Gemäldegalerie, berlinska galerija starih majstora na Kulturforumu, čuva jednu od najvažnijih svjetskih zbirki europskog slikarstva od 13. do 18. stoljeća. Osnovana 1830., okuplja djela van Eycka, Dürera, Rafaela, Tiziana, Caravaggia, Rembrandta i Vermeera. Iznimna kvaliteta djela i pregled razvoja slikarskih škola čine je nezaobilaznim mjestom za razumijevanje povijesti umjetnosti. U njezinim se dvoranama stoljeća sabiru u licima i gestama: u načinima na koje je čovjek gledao sebe, svoje tijelo i vlastitu prolaznost.

Na drvenoj klupi, među slikama starih majstora, leže stariji muškarac i žena. Sklupčani jedno uz drugo, izgledaju kao da spavaju. Njegova ruka počiva na njezinu ramenu, bose noge dodiruju glatko drvo, papuče su ostale na parketu. Posjetitelji prolaze, zastaju, gledaju. Njih dvoje kao da su kod kuće, u tišini stana u kojem popodnevni san ima svoje poznato mjesto. Upravo su me oni, od svih sudionika performansa u berlinskoj Gemäldegalerie, najviše dojmili. U njihovoj je blizini muzejska svečanost ustupila mjesto prisnosti.

Uz tijela koja stoljećima ostaju u istome položaju pojavila su se tijela sadašnjosti

Izvođači među starim majstorima

Performans »Alternde Meister«, odnosno »Majstori koji stare«, održan je od 11. do 13. rujna 2026. u sklopu Berlin Art Weeka, koji je trajao od 9. do 13. rujna. U svojoj petnaestoj godini ta je manifestacija suvremene umjetnosti povezala više od 120 muzeja, zbirki, galerija i projektnih prostora te sajam Positions Berlin Art Fair. Izložbe, otvaranja privatnih zbirki, razgovori i izvedbe širili su se gradom, ulazili u nekadašnje tvorničke hale i izlazili na otvoreno. Festivalsko središte, Berlin Art Week Garten, bilo je na Kulturforumu, s besplatnim programom na otvorenom.

Ondje je susret suvremene umjetnosti s povijesnom zbirkom dobio slojevitu rezonanciju. Ersan Mondtag i Nadim Samman, u koprodukciji Berliner Ensemblea i muzeja, rasporedili su 25 izvođača među stare majstore. Glumci, plesači i umjetnici različitih generacija postali su dijelom žive slike, tableau vivanta kroz koji se moglo hodati. Uz tijela koja stoljećima ostaju u istome položaju pojavila su se tijela sadašnjosti, podložna umoru, s vremenom upisanim u kožu.

Muškarac u bijeloj odjeći, pred prizorom Kristova krštenja, pokazuje rukom ispisane poruke

Devedesetominutna izvedba sastojala se od triju ciklusa od po pola sata. Na početku izvođači miruju, odmaraju se, spavaju ili djeluju kao mrtvi. Potom ustaju, odijevaju se i započinju vlastite radnje, da bi se naposljetku okupili u zajedničkom obredu. Publika slobodno bira put kroz dvorane i vrijeme koje će provesti uz pojedini prizor. Mijenja se i uobičajeni muzejski hod: pogled naviknut da već traži sljedeću sliku zastaje uz čovjeka koji se jedva pomiče. Njegovo mirovanje traži vrijeme.

Polazište je Cranachov »Zdenac mladosti« iz 1546. godine. Na slici Lucasa Cranacha Starijeg stare žene ulaze u bazen i izlaze pomlađene, spremne za odijevanje, glazbu i gozbu. Mondtag i Samman preuzimaju taj slijed preobrazbe i okupljanja, ali ga vode prema pogrebnom obredu. Obećanje vječne mladosti tako poprima gorak okus. Tijelo ostaje prepušteno vlastitom trajanju, svemu što se u njemu istrošilo i sačuvalo. Vanitas, podsjetnik na prolaznost, izlazi iz naslikanog prizora i približava nam se u tijelima ljudi s kojima dijelimo dvoranu.

Susret suvremene umjetnosti s povijesnom zbirkom dobio je osobitu blizinu

Tijela koja nastanjuju muzej

Fotografije bilježe kako ta tijela nastanjuju muzej. Leže na klupama i na podu; drugdje pokret i naglašena gesta okupljaju gledatelje. Žena u bijelom stoji uz košare krumpira, unoseći među slike odjek kućanskog rada. Muškarac u bijeloj odjeći, pred prizorom Kristova krštenja, pokazuje rukom ispisane poruke. Jedna glasi: »Život nema upute za uporabu.« Među ostalima je i poziv da tijelo ne promatramo kao neprijatelja. Te jednostavne rečenice vraćaju nas nespretnosti življenja, iskustvu koje uvijek pomalo izmiče pravilima.

