RIJEKA – Kad glazbenici ostanu bez glasa, pjesnici bez teksta, kada se okupi na stotine ljudi, a jedino je tišina glasna. Kad suze i tuga prekriju ostavštinu osobe koja je svojim pjesmama razveselila stotine tisuća njih, onda, onda je otišao veliki, jako veliki čovjek. Sahrana Roberta Pilepića u Sušačkoj dragi bila je baš takva, golemi vrč tuge obavijen stihovima ljubavi.

Nakon duge i teške bolesti preminuo je Robert Pilepić, jedan od najplodnijih pjesnika, ili autora stihova, kao se to definira kad stihovi nastaju da bi bili uglazbljeni, na hrvatskoj zabavnoglazbenoj sceni.

Od njega se oprostila obitelj, supruga Deni i kći Lara, ali, da je netko neupućen zalutao tog tužnog dana u Dragu, nikad ne bi pomislio da je skup okupila neminovnost vječnog odlaska, ma nikad – pomislio bi da, iako joj nije sezona, da se okupila mikovska karavana koja kreće ne neku stranu svijeta, na svoj festivalski nastup.

Kako povjerovati da je kraj

Baš tako jer od doajena Duška Jeličića ili Alena Polića i Marija Lipovšeka, nakloniti se velikom pjesniku, ma umjetniku stvaranja dobrog raspoloženja, došli su i mnogi mladi kolege.

Došli su mnogi i iz zanimanja koja nisu povezana s glazbom, pa tako i ugledni liječnik dr. Boris Nemec, ali jesu s one druge, slušateljske strane.

Jer, sasvim smo sigurni, ne postoji u ovim našim krajevima oblikovanima mikovskom kulturom osoba koja nije imala makar jednu svoju pjesmu čije je autorstvo došlo iz zone genijalne Robijeve kreativnosti.

– Brojao sam i zbrajao – pa se prisjetio dana, trenutka u kojem si mi na moje na, na, na u hipu napisao divne stihove – i došao sam do broja koji je samo u našoj suradnji prešao dvije stotine skladbi.

Pa kako onda povjerovati da je kraj, istaknuo je, prekidan bolom koji mu je oduzimao glas, Duško Rapotec Ute, još jedan od onih koji su uz Roberta Pilepića ostavili golemi trag u kulturi ne samo Primorja ili Istre za koje su mnogo stvarali, nego čitave Hrvatske.

Jednostavan, istinski velik i poseban

Misu i sam obred vodio je vlč. Sanjin Francetić koji se s preminulim Pilepićem prvi put susreo prije nešto više od godinu dana.

– Ima ljudi, a Robert je bio jedan do njih, za koje odmah osjetite da su, ma koliko zapravo bili skromni i jednostavni, istinski veliki i posebni. Jedan od onih koji daje sve, a da zauzvrat ne traži gotovo ništa, zaključio je vlč. Francetić, dok se posljednji s velikanom stiha oprostio prijatelj, također glazbenik, Goran Troha.

– Tuga velika, a sjećanja tako lijepa, vesela. Ne samo dok bismo skladali i nadopunjavali se u glazbenim vodama koje smo obožavali, nego i na planinarenjima, na svim onim našim druženjima koja su vikendom trajala upravo onoliko koliko je u njima bilo sati, najmanje njih 48, zaključio je Troha na samom kraju oproštaja od velikana domaće glazbene scene, neumrlog Roberta Pilepića.

Da, kako je to naglasio i vlč. Francetić, nemoguće je suspregnuti tugu na ovozemaljskom oproštaju od svima drage osobe, posebno kad ta ljudska, biološka neminovnost dođe puno prerano, no ima onih, a nema ih mnogo, za koje nije fraza konstatacija kako zapravo žive vječno.

Stotine i stotine skladbi, nekih sjetnih, ljubavnih, mnogih jako veselih i baš poletnih. Robert Pilepić je otišao, ali vulkan njegovih skladbi, njegovih stihova, sasvim sigurno nikad neće dobiti pridjev – ugasli.