Ne, nisam vodio takvu vrstu statistike, ali znam da desetak knjiga zajedničke, u osnovi slične tematike ima moje autorstvo. Tema koja prožima ne samo moje stvaralaštvo, ne samo moje profesionalno ili vrijeme koje nazivamo slobodnim, nego čitav moj život je – more. Možda to i ne čudi jer dijete sam otoka, potomak obitelji koja od davnina živi u Novalji tako da je more na neki način sastavni dio naše genetike.

A opet, kad se osvrnem iza sebe i vidim kroz koje je sve mijene prolazilo novinarstvo, a i u tom slučaju riječ je o ljubavi koja kod mene traje bezmalo šezdeset godina, što smo sve ostavili u vremenima koja su prohujala, od onih naših pisaćih mašina do današnjeg digitalnog doba, pa možda i nije bio lako uvijek ostati unutar »samo jedne teme«. Koliko god da je pisanje o moru kao i ono samo – beskrajno slojevito, nepredvidivo i uvijek novo. More vam je naprosto jedno veliko more dobrih i uvijek zanimljivih priča.

Foto Dean Miculinić

SILE SVEMIRA

Branko Šuljić. Bard hrvatskog novinarstva. S obzirom da se nalazi u osmom desetljeću života, a novinarstvo je profesija koja nešto brže troši biologiju tijela, od nekih klasičnih zanimanja, jedan od rijetkih bardova. S obzirom da se danas sve promijenilo, da su priopćenja nedavno dobila i snažnu potporu umjetne inteligencije, bardova novinarstva sasvim sigurno neće više biti. Možda poneka iznimka jer stvaralaštvo novinara i ljudi poput Branka je u nekom smislu bliže Gutenbergovoj galaksiji nego svemu onom što nam je donijela digitalizacija. A opet, ni ta toliko danas zazivana UI nema baš nikakvog pogona, ne postoji, mrtva je nema li kao »hranu« sadržaj, koju algoritmima beskrupulozno krade nikom ne plaćajući autorska prava. Sadržaj koji, gle čuda, proizvode – novinari. Mislimo dakako na one poput Branka Šuljića. Ne ove samozvane kakvi danas preplavljuju društvene mreže. Ako je moguće pod pseudonimom.

Ali, što je dodatni poticaj ovog teksta, jer o Branku bi se moglo stalno pisati s obzirom da i on to neprestano čini i daje nam »materijala« za tako nešto, što je razlog našeg druženja? Riječ je o silnicama koje na isti put stavljaju – sile svemira. Nađu se iste duše. Kad smo se već raspisali o novinarstvu kakvo bi trebalo biti – zanimljivo, istinito, poučno, etično i emocionalno, a mogli bismo i nastaviti ovaj niz – apsolutno moramo u kontekst dovesti i Nikolinu Gerek, dugogodišnju novinarku Hrvatske televizije. Kao istinsko čuđenje u svijetu medija ističemo i činjenicu da je Nikolina – diplomirana biologinja! Da, dobro ste pročitali jer nema u svijetu novinarstva baš previše takvih kombinacija. Novinari, stručnjaci za sve, ali u pravilu s diplomom, ili bez nje, neke od »društvenih znanosti«. Biti biologinja, u ovom kontekstu posebno, moglo bi značiti da je osoba zaposlena u nekom oceanografskom institutu te da je Branko s njom radio intervju. A nije, Nikolina je s njim.

Foto Dean Miculinić

– Dugo i s velikim zanimanjem pratim rad Branka Šuljića i moram priznati da mi je uvijek jako zanimljiv, baš kao što od njega uvijek nešto novo naučim. Štoviše, nerijetko mi se dogodi da mi probudi zanimanje čak i u nekim temama koje me prije njegovog pisanja kao – nisu zanimale. Rijetka sposobnost da se stručnim temama pristupi na tako jedinstveno njegov, tako prijemčiv način pisanja da i oni koji baš ništa o temi ne znaju nakon toga budu sasvim dobro upućeni. Upravo stoga poželjela sam da nam bude gost u emisiji »More« koja će se iz našeg, riječkog studija emitirati zadnje nedjelje u listopadu – što će reći ove današnje, 25. listopada, pojasnila nam je Nikolina.