Uz neke izvođače jasnije se osjeća namjera da usmjere naš pogled. Gesta se širi prema publici, tijelo postaje događaj, posjetitelji se okupljaju u krug. U tome je izražajna snaga performansa, ali i njegova napetost: koliko vidimo osobu, a koliko radnju koju izvodi? Stariji par na klupi ostavio je drukčiji dojam. Njihova prisutnost kao da nije ovisila o tome hoće li ih netko primijetiti. Djelovali su mi najprirodnije, kao da se njihova bliskost ovdje samo nastavila, bez potrebe da zbog našeg dolaska išta mijenja.

Tijela leže na klupama i na podu

U programu su Birgit Heinecke i Günther Weidmann navedeni kao umirovljenici i partneri. Njihove glave počivaju blizu, sijede se kose gotovo spajaju, a ruka prebačena preko ženskog tijela zadržava nježnost zagrljaja. Bijela tkanina i prugaste hlače prizoru daju prisnost svakodnevice. Kao da su iz dnevne sobe uklonjeni zidovi, a ostala dugogodišnja navika da se odmor dijeli s drugim. Klupa, namijenjena kratkom predahu pred umjetničkim djelima, postaje njihov zajednički ležaj. Slike oko njih dobivaju tiho društvo.

Taj me prizor zadržao upravo zato što nije tražio da ga odmah protumačim. U njihovu mirovanju bilo je nečega što poznajemo prije nego što za to pronađemo riječ: povjerenja s kojim se tijelo opušta kraj drugoga. Ruka koja visi preko ruba klupe nalikuje nedovršenoj rečenici čiji je smisao već poznat. San ih, barem naizgled, oslobađa obveze da nam se predstave. Usporava i nas. Pred tolikom blizinom osjećam se poput nenajavljenog gosta koji je ušao u nečiji dom pa sada mora paziti da nikoga ne probudi.

Zbirka starih majstora puna je tijela oblikovanih religijskim i mitološkim pričama

Zbirka starih majstora puna je tijela oblikovanih religijskim i mitološkim pričama, tijela čije značenje često prepoznajemo prije nego što ih pomno pogledamo. Uz njih se pojavljuje obična ljudska potreba za odmorom. Nabori kože, sijeda kosa i težina opuštenih udova svjedoče o življenom vremenu. U tom zagrljaju starost zadržava toplinu sadašnjeg trenutka. Bliskost se nastavlja u tijelima koja se mijenjaju, a mi njihove tragove vremena možemo promatrati jednako pažljivo kao potez kista. Autori izvedbu povezuju i s Berlinom, gradom koji je posljednjih desetljeća vlastitu sliku gradio na mladosti i slobodi.

Usporedba s Marinom Abramović

»Majstori koji stare« u taj prizor vraćaju ljude čije bi godine lako ostale izvan kadra. Pitanje vidljivosti tiče se i umjetničkih karijera: pažnja se premješta, poznata lica nestaju iz javnosti, od umjetnika se traži novo pojavljivanje. U takvu kontekstu mirovanje može djelovati kao predah od stalnog dokazivanja vlastite vrijednosti. Par na klupi toj je misli dao jednostavan, uvjerljiv oblik.

Berlinski se projekt može usporediti s ovogodišnjom izložbom Marine Abramović »Transforming Energy« u Gallerie dell’Accademia u Veneciji. Njezina »Pietà« s Ulayem iz 1983., postavljena uz Tizianovu istoimenu sliku, također približava suvremeno tijelo povijesnim prikazima patnje i smrtnosti. Oba projekta traže sporiji pogled i osobni odnos prema starim majstorima. U Berlinu taj dijalog nose izvođači različitih generacija, dok kod Abramović i posjetitelji vlastitim tijelom aktiviraju interaktivne objekte. Par na klupi susretu umjetnosti i života daje osobito prisnu mjeru, onu običnog popodneva provedenog udvoje.

Žena u bijelom stoji uz košare krumpira, unoseći među slike odjek kućanskog rada

Njihov mi je prizor ostao bliži od naglašenih gesta u susjednim dvoranama. Muzej je na trenutak prihvatio ritam nečijeg popodneva i dopustio da se među njegovim slikama živi. U zagrljaju na tvrdoj klupi bilo je mjesta za dvoje i za tišinu koju su dijelili. Pomisao da ćemo svi jednom ostarjeti susrela se s drugom, nježnijom: da će možda i tada postojati rame uz koje možemo sklopiti oči. Među slikama sačuvanima kroz stoljeća najduže sam pamtila taj mali, prolazni dom.