Nakon uspješnog prvog izdanja, Baddie Bash vraća se 16. listopada u Pogon kulture, s novitetima i novom prilikom da riječki plesači predstave svoj rad izvan okvira uobičajenih nastupa
povezane vijesti
Ples može biti mnogo više od koreografije i nastupa na pozornici – može biti prostor slobode, kreativnosti i povezivanja ljudi, ali i temelj za stvaranje novih kulturnih sadržaja.
Upravo na toj ideji riječki plesač i koreograf Dominik Valić gradi Baddie Bash, koncept koji spaja plesni showcase, scenski performans i party u jedinstveno iskustvo.
Nakon uspješnog prvog izdanja, Baddie Bash vraća se 16. listopada u Pogon kulture, s novitetima i novom prilikom da riječki plesači predstave svoj rad izvan okvira uobičajenih nastupa.
Iza projekta stoji Valić, koji kroz svoju kreativnu agenciju Lumbrela razvija vlastite produkcije i istražuje nove načine na koje ples može pronaći svoje mjesto i izvan tradicionalnih pozornica. Cilj nije samo organizirati dobar izlazak, nego stvoriti prostor u kojem će se publika osjećati slobodno, plesači dobiti priliku pokazati što znaju, a riječka scena sadržaj koji joj možda nedostaje.
Put do toga nije uvijek jednostavan, osobito kada nove ideje treba pretvoriti u održive projekte u sredini u kojoj se publika za neke formate tek treba naviknuti. No, reakcije na prvo izdanje pokazale su da interesa ima.
S Dominikom smo razgovarali o tome kako je jedna “luda” ideja postala stvarnost, što donosi drugo izdanje Baddie Basha, ali i o izazovima stvaranja vlastitih prilika, položaju plesača u Rijeci i upornosti potrebnoj da grad dobije sadržaje kakve želimo vidjeti u njemu.

U čemu je posebnost ovog performansa? Kad kažete da je to novi urbani event koji spaja showcase, performance i party, što publika ustvari dobiva kada se plesačice i plesači popnu na scenu?
Mislim da je posebnost Baddie Basha u tome što ne želimo da publika bude samo pasivni promatrač. Želimo postići da publika ima svoje vlastito iskustvo kroz cijeli program našeg eventa i da kao sudionik može aktivno sudjelovati u svemu što se događa na pozornici dok se istovremeno nalaze u organiziranom party okruženju.
Showcase nam daje prostor da izvodimo plesne tematski osmišljene izvedbe koje prezentiraju jednu umjetničku i vizualnu komponentu ne tipičnu za naše prostore, dok party segment svemu tome daje jednu opušteniju, društvenu dimenziju. U prijevodu, opisali bismo ovaj event kao jedan dobar izlazak s daškom kulture.
Ovo je drugo izdanje Baddie Basha – što vam se svidjelo i što ste naučili iz prvog?
Prvo izdanje će nam uvijek biti posebno jer je jedna “luda” ideja prerasla u stvarnost. Imali smo određene ciljeve koje smo htjeli ostvariti, ali odazivom publike i reakcijom na naš event postigli smo i puno više od zamišljenog. Takve reakcije potvrđuju vam da ideja ima smisla i da postoji interes za sadržaj koji možda nije dio uobičajene kulturne ponude.
Jedan od naših najvažnijih ciljeva bio je stvoriti prostor u kojem se svatko može osjećati sigurno, dobrodošlo i slobodno izraziti svoju individualnost.
Nova izvedba koja će se održati 16. listopada u Pogonu u Rijeci, zamišljena je kao svojevrsna, neplanirana repriza prvog izdanja, ponajprije zahvaljujući velikom odazivu i pozitivnim reakcijama publike. Upravo su nam oni otvorili prostor za još jedan datum i priliku da ponovimo cijelu iskustvo, ovoga puta obogaćeno brojnim novitetima kojima želimo zahvaliti publici na podršci.
Svakako planiramo i nova izdanja Baddie Bash-a. Iz prvog izdanja smo naučili da smo tek na početku i da su mogućnosti daljnjeg razvoja, kroz povezivanje kulture, kreativnih ideja i realizacija novih evenata, gotovo beskonačne.

Je li Rijeka spremna na ovakve performanse ili se tek treba naučiti na njih? Je li premali grad ili jednostavno zaostaje za trendovima?
Mislim da Rijeka ima potencijala i publike za ovakve događaje, ali pitanje je koliko im se često daje prilika da ih upoznaju. Ne bih rekao da je problem nužno u veličini grada ili tome zaostaje li Rijeka za trendovima. Ponekad je jednostavno riječ o tome da određeni formati još nisu dovoljno zastupljeni i da ljudi nemaju naviku posjećivati ih.
