Srećko Juričić gotovo je cijeli svoj život vezao uz Rijeku. Grad i klub. Od dječaka s Rujevice koji je s društvom pješice odlazio na prve treninge, preko rekordnih 684 nastupa za klub i velikih europskih utakmica, do trenera, sportskog direktora i današnjeg savjetnika. Karijera i život obilježeni sportskim stavom i poštenom borbom da se dokaže da možeš biti bolji od drugih. Iako je karijeru gradio i u Belgiji te potom dva desetljeća proveo na Bliskom istoku, vodeći reprezentacije Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina, Omana i Jemena, uvijek se vraćao svom kraju.

Oko razgovora za Novi list, kaže, malo se nećkao, jer godine idu i u svojoj 72. se zapitao treba li mu to više. Pa je zaključio da treba. Pričati o nogometu nekad i danas, sportskim motivima, velikim utakmicama, promjenama koje je donijela globalizacija, ali i o karakteru ljudi koji žive na području Kvarnera. Upravo u tom primorskom mentalitetu vidi dio objašnjenja zbog kojeg NK Rijeka, unatoč stalnim promjenama igrača i okolnosti, uspijeva zadržati svoj identitet i karakter.

Za vas kažu da ste pravi primorski čovjek, odan ovom kraju. Koliko ste zapravo vezani uz njega?

– Meni je ovdje lijepo živjeti. Rođen sam u Voloskom, moji su iz Istre i cijeli sam život u ovom kraju. Prošao sam svijet, ali čovjek se uvijek najbolje osjeća na domaćoj grudi. Ljudi, odnosno njihov karakter, čine dušu nekog kraja, a ovdje su ljudi baš takvi kakvi trebaju biti, po mojem mišljenju; vrlo vrijedni, skromni – ali poduzetni. I na kraju, kada se pogleda, ovaj naš kraj jedan je od najrazvijenijih u Hrvatskoj. To znači da takve kvalitete daju rezultate.

MALI NOGOMET

Vaš je život, međutim, vrlo rano definirao nogomet. Kako je počela ta priča?

Foto Marko Gracin

– To je uvijek ona stara priča – od malih nogu se igra. Živjeli smo na Rujevici, blizu današnjeg restorana ‘’Marun’’, i tamo smo imali dvorište gdje smo uvijek igrali nogomet. U jednom trenutku cijela naša grupa dečki odlučila je početi trenirati. Bilo nas je sedam, osam s Rujevice koji smo krenuli prema igralištu, konkretnije prema ‘’Omladinskom igralištu’’, odnosno ‘’Belveder’’, kako se danas zove. Imali smo desetak, jedanaest godina, a išli smo pješice na treninge, to je tada bilo tako. Prvi treneri bili su Tihomir Mrvoš i Romano Korlević. Osim toga, i u školi ‘’Turnić’’ smo neprestano igrali, imali smo dobru ekipu.

U to vrijeme postojao je veliki rivalitet između kvartova, zar ne?

– Da, jako veliki rivalitet i prestiž. Igralo se neprestano između škola i dijelova grada. Riječ je o malom nogometu, a igrali smo na betonskim školskim terenima, koji su u biti rukomentni i na kojima se danas rijetko igra nogomet više. Bilo je važno iz kojeg si kvarta, gdje se bolje igra i tko igra. Mi smo igrali sa Starim gradom i drugim dijelovima, ali Stari grad je bila ta ekipa koju smo htjeli pobijediti, htjeli smo biti bolji od njih. U gradu je važilo da se kod njih igra najbolji mali nogomet i mi smo to željeli demantirati. To je bilo jako važno i zanimljivo i to su ta prva natjecanja koja su u meni stvorila tu sportsku želju da budeš bolji od protivnika. Mislim da me upravo to privuklo i onda i dalje i dublje ka nogometu; da stalno imaš tu sportsku, a u biti i životnu potrebu da se dokazuješ kao bolji. Mada, moram reći, bili smo mi blizu njih, na momente i bolji, ali Stari grad je ipak sačuvao svoj renome najbolje ekipe u gradu. Ali ta sportska borba, taj motiv da budeš bolji – to je nešto bez čega u sportu ne možeš uspjeti, a to su ti susreti ugradili u mene.

Vrlo ste brzo došli do prve momčadi Rijeke?

