Kad je karlovačka Aquatika otvorena, projekt je imao skromno, gotovo oprezno postavljen cilj: 12.000 posjetitelja godišnje. Taj broj dosegnut je već dvadesetog dana od otvorenja. Deset godina kasnije, slatkovodni akvarij ugošćuje preko 660.000 posjetitelja iz Hrvatske i svijeta, a od turističke atrakcije prerastao je u mjesto koje Karlovčani doživljavaju kao svoje. O tome kako je ideja o akvariju nastala, kako se projekt pretvorio u instituciju i što je deset godina rada promijenilo u njezinoj vlastitoj perspektivi, razgovarali smo s Margaritom Maruškić Kulaš, ravnateljicom Javne ustanove Aquatika – slatkovodni akvarij Karlovac.

Margarita Maruškić Kulaš, ravnateljica karlovačke Aquatike

Ideja o slatkovodnom akvariju, objašnjava Maruškić Kulaš, nije nastala kao nametnut, umjetan sadržaj, nego izravno iz identiteta samog grada.

– Aquatika je projekt koji proizlazi iz identiteta Karlovca, grada na četiri rijeke koji je bogat slatkovodnom bioraznolikošću i grada čiji su razvoj, svakodnevni život i identitet stoljećima povezani s vodom, ispričala nam je.

Prvi obrisi ideje javili su se 2008. godine, kada je Grad Karlovac počeo intenzivnije razmišljati o projektima koji bi se mogli financirati europskim sredstvima. Ravnateljica posebno ističe dva imena ključna za nastanak projekta – Viktora Šegrta, koji je osmislio ideju i prijavio je na poziv MRRFEU-a ispred Razvojne agencije Karlovačke županije, te Marinu Grčić, koja je vodila projekt zasnovan na ambiciji da Aquatika postane mjesto povezivanja turizma, edukacije, istraživanja i priče o rijekama – uz jasan urbanistički cilj da se uz Koranu stvori novo gradsko mjesto i afirmira riječna šetnica.

RAZVOJ DESTINACIJE

Sama Margarita Maruškić Kulaš u Aquatiku je stigla 2016. godine, neposredno prije otvorenja, kada je imenovana ravnateljicom novoosnovane javne ustanove.

– Nisam osmislila projekt niti sudjelovala u njegovoj provedbi, već sam dobila priliku od sjajnog projekta napraviti ustanovu, pojasnila je. Prije toga je cijelu karijeru izgradila u turizmu, na rukovodećim poslovima u agencijama Atlas i Kompas, baveći se destinacijskim menadžmentom, marketingom i razvojem turističkih proizvoda – iskustvo koje joj je, kaže, projekt učinilo posebno zanimljivim upravo iz perspektive razvoja destinacije. Kad je stigla, akvarij je bio praktički opremljen, ali ustanova je tek trebala zaživjeti; trebalo je okupiti ljude, organizirati poslovanje i osmisliti svakodnevicu potpuno novog javnog sustava.

Interaktivno bicikliranje

Razlika između jednostavnosti ideje »napravimo slatkovodni akvarij« i složenosti njezine realizacije, ispričala nam je Maruškić Kulaš, jedna je od najzanimljivijih strana cijele priče. Iza nje stoje godine pripreme dokumentacije, studija, projektiranja, javne nabave, gradnje i tehnoloških sustava, a tek nakon toga naseljavanje riba, rad s posjetiteljima i znanstveno-istraživački rad.

Sam arhitektonski koncept bio je ambiciozan, jer je objekt najvećim dijelom ukopan u teren, inspiriran karlovačkom Zvijezdom i njezinim zemljanim bedemima, uklopljen u prostor uz Koranu.

– Akvarij nije obična zgrada koju nakon tehničkog pregleda jednostavno otključate. To je živi sustav. U njemu imate vodu, tehnologiju, mikrobiološke procese i nekoliko tisuća živih organizama. Samo naseljavanje ribe trajalo je mjesecima. Mislim da je upravo pred samo otvorenje postalo potpuno jasno koliko projekt završava tek na papiru, a koliko pravi posao zapravo tada počinje, navela je ravnateljica.

