Svi poznajemo barem jednu osobu koja jednostavno ne može priznati da je pogriješila. Čak i kada su činjenice jasne, pronaći će opravdanje, prebaciti odgovornost na nekoga drugoga ili pokušati promijeniti temu razgovora. Rasprave s takvim osobama često završavaju frustracijom jer se čini da im je važnije biti u pravu nego pronaći zajedničko rješenje.

Iako takvo ponašanje lako možemo protumačiti kao tvrdoglavost ili aroganciju, psihologija nudi nešto složenija objašnjenja. Naime, priznavanje pogreške za neke ljude predstavlja mnogo veću emocionalnu prijetnju nego što bismo očekivali. Razlozi mogu biti povezani sa samopouzdanjem, odgojem, strahom od osude i načinom na koji osoba doživljava vlastitu vrijednost.

FOTO: iStock

Priznavanje pogreške doživljavaju kao osobni neuspjeh

Jedan od razloga zbog kojih neki ljudi teško priznaju pogrešku jest način na koji povezuju vlastite postupke s osobnom vrijednošću. Umjesto da pogrešku promatraju kao nešto što se svima događa, doživljavaju je kao dokaz da nisu dovoljno sposobni, pametni ili uspješni.

Takav način razmišljanja posebno može biti izražen kod osoba koje imaju krhko samopouzdanje. Iako izvana mogu djelovati izrazito samouvjereno, priznavanje pogreške može ugroziti njihovu sliku o sebi.

Zbog toga se automatski počinju braniti, čak i kada bi jednostavno priznanje bilo najlakši način za rješavanje problema. Paradoksalno, upravo strah od toga da će ispasti nesposobni može ih navesti na ponašanje koje dodatno narušava odnose s drugima.

Kognitivna disonanca: kada činjenice ugrožavaju našu sliku o sebi

Psihologija poznaje pojam kognitivne disonance, koji opisuje nelagodu koju osjećamo kada su naša uvjerenja, postupci ili informacije s kojima se susrećemo međusobno proturječni.

Primjerice, osoba koja sebe smatra izrazito odgovornom može teško prihvatiti činjenicu da je svojim postupkom nekoga povrijedila. Kako bi smanjila unutarnju nelagodu, može početi opravdavati svoje ponašanje ili umanjivati posljedice.

Umjesto zaključka da je pogriješila, lakše joj je povjerovati da je druga osoba pretjerano reagirala ili pogrešno protumačila situaciju.

Takav obrambeni mehanizam nije uvijek svjestan. Ljudi često iskreno vjeruju vlastitim opravdanjima jer im ona pomažu očuvati osjećaj dosljednosti i pozitivnu sliku o sebi.

Strah od kritike može potjecati iz djetinjstva

Način na koji reagiramo na pogreške često se oblikuje tijekom odrastanja. Ako je dijete zbog pogrešaka bilo izloženo pretjeranoj kritici, kažnjavanju ili posramljivanju, može naučiti da je pogriješiti nešto opasno.

U odrasloj dobi takva osoba može razviti snažnu potrebu za izbjegavanjem odgovornosti jer priznanje pogreške povezuje s odbacivanjem ili poniženjem.

S druge strane, ljudi koji su odrastali u okruženju u kojem su se pogreške prihvaćale kao dio učenja mogu lakše razviti zdraviji odnos prema vlastitim propustima.

Naravno, odgoj nije jedini čimbenik, niti svaka osoba koja teško priznaje pogreške ima takva iskustva. Ipak, ranije naučeni obrasci mogu utjecati na naše reakcije mnogo dulje nego što mislimo.

Potreba za kontrolom i očuvanjem autoriteta

Za neke ljude priznati pogrešku znači izgubiti kontrolu nad situacijom. To može biti posebno izraženo u odnosima u kojima osoba vlastiti autoritet temelji na uvjerenju da uvijek mora imati točan odgovor.

Primjerice, nadređeni koji vjeruje da će priznavanjem pogreške izgubiti poštovanje zaposlenika može inzistirati na vlastitoj odluci čak i kada postane jasno da nije bila dobra.

Slični obrasci mogu se pojaviti i u partnerskim ili obiteljskim odnosima, gdje jedna osoba svako neslaganje doživljava kao borbu za prevlast.

Međutim, istraživanja o vodstvu i međuljudskim odnosima upućuju na važnost otvorenosti, odgovornosti i spremnosti na prihvaćanje povratnih informacija. Priznavanje pogreške ne mora narušiti autoritet, već može pridonijeti izgradnji povjerenja.

FOTO: iStock

Zašto se neki ljudi uvijek opravdavaju i prebacuju krivnju?

Kada se suoče s vlastitom pogreškom, neki ljudi pribjegavaju racionalizaciji, odnosno pronalaženju objašnjenja kojima svoje postupke nastoje prikazati prihvatljivijima.

Drugi mogu prebacivati odgovornost na okolnosti ili druge osobe. Tako će, primjerice, umjesto priznanja da su zakasnili zbog loše organizacije, inzistirati na tome da su svi drugi krivi za njihov propust.

Takve reakcije mogu služiti kao način zaštite samopoštovanja. Ipak, ako postanu uobičajen obrazac ponašanja, otežavaju rješavanje sukoba i mogu ozbiljno narušiti međuljudske odnose. Važno je pritom razlikovati povremeno opravdavanje, kojem smo svi skloni, od dugotrajnog obrasca u kojem osoba sustavno odbija preuzeti odgovornost.

Kako razgovarati s osobom koja nikada ne priznaje pogrešku?

Ako se često susrećete s osobom koja odbija priznati vlastitu odgovornost, pokušajte izbjeći razgovor koji se pretvara u natjecanje oko toga tko je u pravu.

Umjesto optuživanja, usredotočite se na konkretno ponašanje i njegove posljedice. Primjerice, korisnije je objasniti kako je određeni postupak utjecao na vas nego drugu osobu nazivati tvrdoglavom ili sebičnom.

Također, važno je prihvatiti da ne možete prisiliti nekoga da prizna pogrešku. Ako razgovori redovito završavaju prebacivanjem krivnje, omalovažavanjem ili poricanjem očitih činjenica, postavljanje jasnih granica može biti važnije od pokušaja dokazivanja vlastite ispravnosti.

Sposobnost priznavanja pogrešaka povezana je sa spremnošću na preispitivanje vlastitih postupaka i prihvaćanje odgovornosti. Pogriješiti ne znači biti loša ili nesposobna osoba, a upravo razumijevanje te razlike može olakšati iskreno priznanje i ispriku.