Privatni album

– Trenirao sam u Rijeci od pionira do juniora, a već sam kao junior potpisao prvi ugovor. Imao sam 17 godina te 1972. godine, a Rijeka je bila drugoligaš. Većina je ugovore potpisivala nakon završetka juniorskog staža, a ja sam ga potpisao prije toga. Ali imao sam i određeno samopouzdanje; jer već kao pionir bio sam proglašen najboljim igračem turnira Pere Radakovića, a kao junior isto tako Kvarnerske revijere. Tako da se negdje već vidjelo i dokazalo da sam talentiran. Ipak, nije bilo lako sa 17 godina ući među seniore. Prvo sam malo igrao, pa nisam, ali većinom sam ipak igrao. A dobro je bilo što smo sljedeće godine u drugoj ligi bili prvi i ušli u Prvu ligu.

ZADNJI VEZNI

Koliko je taj ulazak u Prvu ligu značio Rijeci kao klubu i gradu?

– Bili smo jako ponosni. Ja sam uvijek smatrao da Rijeka treba biti u društvu najboljih klubova, da to može, da znamo i zasulužujemo. Tada su tu bili Dinamo, Hajduk, Crvena zvezda, Partizan. Smatrao sam da Rijeka treba biti u toj grupi i igrati Prvu ligu, meni je to bilo normalno. Tada je došao i predsjednik Lju­bo Španjol, koji je bio u Adria Montu, važnoj i velikoj tvrtki našeg kraja tada, i financijska slika kluba se jako poboljšala. A bez toga nema ništa. Kako smo krenuli iz Druge lige, svake godine smo stasali i bili sve bolji. Sve više smo postajali ravnopravni s najboljim klubovima. Tako je došlo vrijeme 1978. i 1979. godine, kada smo već bili u borbi za naslov s tim klubovima, čak i bolji od nekih, a osvojili smo i dva Kupa. To je bio veliki poticaj i značaj za cijeli naš kraj, za grad i za klub. Klub je dobio samopouzdanje, svi su dobili samopouzdanje da možemo. Ja sam u svojoj glavi uvijek imao da smo ravnopravni, čak i bolji od njih. Nikad nisam prihvatio da je normalno da su oni bolji.

Privatni album

Na terenu ste igrali na više pozicija?

– Počeo sam kao zadnji vezni, to je bilo moje mjesto. Dobro sam čitao igru, imao tehniku, dobro kontrolirao loptu i znao se dobro postaviti – što je nabitnije. To mi je odgovaralo, ugodno sam se osjećao na toj poziciji. Kasnije je došao trener Vojko Zec i tada sam počeo igrati stopera. Dugo sam igrao u paru s Radinom, Devčićem i kasnije Sredojevićem. A kada je došao trener Joško Skoblar, opet me stavio na mjesto zadnjeg veznog. Tako sam i važne utakmice protiv Reala i Juventusa igrao na toj poziciji i to kao kapetan. Inače, Skoblar mi je bio uzor u ponašanju i kao igrač, jer sam s njima prvo igrao, a onda i kao trener. Taj njegov stav, način hodanja, odnošenja prema drugima, moram priznati da sam ga kopirao.

Kada danas pogledate taj dio karijere; ulazak u Prvu ligu, borbu za vrh s jugoslavenskim velikanima, bitne europske utakmice… što vam prvo dolazi u sjećanje?

– Uvijek se sjetim tih velikih utakmica. Mi bismo bili u karanteni, recimo u Opatiji ili Iki. Onda dolazak na utakmicu, a već na putu prema Kantridi stvarala se atmosfera; ljudi bi parkirali automobile sve do Preluka, s jedne i druge strane ceste. Kada dođeš tamo i vidiš toliko automobila, pa sve do Kantride i ulaziš na stadion, već te hvata pozitivna trema. I zadovoljstvo, i čast što je toliko ljudi došlo na utakmicu, to te diže. Pogtovo kada si uz to još i kapetan momčadi. Toga se uvijek sjetim. Tih dolazaka i tog osjećaja. Sama atmosfera bila je divna.

GLOBALIZACIJA

U Rijeci ste ostali neobično dugo i upisali rekordna 684 nastupa. Danas je teško zamisliti da igrač provede 13 ili 14 godina u istom klubu. Je li nogomet time izgubio dio svog šarma?