Ako želimo razvijati scenu, ne možemo očekivati da publika sama od sebe prepozna nešto novo. Moramo joj to ponuditi, biti uporni i iz događaja u događaj graditi povjerenje. Treba vremena da nešto postane prepoznatljivo i da ljudi počnu dolaziti zato što znaju kakvu energiju i iskustvo mogu očekivati.
Rijeka ima svoju alternativnu i kulturnu tradiciju, što je dobra podloga za ovakve projekte i jedna od komponenti našeg grada koju izrazito volim i cijenim. Mislim da nije stvar u tome je li Rijeka spremna, nego koliko smo mi spremni ustrajati i stvarati sadržaj koji želimo vidjeti u svom gradu.
Na sceni će se okupiti talentirane i marljive plesačice i plesači. Možeš li reći da su oni među top plesačima koje Rijeka može pronaći?
Apsolutno mogu reći da okupljamo plesače/ice koji imaju talent, radnu etiku i ozbiljan pristup prema plesu. Međutim, ne bih njihov doprinos sveo samo na pitanje jesu li najbolje ili nisu. Ono što mi je osobno najvažnije u ovom projektu jest pružiti im platformu i pozornicu na kojoj mogu prakticirati ono što vole, razvijati svoje vještine i graditi svoj vlastiti profesionalni put.
Svakako smatram da Rijeka ima plesače/ice koji zaslužuju puno veću vidljivost. Baddie Bash je upravo prilika da predstavimo njihov rad i pružimo prostor u kojem mogu predstaviti svoj talent izvan okvira uobičajenih plesnih nastupa.
Kakav odnos općenito Hrvatska ima prema ovakvim eventima? Je li u Zagrebu ovakav performans uobičajen? Ima li tamo više prilika da se talenti formiraju i pokažu?
Rekao bih da se u Hrvatskoj plesna scena razvija, ali da mogućnosti nisu jednako raspoređene. Zagreb zbog svoje veličine, broja prostora, organizacija i događaja prirodno pruža više prilika za povezivanje, nastupe i profesionalno umrežavanje. To ne znači da ondje nema prepreka ili da su svi talenti automatski prepoznati, ali postoji veća koncentracija ljudi i sadržaja.
U manjim sredinama često moraš biti i plesač, i organizator, i osoba koja traži prostor, dogovara suradnje i osmišljava načine na koje ćeš doći do publike. S jedne strane, to je zahtjevno, a s druge te tjera da razviješ poduzetnost, kreativnost i samostalnost.
Ne bih rekao da Hrvatska nema publiku za ovakve događaje. Mislim da je važnije pitanje koliko se ulaže u razvoj plesne scene i koliko se ples kao umjetnost tretira kao ozbiljan oblik umjetničkog i profesionalnog rada. Volio bih da mladi plesači ne moraju osjećati kako se moraju preseliti u Zagreb da bi dobili priliku za razvoj. Važno mi je da i Rijeka ima svoje događaje, prostore i suradnje zbog kojih će ljudi poželjeti ostati i graditi nešto svoje.

Zašto su poglavlja imenovana kako jesu i koje su tematske poveznice unutar i između njih?
Nazivi poglavlja nisu samo vizualni ili estetski izbor, već svaki od njih predstavlja određeno raspoloženje, ideju ili dio kreativnog izraza koji prenosimo kroz ples. Htjeli smo se malo poigrati s konceptom i povesti publiku na jedno veliko putovanje s nama.
Važno nam je da svako poglavlje ima svoj vlastiti identitet, ali i da svi zajedno čine jednu smislenu cjelinu. Poveznice se mogu graditi kroz glazbu, pokret, styling ili poruku koju izvođači prenose. Na taj način publika ne gleda samo niz nepovezanih koreografija, nego prolazi kroz različite atmosfere koje zajedno čine iskustvo našeg Baddie Basha.
Kako je došlo do toga da osnujete svoju vlastitu agenciju? Je li to bio prirodan proces odrastanja i odvajanja od Flamea, i je li Lumbrela ono što dolazi “nakon” riječkih plesnih škola?
Mislim da je Lumbrela nastala kao rezultat mog osobnog i profesionalnog razvoja. Kroz plesne udruge i iskustva koja sam stekao kao plesač i koreograf, dobio sam temelje, znanje i priliku da upoznam ljude s kojima i danas surađujem. U jednom sam trenutku počeo osjećati potrebu za daljnjim razvojem vlastitih ideja koje nisu nužno dio djelovanja jedne plesne udruge.
Ne bih to nužno opisao kao odvajanje od nečega, nego više kao prirodan korak prema nečemu novom. Svako iskustvo koje stekneš dio je onoga što kasnije postaješ, a važno mi je poštovati put koji me doveo do ovoga što danas radim. Svoj boravak u Flameu opisao bih kao jedno divno iskustvo iz kojeg sam naučio mnogo toga što i danas primjenjujem u svom radu.