LOKALNA ZAJEDNICA

Prve dvije godine sve se učilo i gradilo istodobno. Ustanova nije preuzela proceduru, iskustvo ili publiku od nekog postojećeg sustava, nego je u potpunosti bila nova, »puna živih organizama kojima je akvarij postao novi dom«. Dok su dobrobit riba i stabilnost akvarijskih sustava bili apsolutni prioritet, istodobno je trebalo organizirati financiranje, marketing, javnu nabavu i sigurnost, sve u okviru javne ustanove koja ima strogo propisane procedure poslovanja i nije zamišljena da funkcionira kao tvrtka.

– Najveći izazov bio je brzo pretvoriti projekt u organizaciju. Zgrada i akvariji mogu biti izvrsno projektirani, ali ustanovu čine ljudi. Tek tada Aquatika prestaje biti investicija i postaje institucija, pojasnila je ravnateljica. Drago joj je, dodaje, što je većina ljudi koji su se s tim zadatkom nosili na samom početku u Aquatici i danas.

Je li današnja Aquatika ona koju je ravnateljica zamišljala 2016. godine? U svojoj osnovnoj ideji, priči rijeke od izvora prema ušću, hrvatskoj slatkovodnoj bioraznolikosti, edukaciji i povezanosti s Karlovcem – ostala je ista, kazala je Maruškić Kulaš. No, kao ustanova, postala je puno više nego što se tada moglo predvidjeti. Najviše ju je iznenadilo koliko je Aquatiku prihvatila lokalna zajednica: nije ostala turistička atrakcija koju ljudi posjete jednom, nego mjesto gdje se održavaju radionice, izložbe, koncerti, stručni skupovi i aktivnosti za djecu, gdje ljudi jednostavno dolaze na kavu ili šetnju uz Koranu. Druga velika promjena, dodala je, jest snažnije usmjerenje prema zaštiti prirode i edukaciji, kroz sudjelovanje u projektima vezanim uz invazivne vrste i očuvanje riječnih ekosustava.

– Nismo promijenili svoju početnu ideju nego smo je, rekla bih, ispunili sadržajem koji 2016. još nismo mogli imati, dodala je Maruškić Kulaš.

Brojka od 660.000 posjetitelja, koliko god impresivna, Maruškić Kulaš zanima manje od onoga što posjetitelji nose sa sobom.

– Puno mi je važnije kada dijete koje je prvi put došlo s vrtićem ponovno dođe sa školom, pa zatim s roditeljima. Ne želimo da netko jednom pogleda slatkovodne ribe i time završi kontakt s Aquatikom. Cilj je da svaka nova generacija ovdje upozna rijeke i shvati da je ono što se nalazi ispod njihove površine dio svijeta u kojem živimo, a ne neki udaljen svijet, navela je.

ODRŽIVOST JE PROCES

Tu tezu potvrdilo joj je i vlastito istraživanje provedeno među posjetiteljima u okviru poslijediplomskog studija – samoprocijenjeno znanje o invazivnim stranim vrstama nakon posjeta znatno se povećalo, a gotovo polovica ispitanika prijavila je i povećan interes za tu temu.

Šetnja uz Koranu

– To pokazuje da posjet može biti više od ugodnog izleta – može nešto promijeniti u razumijevanju prirode, kazala je.

Na samom početku najvidljivija je bila turistička funkcija, trebalo je dokazati da nova atrakcija može privući posjetitelje u Karlovac. Danas se, kaže, te funkcije više ne mogu jasno razdvojiti: posjetitelj koji dođe u Aquatiku istodobno postaje sudionik edukacije, dijete na radionici uči o zaštiti prirode, a znanstveni projekt dobiva interpretaciju razumljivu široj publici. U idućem razdoblju Aquatika želi još snažnije razvijati upravo edukacijsku i zaštitarsku ulogu u suradnji sa znanstvenim ustanovama, budući da teme poput invazivnih vrsta, klimatskih promjena i očuvanja voda, kaže Maruškić Kulaš, »više nisu teme samo za znanstvenike«.

