ne mogu prenijeti što osjećate kada znate da djetetu trebaju i hrana i škola i zaštita, a vi se pitate možete li mu sve to osigurati. Takve trenutke ponesete kući. Ne ostanu u Ruandi, otkrila je.

Neka su djeca zahvaljujući kumstvu kroz rad udruge dobila priliku za drugačiji život, a Kozini je posebno blizak njihov prvi student koji je završio fakultet i koji se uskoro ženi.

– Pratili smo ga od škole s internatom do studija, a sada osniva svoju obitelj. Meni je to predivno. Kada pomislim na njegovo vjenčanje, pomislim na sve godine koje su tome prethodile. Na dijete kojem je trebalo omogućiti da nastavi školovanje i na čovjeka koji danas planira vlastitu budućnost. U tome je za mene ljepota kumstva. Godinama pomažete djetetu, a onda dođe trenutak kada ga gledate kako samostalno gradi svoj život. I toliko ste sretni zbog njega da vam je teško objasniti koliko, kaže Kozina.

Udruga nije izgubila kontakt s djecom kojoj su pomagali na počecima, štoviše studenti ih dolaze pozdraviti svaki put kada dođu u Ruandu i Kozina kaže da im ti susreti puno znače.

– U sredinama u kojima djelujemo i završena srednja škola velik je uspjeh. Zato se radujemo svakom završenom školovanju i svakom zaposlenju. Znamo koliko je truda i podrške trebalo da bi se do toga došlo, objasnila je.

NAMJENSKE DONACIJE

Kumstvo kroz udrugu ne prestaje onog trenutka kada dijete završi osnovnu školu. Kum ako želi može nastaviti biti uz svoje kumče i tijekom srednje škole, a kasnije mu može pomoći i kroz fakultetsko obrazovanje.

– Naš cilj nije samo pomoći djetetu nekoliko godina, nego ga pratiti sve dok ne dođe do trenutka u kojem može samostalno stati na svoje noge. Za nas je pravi izlazak iz sustava pomoći onda kada mlada osoba završi svoje obrazovanje, pronađe posao, ima svoju egzistenciju u vlastitim rukama i može se sama uzdržavati, rekla je.

Kozina naglašava da je obiteljima u Ruandi najprije potrebna hrana – grah, riža, ono najosnovnije da mogu preživjeti jer, kako kaže, susreću djecu koja rižu prvi put probaju tek s 15 godina.

– Povremeno nas ljudi koji nisu uključeni pitaju zašto pomažemo u Ruandi kada potrebe postoje i u Hrvatskoj. Svaka osoba kojoj treba pomoć zaslužuje da je netko vidi i čuje. Mi smo svoj put pronašli u Ruandi. Tamo kroz naš program i trinaest eura mjesečno može imati velik utjecaj na to hoće li dijete ostati u školi, imati obrok i biti manje izloženo ulici i iskorištavanju, kaže ona.

U posljednje tri godine, udruga je, prema objavljenim podacima, usmjerila gotovo milijun eura pomoći. Kozina kaže da je opseg posla zbog toga veći, ali osjećaj odgovornosti prema donatorima je za nju od početka isti.

– Netko je odlučio dio svojega novca povjeriti nama jer vjeruje da ćemo njime pomoći djetetu. To povjerenje ne smijemo uzeti zdravo za gotovo. Financijska izvješća objavljujemo na svojim mrežnim stranicama, a za primljene namjenske donacije šaljemo potvrde. Razvijamo i program u kojem će kum moći na jednom mjestu pratiti materijale koje dobiva tijekom kumstva: pisma, fotografije i informacije o školovanju, ovisno o programu u kojem se dijete nalazi. Želimo da ljudi mogu pratiti što njihova podrška omogućuje kroz godine, kaže.

Udruga u Ruandi surađuje s lokalnom partnerskom udrugom i s ljudima na terenu koji prate raspodjelu sredstava i provjeravaju koriste li se za dogovorene potrebe te dobivaju potvrde o tome kamo su sredstva upućena, a namjenske donacije koriste za ono što su dane. Kao najveći problem s kojim se udruga susreće u organizaciji pomoći, o kojem se javno gotovo ne govori, Kozina ističe da je to administracija i sav posao koji je prethodio podjeli pomoći.

KUĆA ZA DJEVOJČICE

Kozina ističe da joj je konačan cilj da škola ili obitelj s vremenom postanu dovoljno samostalni da im pomoć udruge više ne treba.