Privatni album

– Ako gledamo da sam ja igrao 13, 14 godina za Rijeku, sigurno je da sam vezan za taj klub i da sam puno dao klubu, ali klub je puno dao meni. Danas je rijetko tko četiri godine u jednom klubu. Prvo, svatko želi otići nakon nekog vremena, a drugo, klubovi žele mijenjati igrače, prodati ih i dovesti druge. Tako da je vrlo teško da će danas biti slična situacija. Ja imam najviše utakmica za Rijeku i teško da će to netko stići jer više od tri-četiri godine gotovo nitko ne ostaje u klubu. Naravno, u moje vrijeme se nije moglo ići van prije nego napuniš 30 godina, tako da i to sigurno igra ulogu. Uvijek razmišljam o tome kako je u klubovima negdje. Pogledate, recimo, Udinese u Italiji, gdje u prvoj momčadi nema ni jednog Talijana. Ali postoje navijači Udinesea koji su uvijek uz Udinese, igrali stranci ili domaći igrači. Tako vjerujem da je i kod nas. Navijači se poistovjećuju sa svojim gradom i klubom, bez obzira na to tko igra. Prije je vjerojatno bilo više zadovoljstva kada su igrali domaći igrači, ali globalizacija je sve promijenila. Ako je dobar igrač iz Afrike u našem klubu, on je igrač našeg kluba i tako ga navijači prihvaćaju.

Kako se uopće živjelo od profesionalnog nogometa sedamdesetih?

– Uvijek se naglašavaju velike promjene, ali i onda su igrači dobro živjeli i mogli dobro uštedjeti. Mogli su si priuštiti dobar život. Naravno, vrijednost novca se mijenjala, pa sada izgleda da igrači zarađuju puno više. Ali mi smo, recimo, dobivali stan. Stan ima svoju vrijednost i nije to bilo malo. Danas igrač neće dobiti stan, nego ga mora kupiti ako želi živjeti u njemu. Sjećam se da sam za osvajanje Kupa mogao dobiti nagradu za koju sam gotovo mogao kupiti automobil srednje vrijednosti. Danas je teško da će naš igrač za nagradu za osvojeno prvenstvo moći kupiti automobil. Druga su vremena, ali nogometaši su i onda već živjeli jako dobro.

Privatni album

Nakon Rijeke otišli ste u Belgiju u klub Waterschej koji je kasnije postao Genk. Kako ste se snašli?

– Prilikom odlaska u stranu zemlju i strani klub uvijek imaš neke strahove, kako će to izgledati i kako će biti. Ali ispalo je vrlo dobro, uskoro sam i tamo postao kapetan ekipe. Život nam je tada u Belgiji također bio dobar i lijep, lako se priviknuti na sredine gdje je kvaliteta života dobra, standard visok. Kći je bila s nama, bila je mlađa i išla je u vrtić pa se brzo naviknula na novi život. Meni je je obitelj uvijek jako puno značila i to je jedan od razloga zašto sam ostao dulje u Rijeci, supruga i ja smo tako odlučili i ne žalim.

DEVEDESETE

Nakon igračke karijere krenuli ste u trenerske vode?

– Nakon Belgije trebalo je početi novi život bez nogometa. Činilo mi se, prema mojim osobinama, karakteru i onome što sam igrao, da bih mogao biti dobar trener. To me potaknulo da krenem u trenersku školu i bavim se tim poslom. Jedno vrijeme sam mislio da bih mogao raditi nešto drugo. Imao sam kafić na Zametu, ali nakon nekoliko godina vidio sam da mi taj posao ne leži. Nisam ja baš za to. Onda sam se opet odlučio za nogomet.

Kažu da za biti dobar ugostitelj treba imati dobru jetru?

– Da, prije svega, ha, ha, ali to nije bilo za mene. Ja se najbolje osjećam na nogometnom terenu.

Privatni album

Vratimo se onda na teren, 1993. postali ste trener Rijeke?

– Trener Rijeke sam postao i ranije, ali samo vodio pionire. Dakle i trenerski posao u klubu sam krenuo iz pionira. Bilo je tu i drugih trenerskih angažmana nekih prvih momčadi klubova iz regije i Slovenije, ali 1993. godine samo posto trener prve momčadi Rijeke. Opet, za mene, velika čast i izazov, opet ta želja da pokažeš da možeš biti najbolji. Te 1994. godine igrali smo finale kupa protiv Dinama, odnosno Croatije kako se tada zvala. Bilo je to jedno posebno vrijeme; na njih se gledalo kao na režimski klub koji ima veliku pomoć politike, a općenito, bila je i napetost između gradova Rijeke i Zagreba, kao što je danas između Rijeke i Splita. Ali tada je bila veća sa Zagrebom. Kako je bilo ratno vrijeme, nama se često predbacivalo da nismo ‘’dovoljno Hrvati, dovoljno domoljubi’’, a ja sam smatrao, a i dalje smatram, da je to jako nepošteno. Tako da smo imali veliki motiv da ih pobijedimo, no oni su na Maksimiru pobijedili s 2:0, pa naših 1:0 na Kantridi nije bilo dosta. Sve je završilo velikim neredima i sukobima s policijom na i oko stadiona, to je bio rezultat tih društvenih napetosti o kojima sam pričao. Uglavnom, jako sam želio da uzmemo taj kup: za naš grad, za naš klub, za naše ljude. Kako u tome nismo uspjeli, ja sam otišao.