Dobivanje certifikata Good Travel Seal Level 2 Gold 2024. godine Aquatiku je učinilo prvom ustanovom u Hrvatskoj s takvim priznanjem – sustav koji održivost ne promatra isključivo kroz pitanje otpada ili potrošnje energije, nego i kroz odnos prema zaposlenicima, lokalnoj zajednici, dobavljačima te kulturnoj i prirodnoj baštini.

– Proces certifikacije zapravo vas prisili da vlastito poslovanje pogledate vrlo detaljno. Shvatite da održivost nije jedna velika odluka nego deseci malih odluka koje donosite svaki dan, pojasnila je Maruškić Kulaš, dodajući da je to posebno izazovno jer su oni kao javna ustanova, vezani propisima, financijskim ograničenjima i javnom nabavom koje se ne mogu izbjeći.

– Održivost za mene nije stanje u kojem možete reći »sad smo održivi«. To je proces u kojem stalno tražite prostor da sljedeću stvar napravite bolje, navela je.

RAVNATELJ JE DIO TIMA

Posebno joj je važno da Aquatika ostane »živi« prostor grada, mjesto koje Karlovčani doživljavaju kao svoje, a ne isključivo kao plaćenu atrakciju.

– Turistička atrakcija može imati odlične brojke, ali ako ljudi koji žive nekoliko kilometara od nje nemaju nikakav odnos prema njoj, onda joj nešto nedostaje, smatra ona. Zato ljudi mogu doći na izložbu, predavanje ili koncert, sjesti na kavu ili prošetati uz Koranu, bez obaveze kupnje ulaznice za sam akvarij.

Projekt na koji je posebno ponosna jest Zelena knjižnica, zajednička inicijativa Aquatike i Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić, koja povezuje knjigu, znanje, prirodu i kreativnost. Reakcije posjetitelja, kaže, bile su predivne, a vrijednost projekta potvrdila je i struka – Zelena knjižnica ušla je među sedam najboljih u svijetu za prestižnu nagradu IFLA Green Library Award.

Deset godina u Aquatici promijenilo je i samu ravnateljicu. Dolazeći prvenstveno iz svijeta turizma i menadžmenta, danas prirodu, zaštitu slatkovodnih ekosustava i edukaciju doživljava posve drugačije – toliko da je upisala poslijediplomski specijalistički studij Ribarstvo, a završni rad posvetila ulozi javnih akvarija u edukaciji o invazivnim stranim vrstama. Upravljanje javnom ustanovom, kaže, naučilo ju je i nečemu širem – da je ravnatelj samo dio tima.

– S vremenom naučite da je pravi posao rukovoditelja razvijati ljude, dati im odgovornost i prostor da budu bolji u svojem području nego što vi ikada možete biti. Naučila sam i da najuzbudljiviji dio počinje tek nakon završetka EU projekta – dok projekt i nadzor traju nekoliko godina, javna ustanova nema rok trajanja, jer ona je tu da ostane, kazala je.

Na pitanje što bi promijenila, a što ponovila, Maruškić Kulaš bez dvojbe izdvaja autentičnost ideje kao ono što ne bi mijenjala.

– Aquatika govori o onome što Karlovac stvarno jest. Ne pokušavamo biti morski akvarij usred kontinenta niti kopirati neku atrakciju iz drugog grada. Za sljedećih deset godina željela bih da Aquatika postane još prepoznatljivija kao centar znanja o hrvatskim slatkovodnim ekosustavima, uz nove edukativne programe i međunarodne projekte – ali i da ustanova ostane dovoljno otvorena da za deset godina ponovno može reći da je postala nešto više nego što je danas mogla zamisliti, rekla je Maruškić Kulaš.

Ponosna je, kazala je na kraju, na neke manje vidljive stvari – vrhunske stručnjake u timu, djecu koja se vraćaju, Karlovčane koji Aquatiku zovu »našom«, te knjige dojmova u kojima već deset godina ostaju dječji crteži riba i poruke posjetitelja.

– Prije deset godina dobili smo zgradu, akvarije i projekt. Sve ono što se dogodilo nakon toga pretvorilo ih je u Aquatiku, kazala je Margarita Maruškić Kulaš.