TEŽINA KNJIGE

Kako bi sve ispalo i po Brankovim scenografskim zamislima, prvi je dio bio rađen u Rijeci. Na njezinoj opjevanoj obali, konkretno druženje svih nas počelo je na botelu Marina. S obzirom da je riječ o trajektu koji je desetljećima spajao Mali Lošinj s Venecijom, Pulom i Zadrom, te da je Branko Šuljić jedan od onih koji je »izmislio« zimski, novogodišnji kup u podvodnom ribolovu koji je godinama na Lošinj dovodio na tisuće sportskih ribolovaca, ma i ne samo njih i njihovih timova nego i njihovi prijatelja i obitelji, jasno je koja je Marina veza Rijeke i Malog Lošinja te dakako mora. Jer kad je riječ o Šuljotu, kako mu je nadimak bio nadjenut u Novom listu, bez mora se – ne more.

– Pitaju me često zbog čega pišem kad je danas sve »u telefonu«. Pitaju me čemu sav taj trud kad je danas za sve dovoljno samo stisnuti neku komandu na telefonu ili laptopu. A odgovor je uvijek isti – samo sistematizirano na stranicama i uokvireno koricama knjige neke od tema imaju svoju težinu, dobivaju svoj potpuni smisao. Uostalom dokazuju to i naklade mojih knjiga od kojih su neke doživjela brojna izdanja. Istaknuo bih tu svakako i suradnju s Valentinom Prokić s kojom smo, po mišljenju mnogih napravili kapitalno djelo o podvodnom ribolovu, i uistinu mislim, pa i ne samo zbog svojih godina da pisati, onako »po starinski« i izdavati knjige itekako ima smisla. Pitaju me također koja mi je knjiga najdraža, a i tu je odgovor standardan – isti kao na pitanje o tome koje vam je dijete draže, jasan je Šuljić.

Ono što također karakterizira ovo sasvim specifično, koliko god sva bila posebna, izdanje HRT-ovog »Mora« je još malo matematike, kad je ona već podloga Šuljine fakultetske profesionalne orijentacije i diplome. »More« naime uskoro, početkom iduće godine obilježava 45 godina neprekidnog emitiranja. Ali, i Nikolina bilježi jako zanimljivu, okruglu obljetnicu: punih deset godina od kako je odlučila rodni Zagreb zamijeniti Rijekom. Izazvala je s tom odlukom nemalo tuge u svojoj matičnoj redakciji, Informativnom programu koji je proizvodio vrlo popularnu Hrvatsku uživo, a u koji je stigla odmah nakon diplome, ali je zato – razveselila Kvarner kao i »riječko dopisništvo« HRT-a. Nikolina je k tome naučila i talijanski jezik tako da bude li trebalo može i u program Talijanske redakcije Radio Rijeke. Koliko je uspjela u povezivanju svoje fakultetske diplome, ekologije i novinarstva svjedoči i iznimno značajana »Velebitska degenija« nagrada koju HND dodjeljuje najboljim radovima i njihovim autorima, s područja ekologije.

MATULJSKO MORE

– Istina, s punim zadovoljstvom mogu reći kako je Rijeka moj ma i ne drugi, nego novi dom. Jako se ovdje dobro osjećam i istinski uživam raditi brojne teme na ovom raznolikom terenu. Baš mi je lijepo, ali prijeđimo mi ipak na naše »More«. Malo je, jako malo ovako dugovječnih emisija, a još je manje ovakvih formata. Iako nas mnogi definiraju i kao »starinske«, gledanost je dobra i nadamo se kako će potrajati. Uostalom kao i prilog koji radimo s Brankom i o Branku nosi onaj poznati stil u kojem su osoba i njegov dar, sposobnost i prirodnost najvažnije karakteristike da bi bili – »More«, objašnjava nam Nikolina koju je zanimalo i to do kad će Branko ovako ustrajno raditi. Tu smo se malo i mi ubacili, uostalom dio priče o Branku i »Moru« odnosi se i na desetljeća rada u Novom listu.

