Mladi pokreću svijet, ali ne u Hrvatskoj. Ponukani prosvjedima koji su zadnjih tjedana zatekli Europljane i zabrinuli njihove vođe, pitali smo se hoće li i naši mladi ikada stati jedni drugima uz bok i zauzeti se za bolji svijet koji ih u punom obujmu tek čeka.

Kratki odgovor je – neće, barem ne u Rijeci. Duže odgovore ponudili su nam mladi sugovornici koje smo susreli na Korzu. Tinejdžeri i mlađi adolescenti ni inače nisu pričljivi pred kamerom, ali kada je trebalo razmisliti i podijeliti mišljenje o ovoj temi, pronaći raspoložene za razgovor bilo je još teže nego inače.

Oni koji nas nisu odbili ili samo odmahnuli rukom, ipak su trebali dodatan kontekst i pojašnjenje teme. Kako kažu, za prosvjede su čuli, ali o njima ne znaju puno.

Na svoj status kao srednjoškolci ili studenti, rijetko smo čuli kakvu žalbu, što nas dovodi do dva moguća zaključka – ili je školski sistem dobar, barem u Rijeci, ili mladi jednostavno ne mare.

Nama je dobro

Lea Tomak, koja zna da se prosvjeduje za poboljšanje škola i uvjeta u njima, svojom je školom, gimnazijom, bila zadovoljna. Imali su dobru opremu i sve je bilo u redu, osim što je osjećala da su gimnazijalci prenatrpani obvezama.

– Imala sam osjećaj kao da smo imali previše toga. Ali imala sam dobar pristup znanju, kaže Lea koja sada studira u Nizozemskoj, gdje je muče drugačiji problemi, kao što je visok standard života i skupa stanarina.

Ukratko smo joj rekli da bi se suočavala s vrlo sličnim problemima da je ostala studirati u Hrvatskoj, kao i većina studenata koji se odluče za fakultet izvan mjesta roditeljskog doma.

Ne smatra da u Hrvatskoj postoji izražena želja da se išta popravi, »barem ne u tolikoj mjeri da se ljudi zapravo pokrenu i na taj način izađu na ulice. Pa iskreno ne vidim da će se to dogoditi brzo, ali ne znam«, kaže studentica koja na pomolu ne vidi revoluciju mladih.

Lovro Perković studira infomatiku u Rijeci, ali je rodom iz Siska gdje je išao u školu. Ne razumije odakle potreba za prosvjedom.

– Nama je u školi bilo dobro, lijepo. Mislim, možda je to kod njih drugačije, nego kod nas u Hrvatskoj. Barem tamo gdje sam ja bio, bilo je normalno i zato nismo imali potrebe za takvim stvarima, kaže Lovro.

»Nismo bili toliko uključeni u politiku da bismo morali prosvjedovati oko tih stvari«, kaže i dodaje da smatra da mladi nisu dovoljno uključeni u to što se događa oko njih, ali i dalje, u svijetu te vjeruje da bi mlade trebalo intenzivnije i bolje educirati.

Hrabri Francuzi

S njim se slaže Paola Petrović.

– Nas mlade u Hrvatskoj ne brine nešto posebno, ali trebali bismo biti malo više svjesni o tome što se događa u tom cijelom sklopu, školskom sistemu.

Mislim da mladi jednostavno nisu osviješteni o tome što se događa, kaže Paola i dodaje da su djeca koja upravo prosvjeduju u europskim zemljama jako hrabra zato što ustaju za svoja prava.

Dorijan Žeželić također smatra da je dobro da se mladi bore za same sebe i svoja prava, ali ne podržava prosvjede koji se događaju upravo zbog nasilja i uništavanja imovine.

Kao i njegovi riječki kolege, Dorijan je također zadovoljan školskim sustavom iz kojeg je prošle školske godine izašao.

– Sve nam pružaju, nemamo nikakve poteškoće u radu i sve je u redu. Misli li da je to razlog zašto se mladi ne angažiraju u veće inicijative?

»Mislim da je do volje. Mladi nemaju baš volje ni za školu ni za išta drugo«, kaže pesimistično i dodaje – samo za partijanje.

Jedina koju smo uhvatili, a da nije potpuno zadovoljna time što je dobila od školskog sustava je Denyz Močibob.

»Nismo najbolji, mogli bismo i mi par protesta napraviti, ali teško da će to doći od nas«, kaže sadašnja studentica koja je o prosvjedima najviše saznala s društvenih mreža.

»Vidjela sam da se mladi odijevaju u različite kostime i to mi je tako drago vidjeti«, dodaje.