Smeta vas kada netko drugom nabija domoljublje, ili općenito svoje viđenje ljudskih vrijednosti kao ispravne?

– Smeta. Nažalost, toga u društvu i dalje imamo jako nepotrebno puno. Neke skupine ljudi uzimaju sebi za pravo da definiraju što je ljubav prema domovini, ili gradu i što je još gore od toga – da sami sebe pozicioniraju kao one koji to jesu više od drugih, da je njihov način pravi, njihovi kriteriji mjerodavni. To je jako nepošteno. Ja sam se uvijek osjećao i dalje se osjećam kao dobar i pošten Hrvat.

ŽIVOT NA BLISKOM ISTOKU

Nakon tog finala otišli ste 1995. godine kao trener na Bliski istok. Kako ste tamo završili?

Privatni album

– Tomislav Ivić bio je, po meni, jedan od najboljih i najpoznatijih naših trenera koji su postojali. Bio je trener reprezentacije Ujedinjenih Arapskih Emirata i pozvao me da budem trener mlade reprezentacije Emirata i njegov pomoćnik. Tako je počelo. Nikad ne znaš koliko možeš ostati negdje. Možeš dobiti odbijenicu i vratiti se kući. Ja sam tamo, vjerojatno zbog svojih rezultata, ponašanja i svega ostalog, ostao 20 godina. Bio sam trener četiri reprezentacije: Emirata, Bahreina, Omana i Jemena, uz mladu reprezentaciju Emirata. S Bahreinom sam bio i treći na prvenstvu Azije, imalo sam stvarno jednu jako kvalitetnu i talentiranu momčad. U tom sam razdoblju bio i trener raznih klubova u tim zemljama.

Što vas je najviše iznenadilo u načinu života i mentalitetu?

– Mentalitet je različit, tako i pristup prema sportu. Često se na njih pogrešno gleda da nisu talentirani za nogomet. Itekako jesu, ali motivirati ih za trening i rad nije jednostavno. Uz to mnogi od tih igrača su privatno toliko bogati i voze bolje i skuplje aute od najvećih nogometnih zviijezda. Teško je njih motivirati na naporne treninge. Ali recimo, kada živiš u Dubaiju, živiš gotovo kao u Europi ili Americi. To je svjetski, veliki grad. Ali puno sam se družio s arapskim stanovništvom. S vremenom sam shvatio da su neke ljudske vrijednosti univerzalne. Imao sam puno prijatelja u svim tim klubovima i uspio sam s njima zadržati dobre odnose. Kada vodiš ekipu u Hrvatskoj, Belgiji, Sloveniji ili Dubaiju, imaš neki svoj način rada, ali kada odeš u tuđu zemlju, moraš se prilagoditi životu i načinu rada u toj zemlji, a ne da se oni prilagođavaju tebi. Ta prilagodba jedino ne smije biti na štetu kvalitete rada. Svojim načinom rada mislim da sam pridobio sve te igrače i ljude u tim klubovima, čim sam ostao 20 godina. Našao sam način kako raditi s njima i kako stvarati. Normalno, ponekad si uspješan, ponekad nisi. U većini tih 20 godina imao sam dosta uspjeha. Bila su i dva otkaza, ali i to je normalno.

MIŠKOVIĆEVA ERA

Nakon svega vratili ste se u Rijeku. A onda je stigla Miškovićeva era. Je li to, gledano iz današnje perspektive, najbolje razdoblje u povijesti NK Rijeke?