– Želimo da škole i obitelji mogu samostalno zadovoljiti što više svojih potreba. Najljepši ishod našeg rada bio bi da nam ljudi kojima danas pomažemo jednoga dana kažu: Hvala vam. Sada možemo sami. Tome bih se iskreno radovala, objasnila je.

Jedan od najzahtjevnijih projekata udruge bila je kupnja i uređenje kuće za djevojčice koje su se našle u teškim životnim okolnostima.

– Danas imaju pristup internetu, mogućnost učenja, pomoć učiteljica i instrukcije. Osigurali smo i čuvara. Trudili smo se pružiti im ono što bismo željeli pružiti vlastitoj djeci… Nakon onoga što su prošle, mnogo znači već mogućnost da se mogu posvetiti školi i odrastanju. Ali znamo da još djevojčica treba takvo mjesto. Zato želimo proširiti ono što smo započeli, kaže.

Kozina napominje da je potreban dodatan prostor, još jedna veća kuća ili centar kako bi mogli pružiti zaštitu većem broju djevojčica.

Pitali smo je što bi voljela da hrvatski donatori razumiju o ljudima u Ruandi, a što se često izgubi u pričama o siromaštvu i humanitarnim akcijama, a ona je odgovorila:

– Voljela bih da u djeci kojoj pomažemo vide i njihovu budućnost. Da uz teške okolnosti u kojima žive vide sve što mogu naučiti, postići i izgraditi ako dobiju priliku. Danas imamo mlade ljude koji završavaju školovanje, rade i osnivaju obitelji. I oni su nekada bili djeca kojoj je trebala pomoć. Zato je važno ispričati i taj dio priče. Putokaz je napravljen tako da dijete prati tijekom odrastanja. Njemu će podrška trebati i kada krene u sljedeći razred, kada završi osnovnu školu i kada poželi nastaviti učiti. U tome vidim vrijednost kumstva: u spremnosti da ostanemo uz dijete dovoljno dugo da dobije stvarnu priliku za samostalan život. Tu poruku želimo približiti ljudima u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini, gdje smo otvorili predstavništvo, kaže.

Kozina ističe da žele pomoći što većem broju djece, ali tako da ta podrška ima kontinuitet, a ima i poruku za svakog tko razmišlja o kumstvu.

– Često čujemo: »Odrecite se dvije ili tri kave i pomozite.« Ja ne želim tako pozivati ljude. Ne želim da se netko osjeća krivim zato što je popio svoju kavu. Popijte je. Uživajte u njoj. A ako nakon toga imate mogućnost izdvojiti trinaest eura mjesečno i u srcu nosite želju pomoći jednom djetetu, želim da znate koliko mu možete značiti. Kroz kumstvo pomažete mu ostati u školi, imati podršku tijekom odrastanja i dobiti priliku za sigurniju budućnost. Vi možda vidite jednu mjesečnu uplatu. Mi na terenu vidimo dijete kojemu ona pomaže nastaviti dalje, objasnila je.

ČIN VELIKODUŠNOSTI

Razgovarali smo i s Ericom Minanijem, jednim od mladića kojemu je udruga pomogla, a danas je direktor projekta u organizaciji Compassion International. Objasnio nam je da je njegovo odrastanje donosilo izazove, a pristup obrazovnim prilikama nije uvijek bio lak. Imao je snove o svojoj budućnosti, ali je postojala i neizvjesnost o tome kako će se ti snovi ostvariti. Za Erica je obrazovanje bilo vrlo važno jer je shvatio da mu to može otvoriti vrata bolje budućnosti, ne samo za njega samog nego i za njegovu obitelj i zajednicu.

– Potpora koju sam primio kroz »Putokaz za Afriku« donijela je veliku razliku u mom životu. Smanjila je neke financijske prepreke koje su me mogle spriječiti da nastavim školovanje i omogućila mi da se više usredotočim na učenje i razvoj svojih potencijala. Najvažnije od svega, dala mi je nadu i poticaj da nastavim naprijed, čak i kada je put bio težak. Najveća promjena bila je prilika da se školujem s većim osjećajem sigurnosti i mogućnosti. Netko je bio spreman uložiti u moju budućnost, iako nismo bili obitelj i iako bi rezultati tog ulaganja postali vidljivi tek nakon mnogo godina. To me iskustvo naučilo da jedan čin velikodušnosti može ostaviti trajan utjecaj na nečiji život, rekao je.