Lumbrelu kao kreativnu agenciju ne bih promatrao kao nešto što dolazi nakon riječkih plesnih škola i udruga kao da ih zamjenjuje, već da ona predstavlja jednu od mogućnosti koje se otvaraju kroz plesno obrazovanje i iskustvo. Netko želi nastaviti trenirati i natjecati se, netko želi podučavati, a netko želi razvijati vlastite projekte, nastupati i povezivati ples s drugim industrijama. Lumbrela je moj način da taj prostor razvijam dalje i istražujem nove mogućnosti koje ples može ponuditi.
Lumbrela radi na raznim eventima, zabavama i festivalima – je li bilo teško probiti se i “prodati” te usluge ili su javnost i klijenti željni zabave ovakvog tipa?
Svakako je izazovno osnovati plesnu agenciju, pogotovo u Rijeci. Potrebno je neko vrijeme da se izgradi baza klijenata koji prepoznaju naše usluge kao dodatnu vrijednost koja može obogatiti njihov event. Važno je klijentima objasniti kako ples može pridonijeti atmosferi događaja, dati mu identitet i učiniti ga pamtljivim.
Svojim profesionalnim pristupom i predanom radu, u relativno kratkom razdoblju uspjeli smo postaviti više plesnih showova i razviti različite usluge na području entertainmenta, poput showa s vatrom i posebno osmišljenih nastupa prilagođenih temi pojedinog eventa. Također se razvijamo i kroz suradnje na glazbenim videospotovima te osmišljavanju scenskog nastupa s plesačima.
Lumbrelu vidimo kao jednu kreativnu platformu koja se može prilagođavati različitim oblicima umjetnosti i povezati ih u nove projekte. Smatram da je za izgradnju uspješne priče važno biti prisutan, stvarati kontakte i dokazivati se sa svakim novim projektom.
Ljudi traže iskustva koja će ih zabaviti, iznenaditi i ponuditi nešto drugačije od klasičnog programa. Ples u tome ima velik potencijal, a moj cilj je pokazati da on može biti i umjetnički izraz i profesionalna usluga koja događanjima daje dodatnu vrijednost.

Mladi ste i poduzetni – osjećate li da vas društvo podržava u ostvarivanju ciljeva? Čine li to Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija? Kakva je klima u našem gradu prema plesačima što se tiče prava i uvjeta?
Podrška okoline puno znači, posebno kada se odlučiš baviti nečim što zahtijeva toliko vremena, energije i odgovornosti. Mislim da je važno imati ljude koji razumiju tvoju viziju i koji su spremni stati iza tebe. Istovremeno, moraš biti spreman sam preuzeti inicijativu i stvarati prilike koje možda u određenom trenutku nitko drugi ne vidi.
Što se tiče Grada i Primorsko-goranske županije, volio bih da se još više prepoznaje potencijal plesa kao kulturne, umjetničke i profesionalne djelatnosti. Ples nije samo hobi kojim se mladi bave u slobodno vrijeme. Iza njega stoje godine rada, edukacije, fizičkog napora, organizacije i ulaganja.
Ne bih rekao da podrške uopće nema, ali mislim da postoji prostor za njezin razvoj. Ako želimo da mladi ostaju u Rijeci i ovdje razvijaju vlastite projekte, moramo im omogućiti da njihov rad ima perspektivu i da od njega mogu dugoročno živjeti.
Što planirate dalje?
Želim nastaviti razvijati Lumbrelu i stvarati projekte koji imaju prepoznatljiv identitet. Važno mi je da ne ostanemo samo na izvođenju nastupa, nego da razvijamo vlastite koncepte, povezujemo različite umjetničke i kreativne discipline te stvaramo prilike za druge plesače.
Baddie Bash jedan je od projekata kroz koje želim pokazati da u Rijeci možemo stvarati produkcijski kvalitetne događaje koji imaju svoju publiku, estetiku i energiju. Volio bih da se razvija iz izdanja u izdanje i da postane prepoznatljivo mjesto okupljanja plesne i šire kreativne zajednice.
Dugoročno želim graditi nešto održivo, a ne samo organizirati pojedinačne događaje. To podrazumijeva kvalitetne suradnje, nove prilike za nastupe i razvoj ljudi s kojima radim. Važno mi je da se plesači mogu razvijati, biti plaćeni za svoj rad i vidjeti da ono što rade ima svoju vrijednost.
Ne želim si postavljati ograničenja u tome dokle sve to može otići. Zasad mi je najvažnije nastaviti raditi, učiti iz svakog projekta i graditi temelje na kojima se može razviti nešto još veće i održivije.