– Kakvo je to pitanje! Tko je ikad pitao Ranka Marinkovića do kad će izdavati knjige, tko pita slikare do kad će u ruke uzimati kist! Branko piše svakodnevno i naravno da je »ovisan« o pisanju. S obzirom da ta njegova »ovisnost« svima nama koji ga čitamo donosi radost: piši Branko, samo piši, konstatirali smo.

Dakako, iako ga i ne karakterizira pretjerana razgovorljivost, možda i zbog toga što se kao kamerman uistinu nasluša i nauživa blagoglagoljivost svojih kolegica i kolega, nezaobilazni dio »Mora« je i Marko Bezić. Ma da, je i on je već snimateljska legenda ne samo riječkog i kvarnerskog područja, nego i čitave Hrvatske. On naime ne snima telefonom, on zna kako se to radi s kamerom. Što je i po tko zna koji put pokazao snimajući prilog o Šuljotu.

Foto Dean Miculinić

– Iako sam po majčinoj liniji podrijetlom iz Zagreba, čini se da je kod mene silno jaka i tatina, šoltanska linija. Samim time jasno je da uživam kako u stvaranju »Mora« i svih njegovih priča, tako i u tekstovima istinske novinarske veličine Branka Šuljića, zaključio je Marko.

A nakon iscrpnih snimanja na riječkoj Rivi, dakako uz brojna pitanja prolaznika i znatiželjnika tog na žalost ipak ne baš prenapučenog kutka Rijeke, pali su dogovori za novu lokaciju snimanja.

– Kao i uvijek kad su takve priče u fokusu zanimanja, moj je uvjet – idemo na »Matuljsko more«, jasan je Šuljić.

IZVOR ŽIVOTA

Na prvu, i za manje upućene – nemoguća misija. Kao i većina općina »iz zaleđa«, bilo da se radi o bivšim dijelovima nekadašnje Općine Rijeka ili Opatija, niz »malih«, poput Kastva i Matulja koje itekako imaju povijesno pravo posjedovanja morske crte, ništa od mora. Ili ipak postoje iznimke?

– Da, Grad Opatija je nama, pasioniranim zaljubljenicima u more iz Matulja dozvolio da na ovom povijesno i geografski unikatnom pregibu, tamo gdje se dodiruju istarski poluotok i krajevi koji pripadaju riječkoj obali organizira naše, matuljsko more, pojašnjava Šuljić.

A u zadnjem setu priče, i dakako snimanja zanimljivog priloga za »More« – poruke. Hrvatska je zemlja koja, barem kako za sada pokazuju brojke, skoro 20 posto svog prihoda duguje turizmu. S obzirom da ga se oko 95 posto stvara uz more i od mora, jasno je da samo u tom segmentu Hrvatska svoju financijsku stabilnost duguje – moru. S druge strane, one bliže Branku, jasno je da more, a pokazuju to i primjerice naše prehrambene navike inicirane jeftinom svinjetinom, a preskupom ribom, ignoriramo golemo, ma ekstremno veliki potencijal našeg mora, golemog dijela teritorija Hrvatske.

Foto Dean Miculinić

– Uvijek se vrtimo u istom krugu. Kad bi bilo ovo, bilo bi ono. More je silno veliki izvor života i trebamo ga daleko više koristiti. Bilo bi nam svima, i u svakom pogledu bolje, rezolutan je Šuljić koji svojom vitalnošću zorno potvrđuje kako je i u tom smislu konzumacija hrane iz mora zdrava i višestruko korisna.

Pa mi tako, na kraju našeg druženja, šaljemo poruku i najvišim državnim krugovima – gledajte »More«. Uvijek, svake nedjelje, ali posebno ove, 25. listopada kad se emitira iz HRT-ovog riječkog studija. Jer gost je Branko Šuljić, apsolutno najbolji hrvatski novinar kojem iz svakog teksta izvire – more. Čitajte ga i slušajte, svakako i poslušajte jer će nam svima tako biti bolje. Beskrajno more, neka tako bude i s velikim inicijalnim slovom kad je u pitanju »starinska« emisija HRT-a.