Ericu je u sjećanju posebno ostala podupirateljica Slavica. Njezina potpora pružena kroz »Putokaz za Afriku« postala je važan dio njegovog obrazovnog puta i pomogla mu je nastaviti ostvarivati ambicije. Zahvaljujući toj potpori mogao je raditi na svojim obrazovnim ciljevima i izgraditi temelj za svoj profesionalni život.

– Na kraju sam studirao odnose s javnošću na sveučilištu, a kasnije i magistrirao korporativnu komunikaciju. Ta su postignuća zahtijevala predanost, ustrajnost i naporan rad, ali je potpora na putu donijela znatnu razliku. Kada razmišljam o Slavičinu doprinosu, vidim više od financijske pomoći. Vidim osobu koja je pomogla stvoriti priliku da razvijem svoje sposobnosti, steknem znanje i pripremim se za budućnost u kojoj bih mogao doprinijeti društvu, kazao je.

Eric ima poruku namijenjenu djeci koja odrastaju u okolnostima sličnima koje je i on sam proživio.

– Nikada ne dopustite da vas vaša trenutna situacija uvjeri da su vaši snovi izvan dosega. Vaše podrijetlo ne određuje cijelu priču vašeg života. Na putu mogu postojati prepreke i trenuci kada se budućnost čini neizvjesnom, ali nastavite učiti, naporno radite, tražite pomoć kada vam je potrebna i vjerujte u vrijednost svog potencijala. Ozbiljno iskoristite svaku priliku za učenje i rast. Budite strpljivi, ostanite odlučni i zapamtite da traženje pomoći nije znak slabosti. Najvažnije od svega, kada vam se ukažu prilike, iskoristite ih ne samo da poboljšate vlastiti život nego i da pozitivno utječete na živote drugih. Moj me put naučio da kada se djetetu pruži prilika, ta prilika može doseći mnogo dalje nego što itko isprva zamišlja. Može utjecati na obitelj, ojačati zajednicu i nadahnuti novu generaciju, zaključio je.

ULAGANJE U DOSTOJANSTVO DJETETA

Stupili smo i u kontakt s Patrickom Tuyizereom, ravnateljem škole Ep Birembo u Ruandi koji nam je rekao da otkako je njegova škola počela surađivati s udrugom svjedoči pozitivnim promjenama u školi, osobito u dobrobiti učenika, njihovoj motivaciji za dolazak u školu i sposobnosti sudjelovanja u nastavnim aktivnostima. – Udruga je pomogla više od 140 učenika osiguravši im osnovne potrepštine i pomoć za zadovoljavanje osnovnih potreba. Ta je potpora donijela nadu djeci i obiteljima koje se suočavaju s ekonomskim poteškoćama te pomogla u stvaranju poticajnijeg okruženja za učenje. Jedna od najznačajnijih promjena jest vidjeti djecu kako dolaze u školu znajući da se vodi briga o njihovim osnovnim potrebama. Kao ravnatelj vjerujem da kada se djeca osjećaju podržano i zbrinuto, postaju motiviranija za pohađanje škole, sudjelovanje u nastavi i rad na boljoj budućnosti, kazao je.

Objasnio nam je da pomoć u obliku obroka, školskog pribora i drugih osnovnih potreba imaju vrlo važnu ulogu u poboljšanju pohađanju nastave, koncentracije i školskog uspjeha učenika. Ističe da je gladnom djetetu teško koncentrirati se, sudjelovati u razrednim aktivnostima ili zapamtiti ono što je naučeno. Kako kaže, kada učenici dobiju potporu koja im je potrebna, mogu se više usredotočiti na obrazovanje umjesto na brigu o teškoćama s kojima se suočavaju kod kuće.

– Za nas u Ep Birembo podrška osnovnim potrebama djeteta nije samo materijalna pomoć; to je i ulaganje u obrazovanje, dostojanstvo i budućnost tog djeteta, kaže on i dodaje da potpora koju pruža udruga podsjeća učenike da su vrijedni i da je ljudima stalo do njihove budućnosti.

Ravnatelj škole ističe kako su najveće potrebe škole održiva potpora za prehranu učenika, nastavni materijali i dodatna pomoć najranjivijoj djeci. Vjeruje da bi školski vrtovi i uzgoj životinja, poput kokoši, koza, kunića i krava, mogli dugoročno pridonijeti prehrani učenika, smanjiti troškove i omogućiti školi veću samostalnost. Takvi bi projekti, uz uključivanje učitelja, roditelja i lokalne zajednice, djeci pružili i praktična znanja o poljoprivredi i proizvodnji hrane