ZAGREB – Ljubo Jurčić, profesor na Ekonomskog fakultetu u Zagrebu, smatra da u najnovijem rebalansu proračuna koji je Vlada usvojila krajem prošlog tjedna nema ništa revolucionarno, te da je to nešto što je bilo očekivano.

– Kod rebalansa vam nikada nema nekih velikih skakanja ni naprijed ni natrag. Naime, ne može se nikada do kraja predvidjeti unaprijed kako će se godina odvijati. I tako se onda redovno krajem godine radi rebalans da se višak sredstava rasporedi ili potroši. Ili da se manjak sredstava nadoknadi.

Kada se to raspoređuje po ministarstvima. Ništa novo, ništa neobično, ništa revolucionarno ovaj put. Nema tu nikakve velike kreativnosti. Čisto se može reći to je knjigovodstveni potez s malo politike.

Zapravo, nimalo politike, smatra Jurčić. On smatra da bi se stvari s proračunom i BDP-om mogle promijeniti ako se i kada smanji dotok sredstava iz europskih fondova.

Novac iz EU-a

– Prošle godine smo imali stopu rasta preko tri posto. Bila je onda u tijeku građevina koja je jako puno radila zadnjih godina. To je novac iz tih specijalnih fondova solidarnosti. I plus infrastruktura.

Kada to nestane, onda će se smanjiti kapitalna ulaganja. Najviše je novca iz Europe išlo u beton. U asfalt, u fasade. U zemljane radove. Oni nisu direktno išli u plaće.

Ali budući da je to financirao EU, onda se to nije trebalo financirati od naših para, od novca koji su zaradili Hrvati. Pa se onda stvorio prostor da se dignu plaće. Zato što je dio tih kapitalnih ulaganja financiran iz novca EU-a.

A kada se sve to smanji, a smanjit će se, onda će ekonomiziranje biti puno tvrđe i bit će manja mogućnost da se povećavaju plaće. Proračun se radi tako da se 45 posto BDP-a odvaja za proračun. I onda se to raspoređuje.

U kratkom roku rast domaćeg BDP-a određuje proračun. E sad, kako se proračun troši. Ako dođu novci iz EU-a, manje će ići iz proračuna u kapitalna ulaganja pa će se moći dati veće plaće i mirovine.

A ako manje novca dolazi iz europskog proračuna, bit će manja mogućnost povećanja plaća i mirovina. Sjetimo se 2009. i 2010. kada je bila kriza, onda su se čak i mirovine smanjivale, kao i plaće javnim službenicima zato što je pao BDP.

I prvo su se smanjile plaće. Kapitalnih ulaganja skoro da nije ni bilo. Ove se stvari uče na prvim lekcijama iz ekonomije, naglašava Jurčić. Dodao je da je prosjek Europe da 45 posto ide iz BDP-a u proračun.

– I tu je i Hrvatska. Ako će sada biti 100 milijardi BDP, možemo očekivati da će proračun biti 45 milijardi. Moramo imati u vidu da se proračun radi prema nominalnim iznosima, a ne prema realnim.

Tako da recimo ako je inflacija četiri ili pet posto, i rast će biti oko 2,5 ili tri posto, to će biti osam posto. I toliko će nominalno narasti domaći BDP. I od nominale će 45 posto ići u proračun.

A realni rast će biti, kada se isključe cijene, oko dva posto. Ali proračun će rasti više nego realni rast BDP-a. Ako ti imaš BDP 100 milijardi nominalno, a pet posto su cijene. Dakle 95 je realno, a 100 nominalno. A ti od 100 uzimaš ovih 45 posto.

I onda tih 45 posto raspoređuješ. Još 12 ili 13 posto od BDP-a ide u mirovine. To bi onda išlo iz proračuna skoro duplo. Negdje 23 posto. To je socijala i mirovine.

Tako da uz ove propozicije i sve ove velike priče o proračunu, razvojni, socijalni – to su sve priče za malu djecu. Proračuni su nam isti zadnjih 30 godina. Politika koja je na vlasti govori da su proračuni razvojni i socijalni, dok opozicija tvrdi suprotno. Da nisu ni razvojni niti socijalni, zaključuje Jurčić.

Razvijanje industrije

On kao razlog sporijeg hrvatskog rasta navodi činjenicu da Hrvatska nema ekonomsku politiku.

– Nama se sve događa. Vlada bi trebala voditi ekonomsku politiku gdje će donositi planove kako će upotrebljavati resurse – zemlju, kapacitete, ljude. A mi to nemamo.

Nama se dogodio Rimac. Pa se dogode oni pilići, nismo imali pojma da će što dogoditi. To nije bila ideja Hrvatske. Pa se dogodi ovaj podatkovni centar. Uvijek nam netko dođe da ovdje radi nešto u Hrvatskoj.

I to je uglavnom u njihovom interesu. A pitanje je koliko je to interes Hrvatske. Hrvatska nema politiku u kojoj bi odredila koje će sektore razvijati. Kako da makne prepreke tom razvoju.

I da donese politike da ubrza razvoj. To se zove industrijska politika. To je temeljna politika koju svaka zemlja ima. A mi imamo neki dokument koji je napisan kao seminarski rad.

Tako da mi nemamo ni industrijsku politiku niti regionalnu politiku, naglašava Jurčić. Dodaje da je industrijska politika, koja je 90 posto posla Vlade, ona koja određuje kojim će se industrijama i djelatnostima baviti poduzetnici i državni sektor.

– Koje će industrije razvijati. I što zato treba Vlada napraviti da se te industrije razvijaju. To je prva politika. Druga politika je regionalna politika. Jer svaku industriju ili djelatnost radiš u nekoj regiji.

Onda moraš napraviti uvjete u toj regiji. Moraš napraviti ceste, željeznicu, to je najmanji problem. Ali trebaš napraviti i institucije koje će poticati tu planiranu industriju, smatra Jurčić.