– Normalno je da smo na početku željeli da bude tako, a ispalo je zaista dobro. Rijeka nikad nije bila tako uspješna. Osvojila je prvenstva i kupove, a djelujemo kao pravi europski klub u svakom pogledu; organizaciji, infrastrukturi i imamo rezultate koji to potvrđuju. Napravljen je novi stadion, infrastruktura, što je jako bitno. Sve se gradilo profesionalno i kako treba. Recimo, pri gradnji kompleksa na Rujevici, sve se pitalo nas struku da bude izvedeno tako da igračima i trenerima budu najbolji uvjeti za rad. I to smo uspjeli i cijeli taj kompleks sa odličnim uvjetima za rad je od izuzetne važnosti za sportske rezultate, koje smo na kraju i napravili. Rijetko gdje u Hrvatskoj možemo naći takve uvjete za rad.

Rijeka se u tom razdoblju profilirala i kao klub u kojem igrači mogu obnoviti karijeru i napraviti novi iskorak?

Foto Marko Gracin

– Da. Profilirala se kao klub koji ima dobar scouting i dobro bira igrače. Većinom uvijek imamo jednu od jačih ekipa u HNL-u. Igrači dođu ovdje i zbog toga. Dobri igrači kojima karijera nije išla kako su očekivali vrate se na višu razinu i obnove svoju karijeru. Dobro je kada igrači znaju da dolaskom u Rijeku mogu napraviti korak u karijeri. Osim toga, i nama, i klubu i igračima odgovara da dobro igraju, postanu standardni i dobri igrači koje ćemo poslije prodati. Zadovoljni su igrači, zadovoljni smo mi, jer jedan od važnih prihoda našeg kluba dolazi od prodaje igrača. Klub se na europskom pa i svjetskom tržištu jako dobro profilirao i poziciniorao: znaš što dobiješ kada dođeš tu, ali i što moraš dati. Uvijek tražimo karakterne igrače, prije svega, koji mogu pomoći nama, a i mi njima. I takva suradnja je već uspješno obavljena s pregršt igrača na dobar način i sada svi znaju da mi to ovdje dobro radimo pa smo primamljiva sredina za razvoj karijere.

KARAKTER GRADA

Vi ste kroz Rijeku prošli gotovo sve moguće uloge?

– Da. Kada sada gledam unatrag i rezimiram svoj životni put i karijeru, bio sam pionir Rijeke, junior Rijeke, igrao sam u Drugoj ligi, ušao u Prvu ligu, bio trener pionira i prve momčadi, sportski direktor i sada savjetnik. Sve što jedan Riječanin ili stanovnik ovog kraja može biti u Rijeci, to sam ja. I na to sam ponosan.

Koje vam je sjećanje iz razdoblja u kojem ste bili sportski direktor i savjetnik posebno drago?

– Bilo ih je stvarno mnogo. Recimo, uvijek pamtim utakmicu u Kopenhagenu u Play offu Europa lige u vrijeme epidemije korone. Kada smo dobili 1:0 onim smiješnim golom stvarno jakog protivnika.

Tu se vidio taj riječki karakter?

– Da. Treba doći u Kopenhagen i pobijediti njihovu momčad, koja je bila enormno skuplja. Rijeka se u većini slučajeva dobro postavila i ima taj karakter da se nikada ne preda, čak ni kada igra protiv jačih ekipa. To se i sada događa. Svake se godine mijenjaju igrači, rijetko koji ostane više od dvije-tri godine, ali ekipa uvijek zadrži taj duh vjerovanja u sebe i vjerovanja da se može pobijediti. To pokazuje da, normalno, nekad izgubiš i od kvalitetne ekipe, ali često puta Rijeka pokaže taj karakter i ne izgubi u Europi gdje bi možda neki drugi klubovi izgubili.

Može li se reći da Rijeka, bez obzira na promjene vremena i igrača, i dalje nosi karakter ovog kraja?

– Sigurno. Vjerujem u to. Tko god igra za naš klub, nosi taj karakter. Imamo karakter koji je drukčiji od klubova iz Dalmacije i drugih dijelova Hrvatske. Nosimo karakter Rijeke i ovog kraja, a taj karakter se prenosi načinom života, načinom razmišljanja svih ljudi. Rijeka je baš specifična u našoj ligi. Ima tu malo talijanskog utjecaja, ima utjecaja Istre, ima ljudi koji su ovdje došli raditi iz drugih dijelova Hrvatske. Sav taj miks s domaćim ljudima pretvori se u jedan karakter grada Rijeke i našeg kraja. To je ono što ja volim. Marljivi smo, skromni i poduzetni. I znamo. I možemo biti i jesmo ponosni na to što jesmo i što smo napravili.

AKO NE USPIJEMO, PROBAT ĆEMO PONOVO

Kakva je Rijeka danas i što očekujete od ove momčadi ove sezone?

Foto Marko Gracin

– Čini mi se da smo sada polako sklopili ekipu koja može biti opet u sigurnom vrhu hrvatskog nogometa. To je uvijek cilj. Vrh hrvatskog nogometa su prvo, drugo, treće ili četvrto mjesto. Rijeka tu uvijek pripada. Jedne godine smo prvi, druge drugi, bilo je i kada smo bili četvrti, ali tu smo. Mislim da i ova ekipa ima kvalitetu da bude u tom krugu. Nama je svakako bitno da nam publika vjeruje, da dolaze na utakmice i da nas bodre. To svima nama: igračima, trenerima, upravi jako puno znači i podrška ljudi je ono bez čega se ne može uspjeti. A smatram da smo svojim rezultatima zaslužili povjerenje i podršku. Trofeje ne obećajmo, ali ćemo se za njih boriti i ako ne uspijemo – druge godine ćemo probati ponovno. Uvijek iznova pokazati da možeš biti bolji od drugih.

VOLIO BIH DA FRUK OSTANE

Fruk je ostao. Može li postati riječki Francesco Totti?

– Ima tih sličnosti s Tottijem, svakako; po poziciji igre i kvaliteti, ali i samom ponašanju na terenu. Naš je najbolji igrač. Vjerujem da će napraviti ozbiljan transfer u Europu. Volio bih da ostane kod nas, ali znam da to nije dobro ni za njega ni za nas, tako danas funkcionira nogomet, živi se od transfera. A i on kao igrač sigurno želi više izazove, ovdje je uzeo sve. Sretan sam da je sada ovdje i da nam može pomoći. Tako dobar igrač, tako jednostavan čovjek i tako dobar, čvrst karakter. Nadam se da će opet biti i reprezentivac, mislim da zasulužuje.

ŠPANJOLSKA TIKA-TAKA

Danas se nogomet i način treninga bitno mijenjaju. Biste li danas mogli trenirati na način na koji ste trenirali prije dvadesetak ili tridesetak godina?

– Prošao sam puno trenera koji su mene trenirali i bio sam trener puno ekipa, tako da sam pratio taj proces promjene načina rada. Meni se čini da bi moj način rada danas već bio zastario i da više ne bi bio produktivan. Načini rada su se promijenili i čini mi se da su se promijenili na bolje. Na drugi se način stvara igra. Kada sam ja bio trener, bio sam taj mlađi koji je nešto novo donosio. Mislim da sam i tada na drugi način radio i odnosio se prema igračima. A sada je došla još jedna promjena u načinu na koji se stvara igra. Počelo je sa španjolskom tika-takom, ali nije svugdje tika-taka. Držanje lopte jedan je od važnih dijelova igre, što prije nije bilo toliko važno.

REPREZENTACIJA IMA MOMČAD U STVARANJU

Hrvatska reprezentacija. Kako gledate na ovo razdoblje?

– Većinom na hrvatsku reprezentaciju gledam kao navijač. Želim da igra dobro i kada pobijedi, zadovoljan sam. Sada je došlo vrijeme promjena. Svugdje dođu krize. Ja samo želim vidjeti kako ćemo izaći iz ove krize. Nisam tako strog kritičar kao što vidim po novinama i portalima. Svjestan sam da se te promjene događaju. Nadam se da će se pronaći uzroci, možda po našem mišljenju slabijih rezultata, i da će se pronaći rješenje. Treba uzeti u obzir da su Španjolska i Engleska dvije top 5 reprezentacije svijeta, a da mi imamo momčad u stvaranju s puno mladih igrača koji još trebaju iskustva, prije svega biti nositelji igre reprezentacije koja je stekla golemi ugled i renome, a time i teret igranja za istu.

KRIMIĆI, BEE GEESI, RADIO LUXEMBOURG

Jeste li izvan nogometa imali neke druge interese?

– Puno sam čitao. Prije je moj dnevni boravak bio pun knjiga. Čitao sam zabavne romane, krimiće, poznate bestselere. U vrijeme karantene, kada čekaš utakmicu, najčešće sam čitao. Danas igrači gledaju mobitele, a mi smo tada čitali. Volio sam i pratio glazbu. Slušao sam Top 100 na Radio Luxembourgu, pratio rang-liste. Beatlesi i Bee Gees bili su među mojim glavnim izborima.